NAŠ IZBOR

PASIVNO KRŠĆANSTVO JE MRTVO KRŠĆANSTVO

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

„Ali budite izvršitelji, a ne samo slušatelji koji zavaravaju sami sebe!“ (Jak, 2:22)

„Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice … (Iz pastoralne pobudnice „Ekonomska pravda za sve“ Američke biskupske konferencije)

Gotovo u svim državama Europe više od 80% pučanstva izjašnjava se kršćanima. Istodobno, većina njih potpuno mirne savjesti promatra kako sve snažnije prodire protukršćanska kultura. Kršćani, uglavnom, nisu uspjeli u borbi za nerođene, škole su antiseptički očišćene od kršćanskih načela, a posebice od kršćanskih načela seksualnog odgoja, koja se obezvređuju, izruguju i odbacuju s obrazloženjem da je biološko tumačenje znanstveno i u potpunosti objektivno. A rezultat je stravična desakralizacija spolne ljubavi. Nadalje, kršćani nisu baš posebice utjecajni u politici, u medijima, u zabavnoj industriji, pa čak ni u književnosti.

Što se je to dogodilo, i kako se je to moglo dogoditi, u kršćanskoj Europi? Mnogo je razloga, no, jedan od najvažnijih leži u toleranciji temeljenoj na moralnom relativizmu, koji se svodi na motrište, da, budući određena moralna stajališta ne mogu biti dokazana kao ispravna, svatko ima pravo odlučiti za sebe što je dobro ili zlo. „Gradimo diktaturu relativizma, koji ništa ne prepoznaje kao konačno“, izjavio je, malo prije svog izbora za Papu, kardinal Joseph Ratzinger.

Hans Waldenfels u knjizi „Kontekstualna fundamentalna teologija“, koja je prevedena i na hrvatski jezik, lijepo upozorava: „Zapadni svijet je u visokoj mjeri obilježen procesom dekristijanizacije, koji vodi ne samo sekularizaciji, nego u isto vrijeme oblikovanju života bez priznavanja Boga, prema činjeničnom ateizmu i agnosticizmu i prema tome prema ideološkim oblicima bezbožnog humanizma.“ Postoje, dakako, i mnogi drugi razlozi, koji su doveli do opadanja morala i vjere u razvijenom svijetu. No, u srcu svega ipak je na prvom mjestu kršćanska pasivnost. „Pasivnost se više neće računati kao „vjera“ ili „prepuštanje“. … Manjak interesa za beznadnu sudbinu čovjeka, znak je žalosne nesposobnosti da se ljubi … Takva osoba ni u jednom smislu ne može tvrditi da je kršćanin. Takav stav nije ni čisto ljudski!“, kaže Thomas Merton u knjizi „Život i svetost“. Kršćani se ne bore za plemenitost već se nojevski prilagođavaju nemoralu, iako ih ima dovoljno da mnogo toga spriječe. Veliko ime katolicizma, obraćenik Gilbert Keith Chesterton, za koga se još mnogi, na žalost, pitaju tko je on, davno je opisao današnje stanje: „Previše smo popustljivi. Dolazi vrijeme kad moramo pokazati da se ne slažemo. Moramo pokazati svoje kršćanske boje, ako želimo biti vjerni Isusu Kristu. Ne možemo šutjeti i svega se odreći!“ Papa Ivan XXIII. je u enciklici „Mater et magistra“ jasno naglasio da se kršćanski život ne može ograničavati samo na klupu u župnoj crkvi i na nekoliko molitava kod kuće.

Govoreći 1980. o pozivu laika u Crkvi papa Ivan Pavao II. naglasio je da je „rastuća religijska indiferentnost među mnogima krštenima pokazatelj rasta sekularizma“. Taj „fenomen dekristijanizacije“, kazao je Papa, „udara na kršćane i trajno poziva na evangelizaciju“. Pritom Sveti otac ne misli na evangelizaciju nekršćana već na reevangelizaciju kršćana čija je vjera oslabila i ohladila se. Mnogo je izravniji glede te nužnosti u enciklici „Sjaj istine“: „To odjeljivanje (morala od vjere) jedna je od najtežih pastoralnih briga Crkve u sadašnjem procesu sekularizacije, u kojemu mnogo, previše ljudi misli i živi kao da Bog ne postoji. Nalazimo se pred mentalitetom koji, često duboko, opsežno i potanko, obuzima stavove i ponašanje samih kršćana … Treba stoga da kršćani iznova otkriju novost svoje vjere i njezinu prosudbenu snagu naprama nametljivoj kulturi što prevladava … Treba povratiti i obnoviti pravo lice kršćanske vjere, koja nije jednostavno skup izjava što ih umom valja prihvatiti i odobriti … Uostalom, riječ je uistinu prihvaćena tek kad prijeđe u čine, tek kad se provede u djelo. Vjera je odluka koja obvezuje cijelo postojanje…“ Neprijeporno je dakle da vjera po svojoj prirodi mora ujedinjavati sve životne čimbenike, ako želi preživjeti. Ona ne može ostati kao jedan zaseban dio življenja. Evanđeoski se navještaj, nažalost, unatoč tome što donosi univerzalnu poruku, zapravo obraća tek onima koji su već obraćeni i ne prekoračuje granice kršćanske zajednice.

