NAŠ IZBOR

MRAČNA STRANA GLOBALIZACIJE – CRKVA SE MORA POSTAVITI KAO ZNAK OSPORAVAN!

Sv. Toma Akvinski (1226.-1274.), veliki dominikanski filozof i teolog napisao je djelo Summa theologica. U tom je djelu iznio vrlo snažne argumente protiv određenih postavki kršćanske filozofije i teologije (najsnažnije koje je mogao pronaći, budući da je vjerovao kako je najbolji način da istina sjajno zasvijetli izazvati je najžešćim protivnim argumentima), a potom ih osporio. Rečenica kojom je započeo osporavati te argumente započinjala bi otprilike ovako: “Moglo bi se učiniti da su ovi argumenti uvjerljivi, ali naprotiv (sed contra), oni to nisu…” A potom bi iznio razorne protuargumente u prilog pravoj vjeri.

Danas, na početku 21. stoljeća, potrebni su nam umovi poput onoga Sv. Tome Akvinskog – umovi kadri odvagnuti ponajbolje argumente i ponude “ovoga svijeta”, te, razmotrivši sve njihove vidove s krajnjom ozbiljnošću, kadri objasniti u čemu se navedeni argumenti i ponude protive kršćanskom učenju te, dakako, istinskom moralnom i društvenom blagostanju ljudi – umovi poput Schooyansa.

Među velikim “ponudama” našega vremena jest i ona u biti jedinstvene svjetske vlade, temeljene na uzoru Ujedinjenih naroda, koja bi radikalno redefinirala prava i suverenitet tradicionalnih nacionalnih država. U jednoj ekstrapolaciji ove ponude, što je djelomice provode ustanove poput Ujedinjenih naroda i Europske zajednice, ta bi vlada upravljala svjetskom trgovinom i putovanjima, poduprijeta svjetskim zakonima i svjetskom vojskom. Jedan od velikih analitičara i kritičara ove ponude i njenih vjerojatnih posljedica – te mogućih pogibli – jest belgijski svećenik, otac Michel Schooyans. Ovdje donosimo njegova razmišljanja u izvatcima iz jednog od njegovih novijih eseja. Izdavač Inside The Vatican. Ne sugeriramo zaključak i, bez obzira što ćete o ovom misliti, na to imate ljudsko i demokratsko pravo, zbog intrigantnosti teksta mislimo da ga valja uzeti na znanje.

————————————

Pojam “globalizacije” danas je dijelom našeg uvriježenog rječnika. Vrlo uopćeno govoreći, taj pojam na neki način ima dva značenja: politički i gospodarski. Ova dva značenja upućuju na to da je, na svjetskoj razini, razmjena — dakle, nešto što već dugo postoji — povećana te je došlo do ubrzanog rasta. To je očigledno slučaj na znanstvenom, tehničkom i kulturnom području. To su povećanje razmjene omogućili sve učinkovitiji, te nerijetko trenutni komunikacijski sustavi. Navedeni sustavi pružaju mogućnost beskonačnog rasta informacija spremnih za uporabu. Ovo prvo uvriježeno značenje podrazumijeva međuovisnost ljudskih društava. Gospodarska kriza u SAD, odluke OPEC-a o cijeni nafte, napetosti između Izraelaca i Palestinaca – da navedemo samo tri primjera – imaju posljedice svjetskog značaja.

Zabrinuti smo, izazvani, pa i pogođeni katastrofama koje se događaju daleko od nas; osjećamo se odgovornima za glad i bolest u bilo kojem dijelu svijeta.

Globalizacija i holizam

U novijim dokumentima UN-a, gospodarsko se značenje globalizacije pojavljuje češće od onog političkog, a da pritom ove dvije teme ne dolaze u međusobnu konkurenciju. Tako je, naprimjer, godine 1955. “Izvješće o globalnom upravljanju” već bilo objavljeno (v. Naše globalno susjedstvo: Izvješće Komisije o globalnom upravljanju, Oxford University Press, 1995.).

