NAŠ IZBOR

MONS. DR. ĐURO HRANIĆ: CRKVA NE MOŽE ZAMIJENITI DRŽAVU!

 

Razgovarao: Mate Krajina

 

Mons. Đuro Hranić rođen je 20. ožujka 1961. u Ceriću, župa Nuštar, u obitelji pok. Stjepana i Eve, rođene Marković. Za svećenika je zaređen u đakovačkoj katedrali 29. lipnja 1986. Svršio je specijalizaciju iz dogmatske teologije na Teološkome fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana, gdje je 1993. stekao doktorat iz dogmatske teologije. Poslije toga predavao je dogmatiku i vršio druge važne službe. Po povratku iz Rima imenovan je profesorom, a zapažen je po svojim stručnim prinosima u Vjesniku Đakovačke i Srijemske biskupije, revijama „Diacovensia“, „Kateheza“, „Bogoslovska smotra“ te različitim drugim časopisima i zbornicima.

Često nastupa kao predavač na stručnim susretima, simpozijima i projektima u zemlji i inozemstvu, a u mnogo prilika pozivan je da bude voditelj duhovnih vježbi za laike, svećenike, redovnike i redovnice. Sveti otac Ivan Pavao II. imenovao ga je 5. srpnja 2001. pomoćnim biskupom Đakovačke i Srijemske biskupije i dodijelio mu titulu naslovnoga biskupa Gaudiabe. Sveti otac Franjo imenovao ga je 18. travnja 2013. đakovačko-osječkim nadbiskupom i metropolitom. Dana 29. lipnja 2013. primio je nadbiskupski palij u Rimu iz ruku  pape Franje.

Mons. Hranić je član Stalnoga vijeća Hrvatske biskupske konferencije (HBK), predsjednik Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, predsjednik Komisije HBK „Iustitia et pax“ i član Biskupskih komisija HBK za odnos s državom, za autorska prava na službene tekstove i za dijalog sa Srpskom pravoslavnom crkvom. Predsjednik je Odbora za katehezu pri Vijeću europskih biskupskih konferencija.

Mons. Hranić s velikim interesom prati i naš časopis i od njega nam često stižu riječi potpore i ohrabrenja.

*****************

Preuzvišeni, kako je danas početkom trećega tisućljeća biti biskupom u Slavoniji? Koje Vas muke muče, a koja nada drži?

  • Biti biskup danas u Slavoniji je lijepo, iako nije nimalo lagano, jer su brojne poteškoće s kojima se susrećemo u Slavoniji. Lijepo je imati relativno velik i dobar kler. Biskup ne može ništa bez svojih svećenika i ja sam Bogu zahvalan za naše brojne dobre, zauzete i čestite svećenike, redovnike i redovnice.

Lijepo je i zbog toga što u svim župama imamo prekrasnih vjernika, koji ljube Boga i Crkvu te barem nekoliko, a u nekim župama ne samo desetine, nego čak i stotine župnih suradnika, koji se aktivno uključuju u život svoje župne zajednice. Među njima su i više od tristo vjeroučitelja u školi te još barem toliko teološki obrazovanih vjernika, koji su svršili studij teologije ili pohađali Institut za teološku kulturu laika, Školu za župne suradnike te razne seminare i druge formativne susrete. Jasno, da gdje ima više ljudi, ondje ima i više problema.

Najbolnije i najteže s čim se suočavamo jest demografska depopulacija i starenje stanovništva zbog zatvorenosti za dar života te zbog masovne ekonomske emigracije iz Slavonije u inozemstvo i u druge krajeve Hrvatske. Mnogo je praznih kuća i pustih ulica i čitavih sela, a manjak stanovništva osjeća se i u gradovima.

Ljudi su zbog teškoga gospodarskog stanja, zbog siromaštva i nepoštenja u društvu otišli i još uvijek odlaze za boljim životom – i to poglavito mladi te mlađe obitelji s djecom. Prisiljen sam sa žalosti promatrati naša opustjela sela i slušati svećenike, nastavnike i vjeroučitelje kako govore o sve manjemu broju djece u školama i u župnim zajednicama, o višestruko brojnijim sprovodima od krštenja i sl.

Žalosna je činjenica da mnoge ljude, uslijed teškoga stanja, zahvaćaju bezvoljnost i depresija te da se povlače u privatnost. U susretima s vjernicima često čujem, ali i osjećam u njihovu glasu, stanovit osjećaj bespomoćnosti, a ponekada i beznađe. Ne mogu reći da je u tih ljudi riječ o nekome obliku nevjere u Božju providnost ili gubitka vjere. Oni naprosto, pritisnuti svojim životnim nevoljama i nedaćama, suočeni s nedjelotvornosti sustava, ne vide izlaz iz životnoga stanja. Posebno teško žive umirovljenici i nezaposleni.