Vjernici laici nisu članovi “drugoga reda”, u službi hijerarhije ili jednostavni izvršitelji zapovijedi s visoka, nego su pozvani da kao Isusovi učenici svaku sredinu nadahnjuju evanđeoskim duhom“, rekao je papa Franjo u poruci za studijski dan, koji je Papinsko vijeće za laike u suradnji s Papinskim sveučilištem Sveti križ organiziralo u studenome 2015. o temi “Zvanje i poslanje laika, pedeset godina nakon saborskog dekreta Apostolicam actuositatem’”. Slično je govorio i papa Ivan Pavao II. Ovo „drugog reda“ mnogi, na žalost, ne shvaćaju, a neki i ne prihvaćaju.

Na Zemlji živi više od milijardu katolika. Od toga 99,96 % katolika nisu svećenici, redovnici ili redovnice. Može li Katolička crkva danas, u stanju sveopće globalizacije i nevjerojatno brzog tehnološkog razvitka, djelovati u svojoj potpunosti koju joj je odredio Krist, ako je sve prepušteno samo dijelu njenih članova, posvećenim osobama, koje predstavljaju tek 0,04 % svih vjernih, ako je 99,96 % članova, uglavnom, pasivno. Laici su, kaže papa Ivan Pavao II., nešto više od pasivnih primatelja vjere, oni su također apostoli! „Svjetovna narav vjernika laika ne smije se dakle definirati samo u sociološkom nego nadasve u teološkom smislu … Iako se evanđeoske slike o soli, svjetlu i kvascu odnose bez razlike na sve Isusove učenike, posebno su primjenjive na vjernike laike.“ Nadalje: „Potrebni su nam laici s viđenjem budućnosti, koji nisu zatvoreni u malenosti života.“

Kršćani bi trebali mnogo agresivnije reagirati u slučajevima u kojima se napada na bilo koji način vjera. Ključno je pitanje hoće li se vjernici – kršćani probuditi i poduzeti određene inicijative ili će i dalje “filozofirati” a njihova uloga biti marginalizirana. „Ako se sve do danas mnoge kršćanske pretpostavke nisu razumjele, razlog je vjerojatno određeno skrivanje kršćana kao i vjera koja je svedena na puki obred ili na čisti običaj, navodi u knjizi „Kršćanstvo i globalizacija“ kardinal Dionigi Tettamanzi.

U svemu tome treba se ponajprije sjetiti riječi Teilhard de Chardina: „Svijet pripada onima koji mu pružaju najveću nadu!“ U ovim vremenima kršćani su pozvani svjedočiti nepokolebljivu nadu u pogledu dobra, pravednosti i mira. No, kao što to govorio naš vrlo ugledni sociolog religije, nepravedno zaboravljen, Željko Mardešić, pisac nekoliko iznimno vrijednih knjiga, „prijeti stalna opasnost da se duhovni napor za dobrotom, što je bitno obilježje kršćanstva, ne pretvori u trajnu opsjednutost zlim svijetom“, odnosno, ne smije se zaboraviti da „evanđeosko kršćanstvo sije nadu i vjeru da bi požnjelo mir“. Nevjerojatna je ta opsjednutost zlim svijetom, koja je zapravo (samo)isprika mnogima za nečinjenje. Za sve su krivi masoni, soroševci, antife, komunjare itd. Dosta je tih samozavaravajućih i neodrživih obrazloženja! Prejednostavno se pronalaze krivci za loše stanje vjere na Zapadu: „Mi nismo ništa krivi! Bil Gates, i njemu slični, nas nastoje uništiti !!!“ Kršćanstvo je pozvano na nov način izložiti svoju poruku i razviti oblike koji odgovaraju vremenu. No, kako kaže Franz Xaver Kaufmann „svoju zadaću neće ispuniti prilagođavanjem već kritičkom suverenošću.“ Kršćanstvo ima priliku pružiti odgovor na sve dvojbe današnjice i može riješiti mnoge aktualne probleme, što istodobno, na žalost, ne znači da su kršćani uvijek i sposobni i spremni odgovoriti izazovima. Pitanje trajnog izgrađivanja jednog cjelovitog humanizma zadatak je svakog kršćana. Dobre smjernice u tom pogledu dao je veliki papa Ivan Pavao II. Na žalost, puna su nam usta hvale tog velikog čovjeka, a u praksi ništa ne činimo glede njegovih ideja. Zapravo ga bojkotiramo! Čemu se zapravo i čudimo?

Papa Benedikt XVI. objavio je 30. studenoga 2007. encikliku „Spe Salvi“ (Nadom spašeni), čiji je moto zapravo uzet iz Pavlove Poslanice Rimljanima: „Ta u nadi smo spašeni (Rim, 8:24). „Nada“ je, ustvari, ključna riječ u biblijskoj vjeri – toliko da se u nekoliko odlomaka riječ „vjera“ i „nada“ čine zamjenljivima.“ Samo kršćansko shvaćanje nade, tvrdi Papa, može spasiti svijet od uništavajuće moći ideologija.

Naše vrijeme zahtijeva više od onoga što prakticiraju pobožni ljudi koji odlaze u crkvu i koji izbjegavaju teške grijehe, ali koji rijetko čine nešto konstruktivno ili neko komkretno dobro. Nije dovoljno biti poštovan zbog onog što se vidi izvana. Naprotiv, samo izvanjsko poštovanje,bez dubljih i istinskih moralnih vrijuednosti, donosi diskreditaciju kršćanske vjere“ (Thomas Merton, „Život i svetost“).

Zanima nas Tvoje mišljenje!