UN inkorporira postojeće pojmove dvojake gospodarske i političke teme o kojoj smo upravo govorili. Međutim, proširujući postojeće poimanje globalizacije, dolazi do njene semantičke promjene. Globalizacija se sada tumači u svjetlu novog viđenja svijeta i (ili) čovjekova mjesta u njemu. To se novo viđenje naziva holizmom. Ova riječ grčkog podrijetla znači kako svijet tvori cjelinu koja se odlikuje većom stvarnošću i vrijednošću negoli dijelovi što je čine. U svemu tome, čovjek je tek utjelovljenje evolucije tvari. Čovjek nema “stvarnosti” osim po tome što pripada tvari, te se, nakon smrti, konačno toj tvari i vraća. Čovjekova je sudbina osuđenost na smrt, odnosno, neizbježno nestajanje u “Majku Zemlju”, odakle je i došao.

Velika cjelina, dakle (nazovimo je, pojednostavljenja radi, Majka Zemlja ili Gaia), nadilazi čovjeka. On se mora pokoriti zahtjevima ekologije, onome što odgovara Prirodi. Ovdje je očigledan utjecaj pokreta New Age. Čovjek mora prihvatiti ne samo to da više ne izranja iz svijeta koji ga okružuje, već i činjenicu kako više nije središte svijeta. Judeo-kršćansku usredotočenost na čovjeka (antropocentrizam), pojačanu onom iz razdoblja Renesanse, ne samo da valja napustiti, već joj se valja i suprotstaviti.

Prema takvome shvaćanju Prirode i čovjeka, “naravni” zakon nije više ono što je upisano u čovjekov um i srce, već je to neumoljiv i nasilan zakon što ga Priroda nameće čovjeku. Ekološka “vulgata” čovjeka čak predstavlja kao grabežljivca, a poput svih drugih skupina grabežljivaca i ljudska se populacija mora, kaže ona, staviti unutar granica održivog razvoja. Stoga, čovjeka ne samo da valja žrtvovati zahtjevima Majke Gaie; on se također mora pristati žrtvovati zahtjevima vremena koje dolazi. Mora se povući pred ograničenjima “održivoga razvoja”.

Povelja o Zemlji

UN upravo sastavljaju vrlo važan dokument koji sistematizira ovakvo holističko tumačenje globalizacije. Riječ je o Povelji o Zemlji. Izrađeno je već nekoliko nacrta ovog dokumenta, dok se uskoro očekuje i njegova konačna verzija. Ovaj dokument ne samo da bi istisnuo Sveopću deklaraciju o ljudskim pravima iz 1948., već bi, prema nekima, trebao nadomijestiti i samih Deset Božjih Zapovijedi!

Evo nekoliko izvadaka iz Povelje:

– “Nalazimo se u ključnom trenutku Zemljine povijesti, kada valja odabrati njenu budućnost… Moramo se ujediniti kako bismo uspostavili održivo globalno društvo, temeljeno na uvažavanju prirode, sveopćih ljudskih prava, gospodarske pravednosti i kulture mira…

– “Čovječanstvo je dio nepreglednog svemira u razvoju… Globalni okoliš, sa svojim ograničenim izvorima, predstavlja brigu zajedničku svim narodima. Zaštita vitalnosti, raznolikosti i ljepote Zemlje sveta je dužnost…

– “Dosad nezapamćeni porast ljudske populacije prekomjerno je opteretio gospodarski i društveni sustav…

– “Evo našeg izbora: uspostaviti globalno društvo kako bismo skrbili o Zemlji i jedni o drugima, ili se izložiti riziku uništenja samih sebe i raznolikosti života…

– “Postoji hitna potreba za zajedničkim viđenjem osnovnih vrijednosti koje će predstavljati etički temelj svjetskoj zajednici koja je na pomolu…”

Religije i globalizam

Kako bi se učvrstilo ovakvo holističko viđenje globalizma, valja ukloniti neke prepreke i pokrenuti određena sredstva. Religije općenito, a nadasve katolička vjera, nalaze se među zaprekama što ih valja ukloniti. Upravo je u tom cilju, među ostalim proslavama novoga tisućljeća u godini 2000., organiziran i Samit duhovnih i vjerskih vođa. Ovaj se samit bavio pokretanjem “Združene inicijative religija”, koja među svojim ciljevima ima skrb nad zdravljem Zemlje i svih živih bića. Pod snažnim utjecajem New Agea, ovaj projekt u konačnici smjera stvaranju jedne i jedinstvene svjetske religije koja bi istodobno podrazumijevala zabranu prozelitizma od strane svih ostalih religija. Sve u svemu, UN pokreće projekt sličan onom Goethea koji je želio nametnuti kult stare Grčke kao novu religiju Zapada (v. o toj temi knjigu Davida Gress-a, From Plato to Nato: The Idea of the West and its Opponents (“Od Platona do NATO-a: Ideja Zapada i njeni protivnici”), New York: The Free Press, 1998., osobito str. 86).

