NAŠ IZBOR

GDJE JE I ŠTO JE BOBOVAC?

Leonard Valenta, profesor povijesti u KŠC-u Sv. Josip u Sarajevu

Kraljevski grad Bobovac se ne smije promatrati današnjim mjerilima


www.nedjelja.ba

Listopadsko hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i OS BiH na ostatke Bobovca povod je da intenzivnije razmišljamo o BiH i njezinoj povijesti. Upravo zato smo odlučili razgovarati s profesorom povijesti Leonardom Valentom…

Razgovarao: Željko Ivković, Katolički tjednik

Leonard je rođen 1976. u Heilbronnu u Njemačkoj. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zavidovićima. Diplomirao je na studiju povijesti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. Od 2002. uposlen je u Katoličkom školskom centru Sv. Josip u Sarajevu kao profesor povijesti. Formalno obrazovanje nastavio je na Odsjeku za pedagogiju Univerziteta u Beogradu gdje kao doktorand sprema tezu iz metodike nastave povijesti.

Kao stipendist Instituta Georg-Eckert u Braunschweigu (Njemačka), europskog središta za izučavanje udžbenika, nekoliko je godina boravio na učenju metodičkih i didaktičkih pristupa u nastavi povijesti.

Spisateljskim se radom bavi dugi niz godina. Piše u nekoliko bh. listova i periodika o povijesti, kulturi, međureligijskom dijalogu i identitetu. Autor je i hvalevrijedne knjige Kamenom satkana prošlost u kojoj se objedinjuje zbirka povijesnih tekstova o 55 srednjovjekovnih starih gradova na području Bosne i Hercegovine.

Upravo zato smo s njim razgovarali na nepresušnu temu srednjovjekovne Bosne, a posebice Bobovca, koja danas izaziva divljenje, ali i pravi prijepore…

Poštovani, na mjestu gdje je nekoć bio kraljevski grad Bobovac u znak sjećanja na (pret)posljednju bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić, na subotu najbližu danu njezina preminuća (25. listopada), organiziraju se hodočašće vjernika Vrhbosanske nadbiskupije i Molitveni dan za Domovinu. Recite nam što je narodima u BiH Bobovac danas?

Prije svega moram reći što je Bobovac izvanvremenski. Svaka zemlja da bi se nazivala državom, mora imati svoje atribute: od teritorija, naroda, preko vojske, vlasti do znakovlja i prijestolnica, to jest glavnih gradova u današnjem smislu riječi.

Upravo su ti prijestolni gradovi možda ponajvažniji simboli države. I onda, kao i danas, zauzimanje glavnoga grada simbolizira osvajanje države. Zato su ti gradovi, ta mjesta od ogromna značaja. Takav je u Srednjovjekovnoj Bosanskoj Državi bio grad Bobovac. Uz svoju stariju sestru Sutisku (današnju Kraljevu Sutjesku), to “stolno misto”, on je bio prijestolni grad Bosne, „naš dvor“, kako ga nazivaju bosanski kraljevi.

I doista, osim administrativnog dijela iz kojeg se upravljalo Bosnom, Bobovac je bio i kraljevski dvor gdje su bosanski vladari stolovali, živjeli sa svojom obitelji, umirali i pokapali se u kraljevskoj pogrebnoj kapeli (barem mlađa generacija kraljeva). Kao takav, Bobovac je bio okosnica političkog, društvenog i kulturnog života toga vremena. Njegova „zabitost“, kako ga neki oholo karakteriziraju, samo je potvrda da je zbog svoje važnosti jedan takav grad trebao biti dobro zavučen od putova možebitnih osvajača, na strmoj litici, teško pristupačan i gotovo neosvojiv. Imati Bobovac u svojim rukama, u srednjem je vijeku značilo vladati Bosnom! Imati legitimitet i legalitet. O tomu nam svjedoče sukobi bosanskih protukraljeva oko posjedovanja Bobovca.

