NAŠ IZBOR

NEOPRAVDANI NAPADI NA PAPU EMERITUSA BENEDIKTA

VAĐENJE KOSTURA IZ ORMARA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Teško je pisati o bolnoj i žalosnoj temi seksualnih zlostavljanja kao pojavi u okviru Crkve. Rezultat je da sada svi pate, i krivi i nevini. Postoji opasnost relativiziranja i umanjivanja iznimno ružnih događaja nespojivih s katoličkom vjerom. Svaki pokušaj objektivnog razmišljanja, i navođenja određenih činjenica u prilog Crkve, najčešće biva proglašen obranaškim i klerikalnim pristupom. Činjenica je da su mediji ustrajni u dugotrajnim sekularnim napadima na katoličku crkvu zbog slučajeva, koji su se uglavnom dogodili u prošlosti, te da nastoje optužiti pojedine pape za zataškavanje zločina unatoč potpunom nedostatku dokaza. Teško je oteti se dojmu da je tu i puno izljeva mržnje prema Crkvi, jer su u svijetu mnogo rijeđe medijske osude drugih institucija u kojima dolazi također do zlostavljanja, uključujući tu posebice škole i domove, gdje je stopa zlostavljanja daleko daleko veća nego u Crkvi i gdje poprima epidemijske razmjere.

Ilustrativna je razina vitriola i tendencioznih čestih napada, koji su bili usmjereni prema papi Benediktu XVI. od mnogih svjetskih medija, koji su, možda, ponekad bili potaknuti željom za zaradom, jer skandal prodaje novine, ali ipak mnogo više inspirirani mržnjom prema Crkvi i Papi, a sve to praćeno i velikom dozom neznanja i površnosti. Židovsko-francuski filozof, ateist i ljevičar, Bernard-Henri Lévy upozorio je, kako to navodi Peter Seewald u svojoj knjizi „Svijetlo svijeta“, u kojoj je objavljen njegov razgovor s papom Benediktom XVI., na činjenicu da svakom raspravom u kojoj se povede riječ o papi Benediktu XVI. zavladaju „predrasude, neiskrenost, pa čak i plitke dezinformacije“. U napadima iznimno je često u pitanju, kaže Seewald, „nasilnička neupućenost“. Oglasio se je i Marcello Pera, talijanski filozof i političar, inače ateist (predsjednik Senata od 2001. do 2006.). U pismu upućenom časopisu „Corriere della Sera“ (19. ožujka 2010.) ističe da se iza fasade ružnih napisa o Papi zapravo krije bitka između sekularizma i kršćanstva, a, da su, primjerice, tendenciozna upozoravanja na seksualna zlostavljanja svećenika samo isprika za taj rat, koji se na jednoj široj razini zapravo odvija između dviju kultura. „Sekularisti dobro znaju da blato na Papinoj bijeloj haljini znači i okaljanu Crkvu, a ako je Crkva okaljana tad to vrijedi i za kršćanstvo u cjelini.“ Usput govoreći, papa Benedikt XVI. je laicizirao oko 400 svećenika pedofila.

Činjenica je da je Crkva, nažalost, u svom okrilju sporo prepoznavala skandal svećeničkog seksualnog zlostavljanja, te da nije bilo uvijek pravog i odlučnog odgovora, a što je, uostalom, vrlo lijepo i jasno vidljivo iz „Pastoralnog pisma pape Benedikta XVI. katolicima u Irskoj“. Ono predstavlja vrlo izravno, iskreno i uvjerljivo razmišljanje u svezi sa svećeničkim seksualnim zlostavljanjima u Irskoj, ali i općenito u Crkvi. Ponajprije, i prije svega, papa je zatražio od zlostavljača da pošteno priznaju svoj teški grijeh: „da bi se preboljele tužne rane, crkva u irskoj mora ponajprije priznati pred gospodinom i pred drugima ozbiljne grijehe počinjene prema nemoćnoj djeci.“ Nadalje, osudio je „često neodgovarajući odgovor“ na zločine i bez uvijanja prozvao i svećenike zlostavljače, ali i njihove biskupe. Zlostavljačima je poručio: „izdali ste povjerenje koje su vam poklonila nevina mlada bića i njihovi roditelji, pa za to morate odgovarati pred Svemogućim Bogom i pred nadležnim sudovima.“ U pogledu biskupa Benedikt XVI. bio je čak i stroži: „Neki od vas i vaših prethodnika propustili su, u bolnim vremenima, primijeniti davno uspostavljene norme (!) kanonskog zakonika glede zločina seksualnog zlostavljanja djece.“ Papa je jasno označio da su biskupi počinili „teške pogrješke prosudbe“ te pokazali „pomanjkanje vodstva“, odnosno da su u tim bolnim skandalima počinjeni teški duhovni i administrativni propusti. Vrlo je jasno, iako mnogi to negiraju, ukazao na nužnost suradnje biskupa s civilnim vlastima „u njihovom području nadležnosti“.