Ukratko, prema UN-u, globalizacija se ne treba baviti samo područjima politike, gospodarstva i zakona, već se mora skrbiti i o globalnoj duši. Kao predstavnik Svete Stolice, kardinal Francis Arinze nije mogao potpisati konačni dokument koji sve religije stavlja na istu razinu.

Paradigma zdravlja

Razvija se i nov način poimanja zdravlja, kojim se bavi Svjetska zdravstvena organizacija. Taj je novi “model” zdravlja također u skladu s holističkim poimanjem. Riječ je o širenju novih modela zdravstvene djelatnosti koji omogućavaju provođenje zdravstvenih programa o kojima odlučuje UN. Primarni se cilj sastoji u brizi o zdravlju društvenoga tijela. Time se napušta Hipokratov model koji je davao posvemašnji prioritet brizi o pojedincima, neovisno o njihovim društvenim prilikama. U skladu s novom paradigmom, cilj je postići “zdravlje za sve.” Ali, taj izraz znači da će se bolesni liječiti u skladu s dva komplementarna kriterija. S jedne strane, bolesni će se liječiti u skladu sa svojom kupovnom moći. S druge strane, nova će paradigma u obzir uzimati očekivanu životnu dob pojedinca bez invaliditeta ili daljnjeg oboljenja. Bolesna osoba niti u kom slučaju ne smije biti teret društvu. Tako je osoba oboljela od malarije u velikoj pogibli postati žrtvom ove nove paradigme. Budući da bolest često pogađa siromašno stanovništvo izrazito ograničene kupovne moći, te svojim nepredvidljivim komplikacijama čini oboljelu osobu gotovo beskorisnom na tržištu radne snage, malarija se neće liječiti poput ostalih, u gospodarskom smislu manje zahtjevnih bolesti, koje manje opterećuju društvo. Kriteriji koji će se koristiti kako bi se odredila terapija, koristit će se ujedno i da bi se odredile pretrage što ih valja izvršiti.

Svjetski gospodarski pakt

Među brojnim sredstvima kojima se UN služi u cilju globalizacije, ovdje svakako valja spomenuti Svjetski pakt. U svome uvodnom obraćanju Forumu, održanu prigodom novog tisućljeća, Kofi Annan je ponovio poziv upućen 1999. Gospodarskom forumu Davosa. Predložio je “poštivanje određenih suštinskih vrijednosti na području radnih normi, ljudskih prava, te okoliša”. Glavni je tajnik UN-a dao uvjerenja kako će se time umanjiti negativne posljedice globalizacije. Točnije, prema Annanovim riječima, da bi umanjio jaz između Sjevera i Juga, UN bi se uvelike morao osloniti na privatni sektor. To bi zahtijevalo da se Paktu pridruži velik broj gospodarskih i društvenih institucija: tvrtki, poduzetništava, sindikata, nevladinih organizacija. Ovaj bi Globalni ili Svjetski pakt bio potreban za regulaciju svjetskih tržišta, radi proširenja pristupa vitalnim tehnologijama, širenja informacija i znanja, osiguravanja temeljne skrbi na području zdravstva, itd.

Taj je Pakt već naišao na potporu, među ostalim, tvrtke Shell Oil, Teda Turnera (osnivača CNN-a), te Billa Gatesa (osnivača Microsofta), kao i brojnih međunarodnih udruga. Svjetski pakt podupire jačanje i kontrolu medija, kako bi pobijedilo “politički i gospodarski ispravno mišljenje”. Svjetski pakt potiče neka vrlo ozbiljna pitanja. Možemo li računati na to da će velike svjetske tvrtke pomoći pri rješavanju problema što su ih još davno mogle riješiti da su to htjele?