Istina, bosanski vladari su prema srednjovjekovnoj praksi raširenoj diljem tadašnje Europe imali svoja privremena obitavališta. Po primjeru njemačkih carskih Kaiserpfalzova, bosanski su gradovi u kojima su povremeno boravile okrunjene bosanske glave, bilo da se radilo o gradovima u Kraljevoj zemlji ili izvan nje, dobivali naziv kraljevski gradovi. Takvi su bili: Visoko, Vranduk, Jajce, Ključ, Vesela i brojni drugi.

Iz toga se jasno može zaključiti da Bobovac danas predstavlja sintagmu naše slavne prošlosti, metaforu svega onoga što se svodi pod pojmom ove zemlje u srednjem vijeku. On bi upravo to trebao značiti svima kojima je ova zemlja na srcu i u srcu. Stoga i ne čudi odluka našeg nadbiskupa kardinala Vinka Puljića da upravo tu, na izvorištima onoga što Bosna u svojoj povijesnoj punini artikulira, moli za ovu zemlju i sve njezine žitelje. Kako bi to na Bobovcu prije neku godinu kazao nadbiskup Tomo Vukšić: „Pametnom dosta!“

Mnogi će reći kako srednjovjekovna Bosna nema nikakvih sličnosti s današnjom “avnojevskom” po granicama i “daytonskom” po unutarnjem uređenju BiH… Čemu onda čuvati sjećanje na Bobovac i njegovati tradiciju toga mjesta?

Narod bez povijesti je osuđen na zaborav. Narod bez njegovanja svoje prošlosti i kulturne i povijesne baštine ne može graditi sadašnjost, niti imati izvjesnu budućnost. Možemo mi govoriti o ondašnjoj ili sadašnjoj Bosni i Hercegovini, to su povijesno-politički okviri, i njih dakako ne možemo ignorirati. Ali sam pojam Bosne i Hercegovine, ne u tom geopolitičkom smislu, nego onom izvornom, idejnom, onim što ona jest kroz sva svoja stoljeća, je nešto što je konstanta. Dakako da ne možemo govoriti o državno-pravnom kontinuitetu, što je nekima danas okosnica znanstvenog rada ovijena zapravo političkim htijenjima, ali o zemlji koja je postojala, postoji i postojat će, svakako da je nesuvislo dovoditi u pitanje. I kada je nije bilo u tim geopolitičkim varijablama, ona je postojala poput ugarka te slavne prošlosti. Stoga su i aktualne društvene i političke determinante, koje danas nerijetko ne ulijevaju veliki optimizam, zapravo dio povijesnih procesa kojih je bilo i bit će. Bez obzira na njih i njihov intenzitet, zadaća svakoga od nas, svakoga ponaosob jest čuvati uspomenu na, kako maloprije rekoh, slavnu nam prošlost. A njoj svakako pripada i sam Bobovac. Stoga ne treba čuditi taj, usuđujem se reći, genetički kod koji nas nuka, koji nas potiče da se sjećamo svoje prošlosti. To je naprosto civilizacijski i napose ljudski.

Zašto se Bobovac, koji ima sve povijesne predispozicije, nije nametnuo kao veće turističko, ali i edukacijsko mjesto za mlade naraštaje? Vidimo da, u usporedbi s Bobovcem, skoro pa nebitna mjesta imaju veću pozornost turista i medija…

Ako me već pitate kao profesora povijesti, jedna od prioritetnih zadaća koje sam sebi postavio još na početku svoga odgojno-obrazovnog rada jest razvijanje ljubavi prema ovoj zemlji. To ne znači samo učenje o njezinoj prošlosti, to svakako da, nego i upoznavanje te prošlosti in situ! Na desetke terenskih nastava, in situ predavanja, obilazaka arheoloških lokacija, srednjovjekovnih utvrda među njima i samog Bobovca, posjeti muzejima, susreti sa stvarnom poviješću, ne onom šturom u udžbenicima, samo su dio moje profesure.

Mislim da nema nijedne generacije koja sa mnom nije posjetila kraljevski grad Bobovac, i to onim izvornim putem odakle su nekoć prolazile kraljevske, trgovačke i ine karavane. Velika je to avantura prolaziti kroz kanjon i na granici strahopoštovanja diviti se liticama i usjecima, promatrati čuvene bobovačke predstraže, stijenu Radakovicu, osluškivati u mašti topot kraljevskih konja i zamišljati kako je to sve nekoć izgledalo. A znate već “dječja mašta može svašta”, pa vam ne treba mnogo da se teleportirate u to vrijeme. Trudim se biti dobar im vodič u toj vremenskoj kapsuli i čini se da to bude uspješno.

