ZAŠTO LIBERALI PILE GRANU NA KOJOJ SJEDE?
MI ODGOVARAMO
Ovih dana moglo se s govornice Hrvatskoga sabora od jednoga zastupnika lijevo-zeleno-liberalnog bloka – zapravo, istinu govoreći, samo liberalnog – čuti oštar napad na katoličke, konzervativne, fundamentalističke itd., itd. udruge s optužbom da se financiraju iz inozemstva (rugala se sova sjenici), s podmuklom invektivom da podrivaju ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i da ih treba staviti pod nadzor!? Tomu je poslije, tijekom rasprave o rebalansu proračuna, „sa sto dobrih razloga“ pridodana kritika na račun proračunske stavke za Hrvatsko katoličko sveučilište.
Tzv. antiklerikalizam od početka je u agendi liberalne ideologije, iznikle iz prosvjetiteljskoga libertinstva 18. st. Ukratko, za sve nevolje čovjeka i čovječanstva kriva je Katolička crkva pa stoga njezin javni utjecaj treba potpuno iskorijeniti ili ograničiti na najmanju moguću mjeru. Francuska revolucija to je dosljedno provela, ukinuvši čak i grgurovski kalendar. To se tijekom vremena prelilo i na lijevi ideološki spektar (komunizam, socijalizam), i na desni, nacionalistički, kao liberalistički „kulturkampf“ u Pruskoj, slično u Češkoj i Meksiku, potom na fašizam, pa posebice u nacionalsocijalizam, na španjolsku ljevicu itd., i kao u nekom luku sve do suvremenih liberala svih vrsta. Iako u mnogočemu suprotstavljene, sve te ideologije i njihovi režimi bili su skladni u neprijateljstvu ili nesnošljivosti prema Katoličkoj crkvi, a onda, više-manje, prema kršćanstvu u cjelini.
I tako, nakon trista godina kojekakvih ideja, mi smo opet na početku, samo danas ta zastava više nema jednu boju, nego nosi sav dugin spektar.
Teološki korijen tome je na prvim stranicama Biblije, u času kada je čovjek pomislio da može biti „kao bogovi“. Stoga su sve te ideologije niknule na judeokršćanskom tlu. Kršćanstvo je preuzelo Dekalog, a Crkva je kroz povijest, unatoč njezinim stvarnim ili prišivenim joj grijesima i pogreškama kroz povijest, čuvala i promicala ideju da je čovjek stvoren na sliku Božju, dakle kao osoba, da ima savjest, da iz toga izviru njegovo dostojanstvo i ravnopravnost ljudi, iz čega proizlaze ljudska prava, uključivši sve ono što je liberalima bitno: društvena ravnopravnost žena (iako oni ne vide da upravo monogamni brak i obitelj daju ženi puno dostojanstvo!), tolerancija, „zelene politike“ i dr. Na kršćanskom duhovnom tlu stvoreno je sve ono što zovemo našom kulturom života: institucije za zdravstvenu i socijalnu skrb (bolnice, ubožnice…), znanstvene i obrazovne ustanove (škole, sveučilišta….), u čemu su izvanrednu ulogu odigrali crkveni redovi i njihovi samostani, da o umjetnosti ne govorimo; stvorena je naposljetku moderna demokracija s političkim strankama, sindikatima i sl. Sve to dakle što imamo i način na koji (još) živimo ima dubok biblijski i evanđeoski korijen, ili je kao antička zasada kršćanstvom obnovljeno i preobraženo. Nije svemu Crkva jednako izravno pridonijela, ali je svakom istinskom dobru pripomogla.
Međutim, liberali uporno i zadivljujućim sljepilom, kao Don Quijote na vjetrenjače, jurišaju na sve što ima predznak kršćanskog i katoličkoga samo zato što im se čini da katolici guše ljudsku slobodu kada štite život od začeća, protive se eutanaziji, normativno štite brak u njegovoj naravi itd. Njima se to ne sviđa jer misle da je to nazadno, a da je, naprotiv, napredno zagovarati pobačaj kao ljudsko pravo jer je, po njima, začeto dijete dio ženina tijela, kao kosa valjda, pa nije problem ako ga uklonimo kad smeta, iako je pravo na život – pravo roditi se – osnova svih prava koja oni navodno „brane“, a koja ne bi mogli „braniti“ da ih majka nije rodila. Oni žele institucionalizirati svaki osjećaj između ljudi neovisno o društvenoj odgovornosti jer „svatko ima pravo na ljubav i sreću“; oni ne vjeruju da je život vrijedan i onda kada, ljudski govoreći, ne vrijedi ništa, itd., sve u ime „razuma“ i „napretka“.
Paradoks je u svemu tome što je takve nazore kao ideologiju moguće stvoriti samo na kulturno kršćanskom tlu – drugdje ih povijest kao ideologije izvorno ne poznaje.
Zamislimo međutim da kršćanstva nestane – što bi popunilo taj prostor? Koji bi duh zavladao i bio toliko tolerantan da mirno neprestance okreće drugi obraz i podnosi udarce? U kojoj bi drugoj i drukčijoj kulturi liberali imali toliko slobode?
Ali, eto, naša u Bogu braća liberali uporno pile granu na kojoj sjede…
Rafael Milić