Opravdava li povećanje međunarodne gospodarske razmjene postupnu uspostavu središnje vlasti zadužene za regulaciju svjetske gospodarske aktivnosti? Kakva će sloboda ostati sindikatima, ako radno zakonodavstvo, uključeno u međunarodni zakon, mora podleći “globalnim” gospodarskim “imperativima”? Kakva će moć intervencije, u ime pravde, ostati vladama suverenih država u gospodarskim, novčanim i društvenim pitanjima? I, što je još ozbiljnije, budući da su UN neprestano na rubu bankrota, ne postoji li opasnost da ih preuzme konzorcij velikih svjetskih tvrtki?

Zabrinutost što ju je izazvao Svjetski pakt valjalo bi uzeti u obzir utoliko više što ju je Svjetska banka na neki način već opravdala. Utemeljena 1944. kako bi pomogla da se (nakon Drugog svjetskog rata) obnovi svijet pravde, solidarnosti i razvoja, ta je institucija malo-pomalo prihvatila pravila tržišta i cilj ostvarivanja dobiti. Iznad svega, koristi se svojom intervencijskom moći kako bi nametnula nemilosrdne planove djelovanja onima koji nisu “gospodarski ispravni.” Sve se to događa uz suglasnost najbogatijih država, te izmiče svakom nadzoru (v. Susan George i Fabrizio Sabelli, Credits sans frontieres. La religion seculiere de la Banque Mondiale /“Krediti bez granica. Svjetovna religija Svjetske banke”/, Pariz: Decouverte, 1994.).

Sve nas to navodi na zaključak kako bi Svjetski pakt, koristoljubiv u svojim kriterijima odlučivanja, bio sklon ponoviti nepravdu autoritativnoga liberalizma, prvog stavka posvjetovnjačenog creda Banke.

Politički projekt što ga opslužuje zakon

Međutim, projekt globalizacije UN-a najviše uznemirava na političkoj i pravnoj razini. Budući da UN, kao što smo vidjeli, pod utjecajem newageovske misli, razvija materijalističko i strogo evolucijsko viđenje čovjeka, on nužno dokida realistično poimanje čovjeka koje je u pozadini Deklaracije iz 1948. Prema materijalističkom viđenju, čovjek je, kao čista tvar, posvema nesposoban izreći išta istinito o sebi ili značenju svoga života. Sveden je na agnosticizam u načelu, skepticizam i moralni relativizam. “Zašto” više nema nikakvog smisla; važno je jedino “kako”.

Deklaracija iz 1948. suočila nas je s čudesnom novošću, temeljeći nove međunarodne odnose na posvemašnjem proširenju ljudskih prava. To su nedvojbeno temelji mira i razvoja. Temelj je to i opravdanosti postojanja UN-a i njegova poslanja. Svjetski poredak trebao bi se temeljiti na osnovnim istinama što ih svi prihvaćaju, a štiti i postupno promiče zakonodavstvo svih država.

UN današnjice obezvrijedili su ova temeljna polazišta. Danas se prava čovjeka više ne temelje na istini koju svi drže nužnom i slobodno prihvaćaju: jednakom dostojanstvu svih ljudi. Odsad su prava čovjeka posljedicom postupaka postizanja konsenzusa.

Budući da nismo kadri, kažu oni, doći do čvrste istine o čovjeku, te da navedena istina čak nije niti dostupna ili pak postojeća, moramo se okupiti i čistim voljnim činom odlučiti što je ispravno ponašanje, budući da valja hitno djelovati. Međutim, više nećemo odlučivati prepuštajući sve zahtjevima vrijednosti koje se svima nameću samom snagom svoje istinitosti. Ući ćemo u raspravu, te ćemo, saslušavši svačije mišljenje, skratiti postupak i donijeti odluku. Ta će se odluka smatrati ispravnom jer će biti plodom konsenzusa. Ovdje možemo prepoznati utjecaj Johna Rawlsa. Prema postojećim UN, “nova prava čovjeka” proizlaze iz postupaka konsenzusa što ih je moguće beskonačno obnavljati. Oni više nisu izrazom istine o čovjeku; izraz su volje onih koji odlučuju. Odsada, na kraju ovog postupka, nije važno što se prikazuje kao “nova prava” čovjeka: prava na drugačije spolne zajednice, odbijanje bračnog druga, samohrana kućanstva, eutanaziju — u očekivanju čedomorstva (koje se već provodi) – uklanjanje hendikepiranih, eugeničke programe, itd. Upravo se radi toga, na međunarodnim sastancima što ih organizira UN, njegovi dužnosnici svom silom trude postići konsenzus. Zapravo, jednom postignut, konsenzus se koristi kao prisila na usvajanje međunarodnih konvencija, koje u zemljama što su ih ratificirale imaju zakonsku snagu.