U pravu ste, Bobovac je danas ruina kao i mnogi drugi srednjovjekovni gradovi koje sam obišao. I on je zapravo jedan od najpouzdanijih reliquiae reliquiarum naše srednjovjekovne povijesti. E sad, zašto se više ne čini na njegovoj revitalizaciji, barem kada je riječ o onom institucionalnom, vjerujem da odgovore treba potražiti u dnevnopolitičkim apetitima. Znate, nije svima u interesu pokazati i svjedočiti državotvornost ove zemlje, pa ako hoćete i njezine temelje, civilizacijski okvir i tradiciju.

Svjedok sam mnogih, nazvat ću ih, projekata i ideja koji nisu naišli na podršku onih koji su takvo što trebali zdušno podržati! Svjedok sam i nekih aktualnih projekata koji su pod pritiskom dnevnopolitičkih, nacionalnih i drugih elemenata.

Kod nas u Bosni i Hercegovini je sve obrnuto proporcionalno: umjesto da takva mjesta budu stožeri državotvornosti ove zemlje, zorni svjedoci njezine povijesti i baštine, nerijetko su kamen spoticanja u društvenim, političkim i drugim odnosima. Kada tako sagledate, onda je dobro da održavamo i ovo što imamo. Jedan od recenzenata moje knjige je kazao kako je dobro da su svi ti naši srednjovjekovni gradovi od kamena jer da nisu, dosad bi i njih raznijeli, urušili i porušili. Nažalost, ima i takvih slučajeva.

Bobovac, jaka utvrda na skoro nepristupačnom području, pao je za samo tri dana, i to zbog izdaje. Kasnije je mjesto izgubilo značaj te prestalo postojati kao naseobina i utvrda, ali, iako ruina, ona ipak “živi” u svijesti ljudi… Zašto je to tako?

Pa upravo iz maloprije navedenog. Zaboraviti Bobovac jednako je otuđiti se od sebe! Zaboraviti sebe, svoju prošlost, svoje pretke, svoje ime! A što je čovjek bez imena, bez korijena, bez vjere?! Bobovac je uistinu vrelo gdje se svi možemo napajati, ne nekom povijesnom reminiscencijom, ne nekim folklorom, nego posvemašnjim hodočašćem. Pod tim mislim hodočašćem vjerske zahvalnosti i molitve za rodnu nam grudu, njegovanja kulturne baštine i živog sjećanja naše prošlosti. E, zato Bobovac, kako kažete, živi!

Istini za volju, Radakova izdaja koju navodite još je jedna u nizu legendi živo očuvanih u narodnom predanju, mada ne odgovara povijesnoj istini. Ali i te legende u kontekstu mita mogu poslužiti za živo sjećanje na Bobovac.

Nedavno ste objavili knjigu Kamenom satkana prošlost, Srednjovjekovni bosanski gradovi. Vaša je namjera bila upoznati čitatelje s velikim brojem nedovoljno istraženih i konzerviranih gradova srednjovjekovnoga razdoblja. Što vas je nagnalo na pisanje ove knjige? Kao autor knjige o srednjovjekovnim bosanskim gradovima, imate li još sličnih projekata u planu?

Pa moja dugogodišnja ljubav, rekao bih zanesenost, medijevalnom prošlošću naše domovine i poznavanjem tek fragmentarnih ostataka materijalne povijesti toga vremena, potaknula me na istraživanje starih gradova.

Osim poznavanja povijesti trebalo se naoružati i dobrim avanturističkim duhom u „osvajanju“ bosanskih i hercegovačkih vrleti. To je značilo istraživati po žezi i studeni, vjetru i kiši, zalutati u minsko polje, pasti s jedne kule, susresti se s divljim životinjama, ignorirati zmije i svašta još nešto. I onda sva ta znanja, doživljaje i iskustva sabrati i objaviti u toj knjizi.