Potrebno je podsjetiti se i duboko pobudnih riječi pape Ivana Pavla II. iz njegove završne homilije u Torontu u Kanadi 2002. godine prilikom proslave Svjetskog dana mladih. Taj je veliki crkveni događaj pripreman i održan u sjeni teške krize seksualnih zlostavljanja, koja se je pojavila u SAD-u početkom 2002. Papine riječi bile su vrlo značajne i utješne tada kao što su i danas: „Nemojte biti obeshrabreni grijesima i padovima nekih njezinih članova. Zlo koje su mladima i ranjivoj djeci počinili neki svećenici i redovnici sve nas ispunjava s dubokim osjećajem tuge i srama. Mislite na veliku većinu predanih i velikodušnih svećenika i redovnika, koji samo žele služiti i činiti dobro. Mnogo je danas ovdje nazočno svećenika, bogoslova i posvećenih osoba i budite bliski s njima i podržavajte ih. I ako, u dubini svojih srdaca, osjetite isti poziv za svećenstvo ili posvećeni život, nemojte se bojati slijediti Krista na kraljevskom putu prema Križu.

A danas se glede pape emeritusa vade „kosturi iz ormara“. Upravo je aktualno izvješće o 497 seksualnih svećeničkih zločina počinjenih u Njemačkoj u razdoblju 1945. – 2019., iz kojeg se vidi, da se kardinal Joseph Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., tek rubno spominje u smislu da je donio “loše odluke” u četiri slučaja svećeničkog seksualnog zlostavljanja. Izvješće ima 1983 stranica, a 72 stranice se odnose na nadbiskupa Ratzingera, koji je vršio dužnost nadbiskupa od 1977. do 1982. Dakle izvješće ne obuhvaća samo razdoblje od 5 godina, već je u pitanju razdoblje od 74 godina. Ratzinger je samo sporedna figura, netko tko uopće nije igrao bitnu ulogu u onome što se dogodilo, ali svi se koncentriraju na njega. Optužuje ga se izričajima „trebao je znati“ i „vjerojatno je znao“. Gledajući što donose mediji vidljivo je da se ponavlja ono što se je događalo i dok je Joseph Ratzinger bio papa. Iz najnovijeg izvješća je zapravo vidljivo da se nije dogodio niti jedan svećenički seksualni zločin tijekom Ratzingerova petgodišnjeg nadbiskupskog mandata. No, ipak ga se povezuje s četiri slučaja.

Prvi je slučaj vezan uz svećenika Petera Hullermanna, iz Essena u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, koji je počinio pedokriminalna djela dok Ratzinger nije bio nadbiskup, a koji je iz druge biskupije došao u München zbog psihijatrijske terapije. Tada se je, naime, općenito vjerovalo da su seksualne izopačenosti izlječive. Hullermannu je netko 1980. odobrio smještaj u crkvenoj zgradi, dakle u vrijeme dok je Joseph Ratzinger bio nadbiskup u Münchenu. Istrage su tada pokazale da nadbiskup Ratzinger nije imao nikakve veze s tim slučajem niti da je trebao bilo što poduzimati. Ratzinger je u više prilika zanijekao da mu je bio poznat dolazak Hullermanna, a u Izvješću nema niti jednog dokaza da je on bio upoznat s pozadinom tog slučaja. Iznosi se da je vjerojatno unao, a medijska izvješća prešućuju da nema dokaza. Uostalom, totalno je nebitno je li znao, pa čak možda i odobrio smještaj, da taj, inače suspendirani (!), svećenik dobije smještaj u Münchenu, gdje je došao zbog liječenja. Dopušteno mu je da nastavi psihijatrijsko liječenje bez ikakvih aktivnosti u lokalnoj župi, barem ne pod Ratzingerom. Dakle, nema seksualnog zlostavljanja, nema žrtve u Ratzingerovom terminu. Sve optužbe koncentriraju se samo na pitanje zašto je Ratzinger dopustio da čovjek, čiju prošlosti nije znao, a koji je bio podvrgnut psihijatrijskom liječenju, bude u crkvenom smještaju. Zanimljivo je da su roditelji trojice zlostavljanih dječaka sami zatražili da se slučaj zbog dječjeg mira više ne poteže po medijima ni pred policijom ni pred drugim tijelima i bili su zadovoljni time što je zlostavljač došao na liječenje.