Sustav pozitivnog međunarodnog zakona

To je srž problema što ga postavlja globalizacija prema UN-u. Kao što je Hans Kelsen predvidio u svojoj čuvenoj “Čistoj teoriji”, moć UN-a postavljena je kao piramida (v. Hans Kelsen, The Pure Theory of Law (“Čista teorija prava”), Berkeley, Kalifornija: University Press, 1967.; nov francuski prijevod Charlesa Eisenmanna iz 1999. može se također nabaviti: Paris: LGDJ). Svojim konvencijama i normativnim ugovorima, UN se nalazi u tijeku uspostavljanja sustava čisto pozitivnog nad-državnog prava, što nosi snažan Kelsenov pečat. Predmet prava nije pravda, već zakon. Na vidjelo postupno izlazi sljedeća temeljna tendencija: norme državnoga prava ne vrijede ukoliko ih ne potvrdi nad-državno pravo.

Svi, bilo da je riječ o pojedincima ili državama, moraju biti poslušni temeljnoj normi koja proizlazi iz volje onih koji određuju međunarodno pravo. To je posve pozitivno međunarodno pravo, lišeno svake povezanosti s Deklaracijom iz 1948., sredstvo kojim se UN koristi kako bi svijetu nametnuo viđenje globalizacije koje bi mu omogućilo postati subjektom naddržavne sile koja suvereno upravlja svjetskim društvom.

Međunarodni krivični sud

Nadzirući zakon, idući tako daleko da se postavlja kao konačni i jedini izvor zakona, s mogućnošću da u svakom trenutku provjeri poštuju li izvršne vlasti taj zakon, UN uvodi sustav “Uniformiranog mišljenja”. U skladu s tim apetitom za vlašću, opskrbio se i odgovarajućim sudom. Tako bi zločine protiv “novih prava” čovjeka mogao osuđivati Međunarodni krivični sud uspostavljen u Rimu 1998. Na primjer, ako pobačaj ostane nezakonitim u nekoj državi, ta bi država mogla biti isključena iz “globalnog društva”, pa sve dotle da neku vjersku skupinu koja se protivi homoseksualnosti ili eutanaziji Međunarodni krivični sud može osuditi radi napadanja “novih ljudskih prava”. Eto jedne od najtežih prijetnji Crkvi kao vidljivoj zajednici te kršćanima kao građanima globalnog sela.

Globalno upravljanje

Nalazimo se dakle pred golemim projektom kojega je cilj ostvariti Kelsenovu Utopiju uspostavljanjem i ozakonjenjem jedinstvene svjetske vlade, kojoj bi agencije UN-a mogle poslužiti kao ministarstva. Potrebno je hitno, kažu oni, uspostaviti novi svjetski politički i pravni poredak, radi čega nam valja požuriti s iznalaženjem sredstava kojima bi se ostvario taj projekt. Navedeno je globalno upravljanje već bilo temom uokvirenog umetka u Izvješće Programa za razvoj Ujedinjenih naroda iz 1994. Navedeni se tekst, što ga je na inzistiranje UNDP-a sastavio Jan Tinbergen, dobitnik Nobelove nagrade za gospodarstvo (1969.), odlikuje svim svojstvima manifesta rađenog po narudžbi za potrebe UN-a. Evo jednog izvatka: “Probleme čovječanstva više ne mogu riješiti državne vlade. Potrebna je Svjetska vlada. To se najbolje može postići jačanjem sustava Ujedinjenih naroda. U nekim bi slučajevima to značilo izmjenu uloge agencija UN-a od savjetodavne ka provedbenoj. Tako bi FAO postao Svjetsko ministarstvo poljoprivrede, UNIDO Svjetsko ministarstvo Industrije, a ILO Svjetsko ministarstvo za socijalna pitanja.