Želja mi je bila upoznati sve stanovnike ove zemlje s tim skrivenim, oronulim i zaboravljenim ali našim materijalnim blagom, tim nijemim svjedocima slavne nam prošlosti. A onda isto tako posvijestiti i potaknuti na očuvanje i revitalizaciju istih.

Kako je naklada knjige veoma brzo prodana, u pripremi je drugo dopunjeno izdanje. A kako je krenulo s mojim istraživanjima o gradovima koje nisam opisao u knjizi, čini se da će to možda biti i druga knjiga. Evo pred nama je vrijeme, pa ćemo vidjeti u kojem će pravcu sve ići.

Što je pad Bobovca značio za katolike i Katoličku Crkvu u BiH?

Pa isto što i za sve ostale žitelje tadašnjeg Bosanskog Kraljevstva, pogrom i stradanje. Čak i privid obnovljenog kraljevstva pod Osmanlijama za „vladavine“ satelitskih kraljeva nije umanjio činjenicu da je jedna nova država, i ne samo to, nego jedna nova civilizacija, mentalitet i kultura nametnula svoju vlast nad bosanskim pučanstvom. Godine, desetljeća i stoljeća koja su uslijedila ocrtavala su taj težak put koji možda najbolje možemo iščitavati u franjevačkim ljetopisima.

Što mislite zašto se zajednička baština povijesti BiH pretvara u partikularno vlasništvo, naroda, entiteta pa čak i političkih stranaka i interesnih skupina, a sve u skladu sa suvremenim političkim interesima? Je li riječ o “sukobljenim” povijestima, ili “sukobljenim” interpretacijama istih povijesnih datosti?

Mislim da sam djelimice već dao odgovor na to vaše pitanje. I da, na tragu ste upravo detektiranja zašto je to tako. Ne postoji sukobljena povijest, postoji ideologija, postoji politički okvir u kojem se treba ili, bolje rečeno, mora djelovati, postoji nacionalizam.

Znate, kada imate diktat, jasnu direktivu kako trebate znanstveno, kulturno pa i medijski djelovati, onda vam je to vaša „istina“ i ne postoji historiografija, ne postoji „Methodenstreit“ povijesnog istraživanja, postoji samo kristalno jasan cilj tog djelovanja. A mi, hvala Bogu, imamo barem troje naočale za čitanje naše prošlosti, i obično im je dioptrija dijametralno suprotna.

U takvoj datosti nema mjesta za multiperspektivnost. Svaka konstruktivna kritika nailazi na nož osuda koje su najčešće obojene obranom tobožnjih ovakvih ili onakvih interesa. Često si stavim u razmišljanje što bi časni kralj Tvrtko rekao na sve to, kako bi plemeniti Kulin s Bilina polja reagirao na te stvari. Oni mi obično „pomažu“ da iz te perspektive sagledam događaje iz prošlosti. Znate, najbolja perspektiva jest oslobođenje od bremenitosti suvremenog života i društveno-političkih procesa pa ako hoćete i socioloških determinanti koje nisu bile poznate medijevalnom dobu. Umjesto da učimo iz naše prošlosti, mi se opterećeni svim navedenim, uprežemo da prošlost naučimo našoj sadašnjosti. Kao da suvremeni čovjek ne želi učiti, nego druge i drugo naučiti po svojim mjerilima, pa čak i prošlost! Ne želim vjerovati u takva čovjeka!

Osvajači su za relativno kratko vrijeme osvojili Bobovac, Jajce i Ključ, a upravo zbog te “lakoće” zauzimanja mjesta i gradova u narodu je ostala izreka „Bosna šaptom pade“. Je li to zapravo točno?

Ne! Historiografija je već dokazala da nije bilo riječi o padu Bosne kao nekoj kuli od karata, tek tako. Teza koju ste naveli je konstruirana netom po padu Bosne, kako bi se opravdala indiferentnost Europe na vapaje posljednjih bosanskih vladara za pomoć u obrani Bosanskog Kraljevstva. Zaboravljamo da je osvajanje Bosne počelo mnogo prije te kobne 1463. Osmanlije su još 70-ak godina ranije nazočni u Bosni, prvo kao trgovci, a onda i kao vojnici koji tobože čuvaju te trgovce. I sve to desetljećima u kojima su Osmanlije po već oprobanom receptu bunili podanike protiv vlasti, zavađali velikaše, sudjelovali u sukobljenim stranama bosanske vlastele, protukraljeva, jednom riječju postajali bitan subjekt političkog i vojnog života srednjovjekovne Bosne.

