DR. SC. FRA ANTE BEKAVAC: POTREBA NOVOG PASTORALNOG PRISTUPA
Razgovor: Dr. sc. Fra Ante Bekavac, OFM, moralni teolog
Razgovor vodio: Mate Krajina
Fra Ante Bekavac rođen je 12. studenog 1973. godine u Tomislavgradu, BiH, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Franjevačku klasičnu gimnaziju završio je u Sinju i Ljubuškom 1995. godine. Filozofsko-teološki studij završio je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2003. godine. Poslijediplomski sveučilišni studij licencijata i doktorata upisao je 2011. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2012. godine zaposlen je kao asistent pri Katedri moralne teologije. Magistrirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 2016. godine s temom Istraživanje suvremenog stanja moralnih izvora kao izazova moralnoj teologiji nadahnutoj koncilskom obnovom.
Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 14. svibnja 2018. obranio je doktorski rad pod nazivom “Izvori moralne spoznaje u svjetlu nauka Drugoga vatikanskoga koncila”. Doktorsko istraživanje provedeno je pod mentorstvom prof. dr. sc. Tončia Matulića.
Fra Ante čestitamo Vam na velikom postignuću. Sudeći po stanju današnjega čovjeka imat ćete obilje posla, mnogo poučavanja i objašnjavanja. Što su gorući moralni problemi danas?
- Hvala Vam na pozivu za ovaj razgovor i na čestitkama. Trebalo bi nam dosta prostora da bi smo iznijeli svu zahtjevnost suvremenih izazova koji se postavljaju pred čovjeka a koji su prije svega moralni problemi. Današnji problemi su sigurno pitanje opstanka čovjeka kao i njegovo poimanje i razumijevanje. Tko je naime čovjek kao ljudska osoba sa svojim nepovredivim dostojanstvom i pravima koja iz toga proizlaze? Čovjek se više ne poima kao dragocjeno Božje stvorenje koji je odraz Božje slike i prilike, već se počinje razumijevati kao sam svoj vlastiti proizvod koji na svijet dolazi uz pomoć tehnike u labaratoriju. Došlo do dubokog cijepanja i odvajanja od kršćanskog odnosno biblijski utemeljenog poimanja čovjeka. Sve više ljudi oblikuju svoje živote kao da Boga nema. Ovo je doba agnosticizma, moralnog relativizma, sumnje i nepovjerenja u Istinu i Dobro. Govori se o gubitku dubine vlastite duše, očaranosti tehnikom i njezinom moći. Najveća ugroza nalazi se u neravnoteži između tehničke moći i moralne snage i zrelosti čovjeka. Pred našim očima pojavljuje se vrsta humanizma koji isključuje Boga iz čovjekova života. Gaseći svjetlo za Boga ugasili smo i svjetlo i za čovjeka. Otuda možemo razumjeti suvremenu krizu morala. Zasigurno velika moralna pitanja čovječanstva sve više zahtijevaju naše odgovore jer se susrećemo sa izazovima na dosada nepoznat način u ljudskoj povijesti. To su nadalje pitanja mira, ekologije, siromaštva, rata, nuklearnog naoružanja, bolesti, bijede, ideologije koje u ime i za račun ljudskih prava porobljavaju čovjeka nudeći mu apsolutnu i lažnu slobodu bez moralne odgovornosti. Ekonomije koje stvaraju ljudski otpad i tolike dovode na rub siromaštva gazeći u težnji za bolesnim profitom svako ljudsko dostojanstvo. A dobra ove naše Zemlje (vode, šume, oceani, biljni i životinjski svijet) dana su svima nama za naše dobro.
KONCILSKI JE NAUK VRELO NADAHNUĆA
Članovi komisije pred kojom ste branili teze svoga rada istaknuli su “jedinstvenost ovoga doktorskog istraživanja osobito na hrvatskom jezičnom području a i šire u europskim i svjetskim razmjerima.” Po čemu je Vaš rad jedinstven?
