NAŠ IZBOR

„NEOTITOIZAM“ NIJE PROŠAO! – HOĆE LI KATOLICI (OPET!) PROIGRATI ŠANSU?

Izbori su završeni. „Neotitoizam“ utjelovljen u liku bivšeg predsjednika SDP-a nije prošao. Bernardić je simpatičan i zacijelo dobronamjeran mlad čovjek, ali, umjesto da se posveti profiliranju SDP-a prema pravoj socijaldemokraciji, bavio se promicanjem Tita i Račana većim od Tuđmana, promicanjem straha od nekakvog samo njemu vidljiva fašizma i ukorak s time ultraliberalnih nazora, koji, uostalom, antifašistima ni drugu Titu nisu bili ni u peti, a o zapostavljanju radništva da ne govorimo. Tu perjanicu „antifa“ sad je preuzelo „Možemo“ u svim mogućim bojama, dobivši signifikantnu potporu dijela tzv. urbanih mladih birača koji naginju anarhizmu i dekonstrukciji svake hrvatske tradicije. SDP nije shvatio da, ako mu je već do toga toliko stalo, svoj antifašistički imidž u vremenu bez fašizma treba graditi na izvornom hrvatskom antifašizmu, nego se utopio u postjugoslavenštini i libertinizmu te konačno zaglibio u apatiju i bezidejnost.

S druge strane, na desnome spektru mnogi su mladi potporu dali „Mostu“, koji se od nadideološke platforme otprije pet godina pomalo pretvara u glasnogovornika konzervativnih vrijednosti. Nažalost, politička pragma i dalje im se sastoji od toga da budu dosljedna oporba. Uopće, vidljiv je znatan pomak mladih birača prema „pokretima“. Generiraju se nove teme, a prvi puta povijest je izašla iz fokusa kampanje. Osim toga, ovaj saziv ojačan je istaknutim imenima humanističke inteligencije, što bi trebalo podići razinu rasprava, pa i odluka.

Naposljetku, sa stajališta javno angažiranog katolicizma, ovi izbori donijeli su u Sabor nova, no manje-više poznata imena. „Katolici s imenom i prezimenom“ ipak ostaju u debeloj manjini i to će se odraziti u svim svjetonazorskim pitanjima.

U tom kontekstu treba gledati i na pobjedu HDZ-a. Nedvojbeno, ona je izgrađena prije svega na uspješnom hvatanju ukoštac s krizama „Agrokora“ i „korone“, na ekonomskoj stabilnosti i na osobi predsjednika Plenkovića, vještog realpolitičara i lidera europskih dosega. Stranka je u ovoj kampanji umješno ponudila ono što treba ponuditi u vremenu nesigurnosti: sigurnost – i uvjerljivo pobijedila. Primjetno je izbjegavala svjetonazorske teme, što je taktički bilo opravdano jer je tijekom protekloga mandata najveće turbulencije imala zbog toga što je, iako je atributivno narodnjačko-demokršćanska, povukla nekoliko političkih poteza libertinskog karaktera, čije ju sjene još prate. Nije to od jučer, pa se HDZ –  u kojemu se, uz narodnjaštvo, upravo demokršćanstvo atributivno ističe –  već kroz nekoliko izbornih ciklusa suočava s činjenicom da dio u javnosti istaknutih katolika, osobito mlađih, djeluju mimo, pa i protiv HDZ-a, i ulaze u Sabor s drugih lista, što je nonsens ili bi trebao biti nonsens budući da HDZ jest i demokršćanska stranka.

Smiju li se katolici nadati – neovisno o tome što je većina u katoličkoj većini, kako smo već bili ustvrdili, neupućena u finese moralnog i socijalnog nauka Crkve kojoj pripadaju – da će u politici stožerne hrvatske stranke i kršćanski vrijednosni temelji o čovjeku i društvu više doći do izražaja? Ne bi li to bilo blagotvorno za opće dobro, u koje se kršćanstvo uvijek temeljno i potpuno ugrađivalo; ne bi li to ujedno bio izraz poštivanja kulturnih, moralnih i socijalnih tradicija hrvatskoga naroda, koje su, kakav god narod u praksi bio, temeljno uvijek bile i jesu – kršćanske?

 

Rafael Milić

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!