Tako izjedenu unutarnjim razdorom, istina, Bosnu nije bilo teško osvojiti. K tomu još ne trebamo zaboraviti da se radilo, ako ne o najvećoj, onda zasigurno jednoj od najvećih vojnih sila toga vremena.

O Bosni je brujala tadašnja diplomatika, Bobovac je danima opsjedan kao i mnoge druge kule, u Hercegovinu su Osmanlije provalile putovima malo znanim, kojim ih je, kako piše herceg Stjepan, doveo njegov sin s kojim je bio u sukobu. Tako da nema riječi o „šapatu“.

Klasičan primjer različita tumačenja povijesti je i Ahdnama. Rasprave o njoj variraju od ideje kako je to bio prvi dokument o ljudskim pravima, do tvrdnje kako je to mrtvo slovo na papiru. Možemo li reći što je zapravo bila Ahdnama iz 1463./1464.?

Kako sam već rekao, kod nas u Bosni je sve kontroverzno. Mi smo inače na Balkanu ljubitelji krajnosti! Ili kujemo u zvijezde ili kunemo do pakla! A historiografija se ne mjeri tim aršinima. Pretenciozne su usporedbe Ahdname s Magna charta libertatumom, preteči Povelje o ljudskim pravima i slično. Još manje ne stoje ushićenja o njezinoj univerzalnosti ako znamo da su osmanski vladari takve dokumente izdavali i ranije (primjer je iz carigradskog patrijarha). S druge strane, opet, imate krajnje maliciozne verifikacije bosanske Ahdname kao oportunističkog Zvizdovićeva djelovanja. To su te krajnosti koje navodite. Ni jedni ni drugi nisu kadri sagledati tadašnju situaciju, teleportirati se u to vrijeme, uvidjeti potrebu za golim opstankom. Lako je nama iz ležernosti 21. stoljeća kititi lovorikama ili osuđivati. Znate, u vremenu kada se ni sablje nisu ohladile od vojevanja, trebalo je smoći snage i hrabrosti učiniti nešto. A to nije bilo što, nego, kako rekoh, hrabro. Vjerujem da je Ahdnama plod hrabrosti, požrtvovanosti i vjere u opstanak. Neki će reći da hrabrost ide pod ruku s ludošću. Ja sam blizak onoj da je hrabrost vrlina na osnovu koje ljudi u opasnosti čine plemenita djela.

Je li vam poznato da itko osim Vrhbosanske nadbiskupije organizirano ide na Bobovac? Kako tu lokaciju napraviti zalogom za bolju i svjetliju budućnost svih nas?

Rijetko kad da je Bobovac pust, barem u godišnja doba kada vremenske prilike to dopuštaju. I to me istinski raduje. Mnoge škole svoje đake šalju put kraljevskoga grada, bude tu i tamo turista, povjesničari dolaze, ljubitelji prošlosti i tradicije, entuzijasti, kulturna društva, Bobovac je i na čestoj planinarskoj ruti. Sve to zorno svjedoči da Bobovac ima kapaciteta prerasti u turistički potencijal. Sjećam se također prije nekoliko godina i simpatične, meni drage, inicijative da članovi Predsjedništva upravo na Bobovcu izreknu Prisegu na početku svoga mandata. Bobovac zasigurno jest i treba biti okosnica svega onoga što ovu zemlju čini. On treba biti ponos svih građana ove zemlje, bez obzira na bilo koju pripadnost jer je on danas zrcalo medijevalne prošlosti naše domovine, zalog kulture sjećanja koju trebamo održavati.

Što se tiče hodočašća i Molitve za Domovinu, nije mi poznato da bilo tko drugi pohodi kraljevski grad osim naše Nadbiskupije.

Zanima nas Tvoje mišljenje!