– sam Bogu na darovanom vremenu i snazi koju mi je dao da sam mogao pod mentorstvom prof. dr. sc. Tončia Matulića mogao provesti ovo doktorsko istraživanje. Njegova stručnost, znanje, teološka dubina i poticaji pomogli su mi u ovom istraživanju da dublje uronim u ovu zahtjevnu temu. Naime, već dugi niz godina bavim se temom moralnih izvora kao i izvora moralne spoznaje. Jedan od ključnih razloga može se izreći u obliku pitanja: na koji način spoznajemo moralno dobro i zlo u njihovom objektivnom i subjektivnom značenju jer smo suočeni s moralnim zamorom i spoznajnim relativizmom, te sam htio istražiti da li Drugi vatikanski koncil govori o ovoj ključnoj temi koja je od presudne važnosti za moralnu teologiju. Koncil ne govori izričito (expressis verbis) o izvorima moralne spoznaje, ali se čitav koncilski nauk može razumijevati i tumačiti kao nauk o izvorima moralne spoznaje što pokazuju rezultati moga istraživanja. To je novost moga doktorskog istraživanja u odnosu na klasični moralni nauk o izvorima moralne spoznaje. Htio sam osobito u četiri velike konstitucije Koncila Gaudium et spes, Lumen gentium, Dei Verbum i Sacrosanctum Concilium vidjeti možemo li ih čitati i razumjeti kao izvore moralne spoznaje. Služio sam se i drugim moralno-teološkim izvorima koji su uvelike obogatili moje istraživanje kao i literatura koja je zbilja obimna. Moje doktorsko istraživanje pokazalo je da je koncilski nauk bogato i plodno vrelo nadahnuća i usmjerenja za cjelovitu obnovu izvora moralne spoznaje koje istovremeno shvaćamo kao izvore moralne teologije, a to onda znači i za obnovu same moralne teologije. U tome smislu moje istraživanje osvjetljava i produbljuje kršćanski moralni život koji je vjeran poruci evanđelja odnosno osobi Isusa Krista.
Kako danas osobito mlađim generacijama pomoći da kroz mnoštvo medijskih manipulacija shvate što bi i kakav trebao biti moral za koji valja živjeti?
- Sigurno je da živimo u vremenu moralnog spoznajnog relativizma, u vremenu mnoštva informacija koje nas zatrpavaju i sprječavaju da kritički promišljamo o samima sebi i svijetu koji nas okružuje. Sigurno je da svi na sebi osjećamo da nas to mnoštvo informacija osobito na moralnom području dovodi do površnosti u moralnom rasuđivanju. Pa i mi sami kršćani svojom nedosljednošću, neautentičnošću, površnim životom i krivim poimanjem slobode i vjere doprinosimo moralnoj i duhovnoj dezorijentiranosti osobito mladih ljudi. Rekao bih ono na što nas poziva papa Franjo kao i prethodne pape da trebamo ostati vjerni Isusu Kristu i njegovu evanđelju. Moralni život zahtijeva rast u spoznaji istine i dobra. Strpljivost i učenje kao i otkrivanje svijeta vrednota koje nam pokazuje evanđelje. Potrebno nam je okrenuti se Kristu da od njega dobijemo odgovor o pitanju dobra i zla. Jer smo svi mi poput onog mladića iz Evanđelja koji je postavio pitanje Isusu što trebamo činiti da imamo život vječni? U tom smislu mi se čini osobito važnim odgajati mlade ljude da upoznaju i prihvate taj svijet vrednota istine i dobra. To je mukotrpan i zahtjevan put ali jedini vodi u istinsku slobodu čovjeka. Samo nam Krist može otkriti naše istinsko lice i smisao i cilj života.
Ono što je sigurno da je tragično odvajanje vjere od razuma stvorilo ozračje moralnog spoznajnog relativizma koji niječe mogućnost spoznaje istine i dobra. Relativizam u sebi nosi svoj dogmatizam i on se danas nameće svima koji ga ne dijele. Moralni relativizam je bojovan, isključiv, netolerantan. On ponižava i obezvrjeđuje metafizičku spoznaju proglašavajući je pustom tlapnjom. To danas vidimo na svim područjima života koji su od presudne važnosti za čovjeka u kojima je dominantan instrumentalni razum. Moralni relativizam pred kojim se danas nalazimo jest vrsta sljepoće razuma za svijet duhovne dimenzije čovjeka. Moralni relativizam ugrožava čovjekovo moralno dostojanstvo već od samih početaka života pa do smrti. Dakle, riječ je o opasnoj ideologiji koja nastoji izbrisati iz svijesti čovjeka Boga i moralne univerzalne vrijednosti te čovjeka svesti na puku subjektivnost niječući objektivnu istinu i dobro.