U drugom slučaju, je svećeniku, koji je nakon seksualnog zlostavljanja u prošlosti i nakon odsluženja zatvorske kazne, bio poslan u inozemstvo, a s čim Ratzinger nema veze. No, dopustio mu je formalni povratak u matičnu biskupiju radi umirovljenja. Budući da je ovaj svećenik samo želio otići u mirovinu, ljudski je čin milosti bio dopustiti mu da umre u svojoj domovini. Izvješće kaže, da je Generalni vikar nadbiskupije, a ne i Ratzinger!, poslao svećeniku pismo, prihvaćajući njegovo umirovljenje, i pritom ga oslovljavao “svećenikom” („Pffarer“). Istražitelji tvrde da je tim tituliranjem izrečena počasna titula zlostavljaču, koju mu je, navodno, dodijelio nadbiskup Ratzinger, a što je obična glupost, jer počasna titula je “monsinjor, “prelat” itd.

U trećem slučaju, biskup iz jedne strane zemlje zamolio je kardinala Ratzingera da dopusti njegovom nećaku, svećeniku, da nastavi studij i izradi disertaciju u Münchenu, a što je Ratzinger dopustio. Međutim nije znao da je taj mladi svećenik bio osuđen u svojoj domovini zbog seksualnih zločina. Tijekom studija u Münchenu služio je kao kapelan u sveučilišnoj župi, a viđen je kako gol pliva u lokalnoj rijeci Isar, što je tamo bila sasvim uobičajena stvar, iako ne baš za mladog svećenika. Ali, ni tu nema Ratzingerove krivnje! U svakom slučaju, mladi svećenik je odmah uklonjen iz studentske župe i na kraju poslan kući. Opet se pretpostavlja da je Ratzinger “morao znati” za njegovu prošlost, iako je vjerojatnija pretpostavka da je svećenikov ujak to prešutio Ratzingeru.

Četvrti slučaj vezan je uz svećenika, koji je fotografirao maloljetne djevojke, koje su se presvlačile za kazališnu predstavu. Kad je osuđen, i kad je Ratzinger za to saznao, udaljio ga je iz župe i smjestio u bolnicu i dom za starije osobe. Ipak, istražitelji optužuju Ratzingera za “nezainteresiranost” za taj slučaj.

Sve u svemu, seksualno zlostavljanje nije bilo veliki problem tijekom Ratzingerovih pet godina u Münchenu. Ne postoji niti jedan slučaj da je bilo koja maloljetna, ili odrasla osoba, seksualno zlostavljana od svećenika. A usto je vidljivo da je nadbiskup Ratzinger promptno poduzeo preventivne mjere.

papa Benedikt XVI. je 2001., kao kardinal i pročelnik Kongregacije za nauk vjere priredio dokument s uputstvima za sve biskupe u svijetu, zahtjevajući da svaki slučaj seksualnog zlostavljanja moraju odsad obvezatno prijavljivati i Kongregaciji za nauk vjere (motu proprioSacramentorum sancitatis tutela“ odobren od pape Ivana Pavla II.). Neistina je, međutim, kako se tvrdilo u velikom broju utjecajnih svjetskih medija, da se u tom dokumentu zahtjeva da se sve crkvene istrage o seksualnom zlostavljanju moraju držati u strogoj tajnosti pod prijetnjom ekskomunikacije iz Crkve. Izričaj „ekskomunikacija“ uopće se ne koristi u dokumentu. isto tako, nigdje nije rečeno da se slučajevi zlostavljanja ne smiju prijavljivati policiji. Da je to tako vidljivo je, primjerice, iz „Povelje za zaštitu djece i mladih ljudi“ usvojenoj 2002. godine od Biskupske konferencije SAD-a, u kojoj se navodi da „biskupije moraju obavijestiti civilne vlasti glede navoda o seksualnom zlostavljanju malodobnika“ i da sve to mora biti „u skladu s važećim zakonima. Nadalje, navodi se i da „biskupije trebaju savjetovati žrtve glede njihovih prava za prijavljivanje zlostavljanja civilnim vlastima“. Uz sve prethodno rečeno, treba naglasiti da opće načelo katoličke moralne teologije, koje vrijedi za sve biskupe svijeta, izričito kaže da su biskupi tamo gdje djeluju obvezni slijediti i civilne zakone. Nažalost, neki se nisu, kako je već rečeno, toga držali.

Francuski književniki i filozof Fabrice Hadjadj, konvertit sa židovska na kršćanstvo, upozoravao je da je Crkva više puta u povijesti imala skandale vezane uz seksualne prijestupe svećenika, te da je sve te krize nadvladala. Ironično je, smatra Hadjadj, da nitko ne shvaća i ne proživljava težinu skandala snažnije od pape Benedikta XVI., te objašnjava: „Papa, koji shvaća misterij svećeništva, vidi te zločine mnogo užasnijima nego to, tobože, vide „zabrinuti“ nekršćanski mediji“.

Pročitajte više na: https://international.la-croix.com/news/religion/munich-report-implicates-benedict-xvi-in-sex-abuse-cover-up/15517

Zanima nas Tvoje mišljenje!