Aktualno

Biskup Laun: Papa je rekao da neće ukidati svećenički celibat jer misli na Sudnji dan

Izvor: BLOGSCATHOLIC CHURCH

(Za www.miportal.hr prevela Aleksandra Chwalowsky)

3. srpnja 2019. (LifeSiteNews) – Austrijski nas je biskup Andreas Laun, u kratkome komentaru što ga je objavio austrijski informativni portal Kath.net, podsjetio na riječi Pape Franje iz siječnja 2019., kako neće ukidati obvezatni celibat za kler, dodavši kako se „ne želi pojaviti pred Bogom s tom odlukom.”

Biskup Laun naveo je ove Papine riječi nakon što je prije toga podsjetio kako je Papa Franjo kazao i da  je „celibat dar za Crkvu.”

Time je biskup Laun želio istaći kako je Papa Franjo svjestan da bi njegova eventualna odluka o ukidanju obvezatnog celibata bila nešto za što bi jednoga dana morao odgovarati pred Bogom.

Laun komenira: „ Tim nas primjedbama Papa Franjo podsjeća na temeljnu istinu vezanu uz život svake osobe, kao i smisao našega života: drugim riječima, sve se u konačnici svodi na taj dramatični trenutak kada ću, posve neizostavno i neizbježno, stati pred Boga i čuti: ‘Uđi,’ ili pak ono zastrašujuće: ‘Odlazi od Mene!’”

Ovdje nam taj austrijski biskup pokazuje kako postupati u životu, da bismo smjeli biti ponizno optimistični u odnosu na taj jedinstveni „dramatični trenutak”: „Sveto Pismo, i nauk Crkve koji iz njega proizlazi, pružaju mi pouzdanu nadu u ono ‘Dođi’, koje ja zapravo samo moram snažno željeti!”

Kratki komentar biskupa Launa ovdje možemo iščitati kao neizravan način podsjećanja Pape Franje na njegove vlastite riječi o pitanju svećeničkoga  celibata, kao i ozbiljnost moguće odluke o njegovoj promjeni.

Papa Franjo ovako je govorio za vrijeme svoje konferencije za tisak 28. siječnja, na povratnom letu sa Svjetskoga dana mladih u Panami. Na pitanje bi li dopustio oženjene svećenike za latinski obred Katoličke Crkve, kao što je već dopušteno za istočni obred, Papa je odgovorio:

„Kada je posrijedi latinski obred… prisjećam se riječi Sv. Pavla VI.: ‘Radije bih dao život negoli promijenio zakon o celibatu’. Došle su mi u pamet, i želim ih izgovoriti, jer su to odvažne riječi, izgovorene u jednom težem trenutku od sadašnjega, u razdoblju između 1968. i 1970. … Osobno smatram da je celibat dar za Crkvu. Potom, ne slažem se s dopuštanjem mogućnosti celibata, ne. Možda postoji svega nekoliko mogućnosti u najudaljenijim mjestima – pritom imam na umu Pacifičko otočje… No, jedno je razmišljati o tome ondje gdje postoji pastoralna potreba – ondje župnik mora misliti na vjernike.”

Potom je Papa Franjo spomenuo djelo biskupa u miru Fritza Lobingera (Aliwal, Južna Afrika), koji je puno pisao o zamisli zaređivanja oženjenih muškaraca za svećenike. Rekao je:

„Postoji knjiga oca Lobingera [Biskup Fritz Lobinger, Preti per domani (Svećenici sutrašnjice), Emi, 2009.], zanimljiva je – to je tema rasprave među teolozima, s moje strane nema odluke. Moja odluka glasi: opcionalni celibat prije đakonata, ne. To je nešto za mene, nešto osobno, neću to učiniti, to je jasno. Jesam li ‘zadrt’? Možda. No, ne želim se pojaviti pred Bogom s tom odlukom.”

Vraćajući se na temu oca Lobingera, rekao je:

„‘Crkva tvori Euharistiju, i Euharistija tvori Crkvu.’ No, ondje gdje nema Euharistije; u zajednicama – primjerice, Karoline, ili Pacifičkoga otočja… [novinar spominje područje Amazone] … možda ondje… na brojnim mjestima… Lobinger kaže: tko tvori Euharistiju? U tim su zajednicama ‘ravnatelji,’ recimo to tako, organizatori tih zajednica, upravo đakoni, redovnice, ili laici, i to izravno. I Lobinger kaže: moguće je zarediti starijega čovjeka, oženjena – to je njegova postavka – zarediti starijega oženjena čovjeka, ali samo tako da vrši munus sanctificandi, odnosno, da slavi svetu Misu, vrši sakrament pomirenja te podjeljuje bolesničko pomazanje. Svećeničko ređenje podrazumijeva tri munera: regendi – upravljanje, župnikovanje – ; docendi – poučavanje – te sanctificandi. To dolazi sa zaređenjem. Biskup bi dao samo sposobnosti za munus sanctificandi: to je  zamisao. Knjiga je zanimljiva. Možda ovo može pomoći u razmatranju toga problema. Vjerujem da problem valja otvoriti u tom smislu, ondje gdje postoji pastoralni problem, radi nedostatka svećenikâ. Ne kažem da to treba učiniti, jer još nisam o tome dovoljno razmislio, niti se dovoljno pomolio na tu nakanu. No teolozi [to] moraju proučiti. Jedan je primjer otac Lobinger… on je bio fidei donum [svećenik], u Južnoj Africi… sada je već stariji čovjek. Dajem taj primjer kako bih naglasio da oni  [teolozi] to zaista moraju proučiti. Razgovarao sam s jednim dužnosnikom Državnoga tajništva, biskupom, koji je bio primoran djelovati u komunističkoj zemlji na početku revolucije; kada su uvidjeli u kojem se smjeru revolucija kreće – bilo je to otprilike pedestih godina prošloga stoljeća – biskupi su potajice zaređivali čestite i pobožne poljodjelce. Potom, nakon krize, trideset godina kasnije, to je pitanje riješeno. I rekao mi je koliko je bio ganut kada je, prigodom jedne koncelebracije, vidio te radnike kako, težačkim rukama, oblače albe da bi koncelebrirali zajedno s biskupima. U povijesti Crkve, bilo je takvih slučajeva. To je nešto što valja proučiti, promisliti, i svakako se pomoliti na tu nakanu.”

