DR. SC. BOŽO SKOKO: JESMO LI SPREMNI ZA NOVI POČETAK?

Nova godina je prilika za novi početak, za postavljanje novih planova i ciljeva, za preslagivanje prioriteta i unošenje promjena u život. Nova godina otvara svojevrsnu novu stranicu u našim životima. Sretni smo što smo dobili još jednu priliku i uvjereni smo da ćemo uspjeti nadoknaditi barem dio onoga što smo propustili u prošloj godini. Iako brojka više na zidnom kalendaru ne donosi nikakvu novost sama po sebi, smjena godina važan je psihološki moment koji naraštajima, već stoljećima donosi nadu i vjeru u promjenu na bolje. Čitajući mnogobrojne želje i poruke koje su poznati i nepoznati odašilju na društvenim mrežama za Božić i Novu godinu, obično vidimo neizmjerne količine optimizma i nade. Čak i oni koji priznaju kako im je ova godina na izmaku bila teška i naporna, poželjevši da se ne ponovi, iznose uvjerenje kako bi nova 2019. trebala i morala biti bolja. I vjernici, i nevjernici od nevidljive sile očekuju promjene na bolje u privatnom životu, na poslu, u odnosu s okruženjem, u zemlji i svijetu. Međutim, gotovo nigdje nismo imali priliku pročitati da je netko izrazio spremnost ili barem očekivanje da će se osobno promijeniti na bolje! Gotovo nitko nije napisao da nije bio zadovoljan svojim ponašanjem u protekloj godini i da želi u ovoj godini biti bolji, odgovorniji, susretljiviji, pozitivniji… Postati bolji sin ili kćer, otac ili majka, susretljiviji susjed, odgovorniji zaposlenik, šef ili građanin, nesebičniji prijatelj, praktičniji vjernik… Gotovo nitko u željama ne kreće od sebe, kao da nemamo nikakva utjecaja na ono što nam se događa u životu i našem okruženju, već tražimo čudesni upliv Svevišnjega u naše zemaljske putove, staze i namjere kako bi nam život učinio lakšim i podnošljivijim. A kako će nam zemlja i svijet biti bolji, kako će nam život biti radosniji, ako sami ne unesemo baš nikakvu promjenu u vlastito ponašanje i odnose s drugima. Mahatma Gandhi je rekao Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu. Uistinu kad bi svatko krenuo od sebe samog i u ovoj godini napravio mali pomak u ponašanju, komunikaciji i djelovanju, promjenu bismo vrlo brzo vidjeli u cijelom okruženju. Međutim, problem je što smo obično prema sebi subjektivni, a prema svijetu oko sebe objektivni, pa tako kod bližnjih prilično realistično uočavamo pogreške i propuste, dok kod sebe uglavnom ne nalazimo ništa što bismo trebali promijeniti ili unaprijediti. A svijet će postati bolje mjesto za život tek kad prema sebi budemo objektivniji, a prema svima oko sebe subjektivniji. A za to treba snage.