OBITELJ JE POSEBNO NA SRCU CRKVE
Na moralnom planu poseban je problem obitelj. Kako pomoći obitelji da se očuva?
- Koncil nas je već upozorio da dostojanstvo obitelji ne sjaji istom jasnoćom posvuda jer to dostojanstvo zamračuju mnogoženstvo, pošast rastave, takozvana slobodna ljubav i druge deformacije. Dostojanstvo obitelji ističe nadalje Koncil oskvrnjeno je egoizmom, hedonizmom i postupcima koji sprječavaju rađanje. Pa i same društveno-političke prilike unose nered u obitelj. Sve to baca našu savjest u tjeskobu. Što trebamo činiti? Koji je ispravan put očovječenja i rasta u moralnoj zrelosti o odgovornosti sadašnjeg trenutka. Početak i izvor obitelji ističe Koncil nalazi se u Stvoriteljevoj promisli o čovjekovom dobru. Danas više nego ikada obitelj je suočena s brzim promjenama društva u kulture. Razumljivo je stoga da je obitelj posebno na srcu Crkve i u više navrata crkveno Učiteljstvo progovorilo je i dalo smjernice u postupanju sa suvremenim izazovima s kojima se susreće obitelj. U samom korijenu svih negativnih pojava nalazi se krivi pojam slobode koja se shvaća kao samovolja. Sloboda koja se suprotstavlja Božjem naumu o braku i obitelji.
Mislim da nam je potreban jedan novi pastoralni pristup da razumijemo poteškoće i probleme obitelji jer je svaka obitelj na svoj način obilježena krizama svih vrsta što je dio životnog rasta i sazrijevanja. Štiti i promicati dostojanstvo braka i obitelji znači promicati njezino dostojanstvo na svim razinama, osigurati takve uvijete koji joj omogućavaju cjelovit razvoj i upoznati opasnosti i zla koja je ugrožavaju kao bi smo ih prevladali kako nas je upozorio sv. Ivan Pavao II. U tom smislu potrebno nam je unositi svjetlo u krize, tjeskobe i teškoće, pomoći u pripremi za život. Papa Franjo nas poziva da se moramo ugledati na Gospodina Isusa koji u svojoj milosrdnoj ljubavi ide ususret svakoj osobi. Trebamo čuvati dostojanstvo braka i obitelji jer je to univerzalna vrijednost i dragocjenost promičući dobro ljudske osobe. Obitelj je škola vrednota gdje se učimo mudro i razborito koristiti slobodu a da ta sloboda ne postane izlikom grijehu. Razaranjem obitelji prijeti uništenjem čovjeka. Crkva nikoga ne odbacuje niti bilo koga osuđuje. Ona je dom svima koji su izmoreni i opterećeni.
Je li u našem društvu dovoljno razvijena svijest o osobnoj moralnoj odgovornosti? Koliko su te moralne odgovornosti svjesni pojedinci koji su u službi zajednice ili koji su na vlasti u državi i Crkvi? Što bi trebali činiti i kojim moralnim načelima se voditi oni koji postaju „javni ljudi“, kako je političke dužnosnike početkom prošlog stoljeća nazivao dr. Čedomil Čekada?
Postavili ste jako puno pitanja i zahtijevalo bi puno obrazlaganja na svako pitanje jer pitanja pogađaju u samu srž nas kao moralnih bića. No, svatko za sebe osobno može dati odgovor osjeća li se moralno odgovoran u odnosu na opće dobro svih koje nas te dotiče i što smo svojim djelovanjem ili nedjelovanjem i propustom učinili. Jedno je sigurno, uvijek možemo napraviti više i bolje zauzimajući se ponajprije za dostojanstvo i dobro ljudske osobe na svim razinama. S druge strane naši međuljudski odnosi u Crkvi i društvu pokazuju i odražavaju tragove naše zrelosti i odgovornosti kao i svijesti koliko smo bili zreli i odgovorni i svjesni svojih ponašanja i odluka koje smo donijeli. Stoga nam je potreban cjelovit odgoj za crkveno i javno i društveno djelovanje. Trebamo se zalagati svatko u svom pozivu i poslu koju mu je povjeren ili dan za one vrednote i načela koji promiču dobro ljudske osobe i njezino dostojanstvo. Pa nismo baš tako glupi i nezreli da u suvremenom svijetu i informacijama koje su nam dostupne ne vidimo što se događa oko nas.