Dok ostajemo bez mladih, velikim dijelom visokoobrazovanih osoba, u naponu snage, bez populacije o kojoj ovisi natalitet i budućnost Slavonije, postavljam si pitanje: Tko će ovdje ostati živjeti i raditi? Oni koji bi tu trebali svijati gnijezda i rađati djecu odlaze.

Prave demografske posljedice onoga što se sada događa mi ćemo osjetiti tek za dvadeset do trideset godina. K tomu, ostajemo i bez mladih školovanih ljudi, a time i bez intelektualaca. A bez mladih i obrazovanih ljudi, ostajemo i bez kreativnosti, poduzetništva, bez hrabrosti ulaska u rizik i spremnosti započeti nešto novo. Iskustvo pokazuje da takva područja nužno tonu u još veće siromaštvo.

U tome smislu, ne mogu se samo pomiriti s činjenicom da ljudi odlaze. Potrebno je pronaći načina kako ove trendove zaustaviti jer o tome ovisi naša budućnost.

 

PRONAĆI NAČIN DA LJUDI OSTANU

Prije stotinjak godina svi su putovi vodili u Slavoniju. Glasovit je pothvat fra Didaka Buntića koji je zahvaljujući Slavoniji prehranio tisuće hercegovačke djece. Mladi danas iseljavaju u velikome broju, a siromaštvo poprima sve veće razmjere. Navodno se samo u Đakovu prodaje nekoliko stotina kuća?

U Slavoniju se desetljećima dolazilo. Dok su ljudi u drugim dijelovima zemlje gladovali i dok je gospodarstvo počivalo na poljoprivrednoj proizvodnji, Slavonija je slovila kao bogata. I zato smo mogli pokazati solidarnost i gostoprimstvo djeci iz Hercegovine. No, danas smo svjedoci obrnutih procesa.

Žalosno je vidjeti što se to događa u Slavoniji, Baranji i Srijemu, u krajevima koji su oduvijek slovili kao bogata područja i mjesta dobra života. Međutim, loše stanje u poljoprivredi, visoka stopa nezaposlenosti u gradovima, uzeli su svoj danak. Dovoljno je prošetati Đakovom i vidjeti da je sve više praznih poslovnih prostora u središtu grada. Slično, mnoštvo praznih kuća i stanova, možemo vidjeti po čitavoj našoj Nadbiskupiji.

Umjesto da pomažemo kao nekada, sve je više naših ljudi koji traže neki oblik pomoći: u župnim uredima, u Nadbiskupijskome Karitasu i njegovim područnim jedinicama, pa i kod mene osobno. Pomoć traže u novcu, hrani i lijekovima, u pronalaženju posla. Nije li žalosno, da u nekoć bogatoj Slavoniji danas imamo tri Karitasove pučke kuhinje, te da hranu svakodnevno dijelimo u četirima gradovima (Osijek, Slavonski Brod, Vinkovci i Vukovar)?! Koliki je razmjer odlaska, trenutačno još ne znamo, ali se procjenjuje da je Slavoniju napustilo i do 100 000 ljudi.

Jesu li i koliko mediji pridonijeli takvu procesu svojom stalnom kuknjavom, zgražanjem i ponižavanjem vlastite države i naroda?

Dakako, i to uvelike! Već se godinama u medijima govori samo o propalim poduzećima, o korupciji, pronevjerama, posljednjih godina o odlascima u inozemstvo. Ako svakodnevno gledate i čitate samo o negativnim stvarima, kako ništa ne valja, kako sve propada – žutilo i crnu kroniku; ako stalno slušate o ideološkim podjelama i sukobima, tada se ne treba čuditi negativnomu raspoloženju i beznađu koji prevladavaju u društvu. Kao da pored toga crnila nema i prekrasnih ljudi, pravih uzora plemenitosti, dobrote, rada i stvaralaštva.

Stoga sam i ja, u više navrata, pozivao sve djelatnike u sredstvima društvenoga priopćavanja da se suzdrže od objavljivanja sadržaja koji samo pridonose jačanju negativnoga raspoloženja; da više podržavaju dobro, pozitivne primjere, bračne i obiteljske vrijednosti; da posvješćuju i pokazuju kako pored materijalnih postoje i duhovne te trajne i neprolazne vrjednote; da umjesto podjela promiču zajedništvo, suradnju i nacionalni ponos.