“U drugim bi slučajevima bile potrebne posve nove institucije. To bi, među ostalim, mogla biti trajna Svjetska policija, koja bi imala vlast pod prijetnjom kazne pozivati države na Međunarodni pravni sud, ili druge posebno uspostavljene sudove. Ako se države ne bi pridržavale presude Suda, bilo bi moguće primijeniti sankcije, jednako vojne kao i druge.” Zasad, do one mjere do koje postoje i pravilno vrše svoju ulogu, pojedine države štite svoje građane; osiguravaju poštivanje ljudskih prava te se u tom smislu koriste odgovarajućim sredstvima. U ovom se trenutku, u krugovima UN-a, dokidanje država javlja kao cilj što ga valja ostvariti ako se želi potpuno dokinuti antropocentrično viđenje ljudskih prava. Uklanjanjem posredničkog tijela koje se zove nacionalna država nestaje subsidijarnosti, budući da će se uspostaviti centralizirana svjetska država. Time će se otvoriti put dolasku globalizacijskih tehnokrata i drugih pretendenata na upravljanje svijetom.

Potvrda načela subsidijarnosti

Tako pozitivno međunarodno pravo biva sredstvom kojim se UN koristi kako bi organizirao globalno svjetsko društvo. Pod okriljem globalizacije, UN organizira svjetsku “vladu” za vlastiti probitak. Pod krinkom “zajedničke odgovornosti”, pozvali su države na ograničavanje svoga vlastitog suvereniteta. UN globaliziraju namećući se sve više kao svjetska naddržava. Pretendiraju upravljati svim dimenzijama života, misli i ljudske djelatnosti uspostavljajući sve centraliziraniju kontrolu nad informacijama, znanjem i tehnikama, namirnicama, ljudskim životom, zdravljem i stanovništvom, površinama i podzemnim izvorima, svjetskim trgovinskim i sindikalnim organizacijama, te konačno i nadasve, politikom i pravom. Njihova moć ne samo da se sve više širi; ona integrira čimbenike koji je tvore – političke, gospodarske, psihosocijalne i vojne – kao u doktrini državne sigurnosti. Uzvisujući novopoganski kult Majke Zemlje, lišavaju čovjeka središnjeg mjesta što su mu ga dodijelile velike tradicije filozofije, prava, politike i vjere. Suočeni s ovakvim globalizmom sagrađenim na pijesku, moramo potvrditi sljedeću hitnu potrebu: uspostavljanja međunarodnog društva na priznavanju jednakog dostojanstva svim ljudima.

Pravni sustav koji prevladava u UN-u čini to posvemašnje priznanje potpuno nemogućim, budući da zakon i prava čovjeka proizlaze isključivo iz voluntarističkih odredbi. Moramo potvrditi također i prioritetnost ispravno shvaćenog načela subsidijarnosti. To znači da međunarodne organizacije ne smiju državama, njihovim posredničkim tijelima, a napose obitelji, zanijekati njihovu naravnu sposobnost i njihova prava, već naprotiv, pomagati im u njihovu ostvarivanju.

Što se tiče Crkve, ona nema izbora doli ustati protiv takve globalizacije koja podrazumijeva koncentraciju moći što podsjeća na totalitarizam. Prije nemoguće “kohezije” i “globalizacije” što ih UN nastoje nametnuti potičući trajno upitan “konsenzus”, Crkva se mora, slijedeći Kristov primjer, postaviti kao znak osporavan. Ona ne može podržavati “jedinstvo” ili “univerzalnost” koji bi ovisili o subjektivnim željama pojedinaca, ili bi ih nametala ijedna vlast, bila ona javna ili privatna. Pred pojavom novog Levijatana, ne možemo ostati nijemi, neaktivni, niti ravnodušni.

o. Michel Schooyans

Zanima nas Tvoje mišljenje!