Kao što je vidljivo iz ovih komentara, Papa Franjo kaže kako ne želi ukinuti obvezatni celibat, ali i dalje razmatra mogućnost uvođenja oženjenih svećenikâ u pojedinim područjima svijeta.

U svjetlu nedavno objavljena radnog dokumenta od 17. siječnja,  za skoru Sinodu o pan-Amazonskoj regiji, koja će se održati u listopadu ove godine, biskup Laun možda je osjetio potrebu sve nas podsjetiti na težinu bilo kakve odluke o promjeni Crkvene stege glede celibata.

Dokument Drugoga vatikanskoga sabora Lumen Gentium jasno kaže kako su sva tri munera međusobno povezana i dio su crkvene službe što je – na različitim razinama – vrše biskupi, svećenici, i đakoni:

„Stoga se od Boga uspostavljena Crkvena služba vrši na različitim razinama od strane onih koji se od davnine nazivaju biskupima, svećenicima, i đakonima.(63*) [….] Po ovlasti sakramenta svetoga reda,(65*) po uzoru na Krista, vječnog velikog Svećenika,(177) oni [svećenici] bivaju posvećeni propovijedati Evanđelje, biti pastirima vjernikâ, i slaviti službu Božju te su u tom smislu istinski svećenici Novoga Saveza.(66*) Kao dionici službe Krista, jedinoga Posrednika,(178) na svojoj razini služenja, svima naviještaju riječ Božju. Svoju svetu službu vrše osobito slavljenjem Euharistije, odnosno, svete Mise, kada, djelujući u osobi Krista (67*) te naviještajući njegovo Otajstvo, združuju molitve vjernih sa žrtvom njihove Glave te je obnavljaju i primjenjuju (68*) u Misnoj žrtvi [….] Vršeći, unutar granica svojih ovlasti, funkciju Krista kao Pastira i Glave,(69*) okupljaju Božju obitelj kao bratstvo jedne  misli,(70*) te ih po Kristu, u Duhu Svetome, vode k Bogu Ocu.” (Lumen Gentium 28)

Kada su posrijedi Papine gore navedene riječi o mogućem odvajanju pojedinih munera svećeništva te o zamisli uvođenja svećenikâ koji samo podjeljuju sakramente, ali pritom ne poučavaju niti upravljaju, možda je uputno navesti ono što je otac Roger Laudry nedavno izjavio u članku za National Catholic Register:

„Poradi ozbiljna pomanjkanja obrazovne infrastrukture, većina prisutnih u Amazoni nema pristup k odgovarajućem, kvalitetnom formalnom obrazovanju. Ovdje ne govorimo o zaređenju oženjenih muškaraca s doktoratima, magisterijima, pa čak niti fakultetskim diplomama teologije ili bilo kojeg drugog područja. Razmotrili bismo je li zarediti čak i one sa svega osnovnoškolskim obrazovanjem, koji bi mogli imati poteškoća već i sa samim čitanjem Svetoga Pisma i misala. Crkvena nam povijest pokazuje kako to nije dobra zamisao. U stoljećima koja su prethodila otvaranju katoličkih sjemeništa i bogoslovija u Europi, budući bi svećenici jednostavno neko vrijeme „šegrtovali“ kod mjesnih svećenikâ, položili ispit, a potom bivali zaređeni, jedva sposobni izgovarati latinski jezik, a kamoli ga razumjeti. Sablazni izazvane tako slabo osposobljenim svećenstvom ubrzali su nastupanje protestantske reformacije.”

Kao što je rekao Stephen Morgan, britanski katolički đakon koji poučava u Macau: „Ovo je prijedlog izmjene odluke ekumenskoga sabora (Tridentinskoga) kojim se nastojalo riješiti upravo taj problem u Europi, a koja je djelomice odgovorna za naizglednu pobjedu protestantizma. Isto će se dogoditi i u Amazoni.”

Stoga možda nije primjereno da postoje svećenici koji samo služe svetu Misu i ispovijedaju, ali ne otvaraju usta kako bi u svojoj župi poučavali, ili pak njome upravljali. Posrijedi je komadanje svećeništva kakvo je postojalo u srednjemu vijeku, ali je Crkva naknadno to ispravila.

U svjetlu spomenutih brojnih problema vezanih uz makar i ograničenu zamisao o dopuštanju oženjenih svećenika na području Amazone, uputno je što je biskup Laun podsjetio Papu Franju na težinu jedne takve moguće odluke.

 

13 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!