Međutim, otac zla i laži je uporan i ne odustaje, iako zna da svjetlo, istina i dobrota moraju, i da će sigurno pobijediti. No, i u najgušćemu mraku je dovoljno tek pokoje svjetlo da bude orijentir te da nadvladava tamu i mrak. Bog u svojoj ljubavi uvijek pronalazi put do pobjede dobra. Kada se činilo da je pobijedila smrt, da je i On pobijeđen i bespomoćan, svanulo je uskrsno jutro. Krist Gospodin je zato istinski temelj naše nade i izvor svjetla koje pobjeđuje svaku tamu.

 

ŠTO CRKVA MOŽE UČINITI?

Kako se izboriti za bolju demografsku sliku Slavonije? Može li Crkva svojim prinosom i primjerom pokrenuti one najodgovornije na vlasti u našoj državi?

Crkva ne može zamijeniti državu. Političari moraju biti svjesni da je najveća odgovornost na državnoj vlasti i njezinim institucijama. Oni trebaju stvarati preduvjete i donositi zakone koji će poticati poduzetništvo, gospodarstvo, otvaranje radnih mjesta i izgrađivati pravnu državu koja će biti jamac pravičnosti i poštenja na svim razinama i na područjima društvenoga života.

A mi kao Crkva možemo i trebamo evangelizirati. Naše je ljudima pružati svjetlo evanđelja i odgajati ih za socijalnu pravičnost, tumačiti im socijalni nauk Crkve i poticati na kršćansku suodgovornost za dobrobit društva. A oni su onda pozvani samostalno i odgovorno, svojim  kršćanskim identitetom i savješću prožimati društvo.

Dakle, naše je još zauzetijim pastoralno-katehetskim radom promicati i naviještati evanđeoske vrjednote, vjernike odgajati za ispravnu ljestvicu vrijednosti u kojoj pored životnoga standarda ima i drugih vrjednota, odgajati ih za ljubav prema životu, za društvenu odgovornost, za odgovornost u radu i prema mogućnostima koje su nam pružene, za nadilaženje sebičnosti te ih poticati na spremnost na osobnu žrtvu i na samoprijegor radi općega dobra i ljubavi prema bližnjima.

Gdje je tu i kakva je politika, je li konstruktivna ili destruktivna? Izjavili ste jednom da danas Slavonija žanje posljedice „grijeha struktura“? Na što točno mislite kada rabite tu zanimljivu, već udomaćenu sintagmu?

Izraz „grijeh struktura“ uporabio sam na euharistijskome slavlju u Vukovaru 1. srpnja prošle 2018. godine na svršetku Trećega Hrvatskoga iseljeničkog kongresa. Ponavljam opet: Hrvatsko društvo boluje od posljedica ‘grijeha struktura’ koje su u poratnoj pretvorbi i privatizaciji omogućile da vlasnicima zajedničke imovine postanu i mnogi od onih koji su kao direktori poduzeća prethodno iscrpili ta poduzeća, a onda ih kupili onim što su iz njih pljačkom izvukli.

Iscrpljivali smo se kao društvo sustavom poticaja u poljoprivredi, a ti poticaji nisu podržavali obiteljska poljoprivredna gospodarstva, nego jednim dijelom različite mešetare, a drugim dijelom krupni kapital. Domaću proizvodnju nismo zaštitili od uvoza i nelojalne konkurencije. Ulaganja u Slavoniju podržavala su uglavnom primarnu poljoprivrednu proizvodnju, a izostala su ulaganja u prerađivačku poljoprivrednu industriju koja donosi dodanu vrijednost.

Država također nije vodila računa o ravnomjernome razvoju svih krajeva, tako da su nezaposlenošću i siromaštvom proteklih poratnih godina najviše iscrpljene ostali najsiromašniji krajevi, a državna ulaganja u gospodarstvo previše su naslonjena ili su čak u službi parcijalnih (privatnih ili stranačkih) interesa.

Istodobno su se mladim ljudima, koji trebaju sklapati stabilne veze i ulaziti u brak, mladim obiteljima koje ne mogu čekati da svojoj djeci osiguraju kruh svagdanji, izmorenima nefunkcioniranjem pravne države, neredom u društvu i izostankom jasnih kriterija, ulaskom Hrvatske u Europsku uniju, širom otvorila vrata i mogućnost da bolji život i budućnost potraže u pravno sređenijim društvima, koja znaju više vrjednovati rad i radnika, njegove sposobnosti, stručnost i znanje.

 

EKONOMIZACIJE ODGOJA I OBRAZOVANJA

Predsjednik ste Vijeća za katehizaciju HBK i sigurno znate da mnogi s razlogom protestiraju protiv školskih programa, osobito povijesti i nekih zdravstvenih i spolnih pouka. Čije su, zapravo, naše škole? Zašto toliko prevladava obrazovna nad odgojnom dimenzijom?

U okviru najnovije kurikularne reforme činjenica je da neki planovi i programi izazivaju i bude poseban interes javnosti. Tako je s programima povijesti, hrvatskoga jezika, nekim međupredmetnim temama, kao i područjima koji su vezani za moralni, odnosno zdravstveni i spolni odgoj.

Osobno mislim da je interes javnosti u tome smislu potreban i poželjan. Riječ je, naime, o predmetima koji zadiru u identitet čovjeka i cijeloga naroda. Riječ je o predmetima koji bi trebali njegovati i otkrivati istinu o nama. O našoj povijesti, o našemu govoru, o književnosti, o našemu djelovanju i budućemu životu ovoga naroda.

Jedan od problema koji se može uočiti, kada je govor o svim navedenim predmetima, ali i o cjelovitoj kurikularnoj reformi, jest doista problem uključivanja u razgovor znanstvenih i drugih krugova, kojima ne bi smio biti interes ništa drugo osim istine. Možda malo preteško zvuči, ali donekle je činjenica tvrdnja cijenjenoga teologa, novinara i pisca, Tomaša Halika, da je nekim znanostima danas jedina istina njihov dobitak, njihov profit.

Gubitkom vlastite autonomije, svoga vlastitog identiteta, mnoge su znanosti postale sluge nekih profitabilnih institucija i organizacija, kojima istinu određuje trenutni cilj. Ovdje ne mislim samo na farmakološku industriju i njegovu poveznicu sa spolnim odgojem novih naraštaja, nego mi je pred očima i interes pojedinih političkih ili drugih krugova i organizacija, koji svoje vlastite interese stavljaju ispred onih istina, na kojima se treba graditi sadašnjost, ali i budućnost ovoga društva. Zbog toga je doista važno, koliko god je moguće, načiniti otklon od takva načina rada i razmišljanja.

Škola, kao odgojno-obrazovna institucija, ne bi smjela biti mjestom stvaranja banalnih kompromisa o istinama o kojima ovisi život čovjeka i naroda. Ona ne bi smjela biti pod utjecajem javnoga mnijenja, nego bi ga trebala – koliko god je to moguće – stvarati. Ona bi trebala, kada je već riječ o povijesti, biti „prorokom prošlosti“, kako će reći Riccoer. To znači imati istinu povijesnih događanja pred očima, njihov utjecaj na današnji način života i rada, te kritičko promišljanje o onome što je bilo, kako bi se moglo predvidjeti ono što će biti.

Politika nekada ima potrebu brzo djelovati. Ona je, pretpostavljam, dužna voditi računa o mnogim stvarima. Pa i o onim institucijama koje financiraju mnoge projekte. Tako je i s kurikularnom reformom. No, to nikako ne smije biti opravdanje da se „poslovi“ dovrše što prije. Da termini i vremenski rokovi određuju kvalitetu sadržaja. Još i više: da možda oni koji sve to financiraju određuju i smjer daljnjih reformi. To bi bilo pogubno za neki odgojno-obrazovni sustav.

Upravo zbog svih tih stvari mi se čini da se danas sve više govori o obrazovanju, a sve manje o odgoju. Time ne želim tvrditi da obrazovanje ne odgaja. Nikako. No, činjenica je da su tzv. funkcionalne znanosti, s tehnikom i metodologijom svoga rada, preuzele primat nad humanističkim i drugim znanostima. To i ne čudi, budući da čovjek, u vremenu u kojemu živi, vrijedi onoliko „koliko može“. Ne bih, dakle, rekao da današnja škola ne želi odgajati, ali je primat prepustila onim znanostima, disciplinama, koje u sebi nisu toliko „pedagoški“ usmjerene, koliko im je cilj obrazovati mlade ljude za tržište.

Takav tip ekonomizacije odgoja i obrazovanja, sa strogo artikuliranim stručnostima, koje su potrebne današnjem tržištu rada, u sebi skrivaju toliko toga antipedagoškoga, da se doista postavlja pitanje: je li slika čovjeka koju nudi današnji sustav odgoja i obrazovanja cjelovita? Je li doista dovoljno da učenik bude stručan kako bi omogućio ostvarenje „društva znanja“ koje se sastoji samo u tome da od učenika izvuče maksimum s minimalnim ulaganjem u njega?

Crkva, po vjeronauku u školi, želi učenicima i mladima ponuditi istinu Života. Pri tome ona ne želi biti „protivnikom“ ovoga svijeta. Nadam se da nije preuzetno misliti da smo nekada „odvjetnici“ onih istina o čovjeku, za koje vjerujemo da su „nadvremenske“ i da će preživjeti „istine“ koje nam se nude kao jedine i apsolutne, barem u ovome trenutku.

Crkva želi biti u školi dio jedinstvene slike svijeta koja se pruža učenicima. U tome svijetu ima prostora i za obrazovanje, ali i za odgoj. Pitate: čija je škola? Ako je Crkva u njoj po vjeronauku u školi, onda je i naša! Nadam se da će je tako shvatiti i razumjeti svi kojima je stalo do čovjeka i njegove budućnosti.

 

STANJE U BIH NAMA U SLAVONIJI LEŽI NA SRCU

Što je Vama Bosna i Hercegovina? Pratite li društvena i crkvena pitanja u BiH?

Hrvatska te Bosna i Hercegovina su dva plućna krila istoga hrvatskoga naroda. BiH je Hrvatskoj u trbuhu i budućnost BiH neminovno će utjecati, štoviše čak u nekim stvarima i određivati, budućnost Hrvatske. Istodobno, Hrvatska ne smije i ne može zaboraviti članove svoga naroda u BiH.

Pratim razvoj prilika u BiH i vrlo sam zabrinut jer nije postignuto pravično rješenje, zadovoljavajuće za sva tri konstitutivna naroda u BiH. Hrvati su u najnezavidnijemu položaju i brojčano ih je sve manje u BiH. No, pred vrlo nestabilnim političkim stanjem te nejasnom političkom budućnosti i razvojem događaja u BiH mogu samo sklapati ruke i moliti za mudrost i zajedništvo svih crkvenih pastira te za državničku mudrost svih nositelja vlasti u BiH. Stanje u BiH nama u Slavoniji leži na srcu. Naime, Đakovačko-osječka nadbiskupija je sve do nedavno, do 2008. godine, bila „đakovačka ili bosanska“ biskupija. Vjernici u našoj Nadbiskupiji su k tomu u prilično velikom postotku bosanskoga i hercegovačkoga podrijetla. Gledajući Katoličku crkvu u BiH, moram izraziti svoje divljenje i priznanje kršćanskoj vjerničkoj postojanosti te žilavosti vjernika i svećenika u BiH. Crkva u BiH živi i djeluje u kudikamo težim uvjetima od Crkve u Hrvatskoj, ali svećenici i vjernici u BiH mogu svojim nastojanjima i rezultatima te blizinom između svećenika i vjernika biti i jesu izazov nama u Hrvatskoj.

Koja je Vaša poruka vjernomu puku za Uskrs? Što nam svima valja činiti da očuvamo istinu i mir, život naspram smrti i slobodu naspram ropstvu?

Poručujem svima: Raspeti Krist je uskrsnuo! Kada nam se učini da je sve izgubljeno, Bog u svojoj ljubavi uvijek iznova pronalazi put do pobjede života nad smrti i dobra nad zlim. Vjera u uskrsnuće nas, stoga, ispunja nadom i protiv svake nade. Uskrs nam svima poručuje: Hrabri budite! U Krista gledajte i razveselite se! (usp. Ps 34,6).

Kristova nam uskrsna pobjeda nad grijehom i smrti kaže da prava, velika čovjekova nada, koja opstaje unatoč svim razočaranjima i životnim poteškoćama, može biti samo Bog, koji nas ljubi ‘do kraja’, do smrti na križu. Zato svaki od nas koga Božja ljubav dotakne počinje shvaćati da život ne potječe od nas samih, već je „u cjelini odnos s Onim koji je izvor života“ te da „Božje kraljevstvo nije neki nestvarni svijet, nego se ostvaruje ondje gdje se ljudi ljube i gdje njegova ljubav dopire do nas“ (usp. Spe salvi, 31).

Što nam svima valja činiti? Pružajmo živo svjedočanstvo ljubavi koja se ne boji nikakve žrtve te se daruje sve do smrti. Budimo svjedoci snage uskrsne preobrazbe koja se po euharistijskome sjedinjenju s Kristom uskrslim nastanila u nama i već djeluje po nama te je sposobna preobražavati ovaj svijet i pobijediti svaku tamu i zlo u nama i oko nas.

(Intervju je tiskan u novom broju Naših ognjišta – Tomislavgrad, travanj 2019.

Zahvaljujemo fra Gabrijelu Mioču na dopuštenju da razgovor objavimo i na našim stranicama!)

 

 

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!