Četiri najčešće želje koje obično želimo za božićne i novogodišnje blagdane su – zdravlje, sreća, radost i uspjeh. A teško će nam nova godina biti sretnija, uspješnija i radosnija ako ne počnemo mijenjati sebe, jer sve polazi od nas i vraća nam se poput jeke. Možda je zdravlja ponajviše izvan naše kontrole. Međutim, praksa nam pokazuje kako itekako vlastitim životnim stilom, opredjeljenjima te odgovornosti prema vlastitom tijelu, dobrim dijelom možemo utjecati čak i na vlastito zdravlje. A sreća? Ni sreća nije virtualni pojam. Teoretičari sreće kažu kako je to prije svega otvorenost i spremnost za iskorištavanje prilika koje nam život donosi. Bog nam daruje sve te darove, koje smo željeli za novu godinu, ali – s jedne strane – On nije trgovac s kojim ćemo se cjenkati, kojeg ćemo uvjetovati i ucjenjivati, dok s druge strane – kako da nam daruje nešto tako općenito ili nešto što istinski ne trebamo!? Ako istinski molimo i pouzdajemo se u Boga, on ima samo tri moguća odgovora na naše molitve: može; može, ali ne još; te – imam nešto bolje za tebe. Međutim, pravo je pitanje koliko smo mi otvoreni za njegov istinski upliv u naše živote i koliko mu stvarno vjerujemo. Često se prisjetim jedne zanimljive priče koju sam nekada davno čuo u jednoj propovijedi, pa joj ni autora ne poznajem. Neki je vješti planinar često osvajao planinske vrhunce pa je odlučio uspeti se na nepoznatu planinu okovanu snijegom i ledom. Mukotrpno je, ali uspješno napredovao prema vrhu, a onda ga je zatekla noć. Pokušao je ostvariti još koji metar prema vrhu prije nego bi se utaborio. Međutim, bio je potreban samo jedan pogrešan korak na skliskom ledu da se oklizne i počne padati. Uže mu nije pomoglo. Padao je niz mračnu i snježnu strminu i gotovo je izgubio svijest. Kad je pomislio kako je to njegov kraj zaustavila ga je ispupčeno stablo. Grčevito se držao za granu jer je znao da je ispod njega duboka provalija. Nakon nekog vremena studen mu je stezala ruke, a snaga je popuštala. Molio je i preklinjao Boga da ga spasi. Nakon molitvi i suza, ukazao mu se anđeo. Rekao je mu je – „Bog te čuje i želi uslišiti tvoje molitve. Samo se pusti i skoči!“ Iako je bila mračna noć bio je uvjeren da je ispod njega bezdan, pa mu se ta poruka činila toliko nerazumnom. Vjerovao je da ga Bog ne bi ostavio, ali se nikako nije mogao pomiriti s time da bi se trebao tek tako prepustiti neizvjesnosti. Grana za koju se držao davala mu je još barem malo sigurnosti dok se ne pojavi kakvo čudo. Međutim, noć je bila duga i ledena. Čuda nije bilo… Spasilačka ekipa ga je dan poslije pronašla mrtvog i zaleđenog, svezanog za granu, samo tri metra iznad tla, odnosno planinske izbočine, koju u mrkloj noći nije mogao vidjeti.

Dakle, umjesto da se prepustimo Božjoj volji i darujemo mu povjerenje da nas On vodi kroz život, često sami pokušavamo odrediti što je za nas najbolje pa – ili pogriješimo, ili se čudimo zašto nam Bog ne pomaže. S druge strane, u životu često očekujemo čuda, a rijetko krećemo od samih sebe, odnosno vlastitog angažmana i udjela u ostvarenju kvalitetnijeg života i boljeg svijeta. A upravo nas Gospa Međugorska desetljećima upozorava da je to ključni preduvjet, odnosno da najprije moramo promijeniti sebe, prepustiti se Isusu i njegovoj ljubavi. Možda su nekom njezine poruke i dosadile ili mu se mogu činiti kao neprekidno ponavljanje. Ali ona nas mukotrpno uči i poziva, poput odgovorne i strpljive učiteljice u razredu problematičnih učenika koji ne pokazuju napredak. Zato nam uporno govori da krenemo od sebe, da druge ne prozivamo i ne optužujemo, posebice „one koji nisu upoznali ljubav Kristovu“. Ona zna da jedino mijenjajući sebe možemo promijeniti svijet. Drugog recepta nema. Zato nas podučava – želimo li svjedočiti Isusa Krista u ovom svijetu najbolji magnet možemo biti mi sami, svojim životom, djelovanjem, poslanjem, vedrinom, odgovornošću i prije svega – ljubavi. Istinski kršćani moraju biti drugačiji. Njihovo ponašanje usklađeno s Evanđeljem je toliko zarazno i očaravajuće čak i nevjernicima. Zato da bismo zajedno stvorili svijet kakav smo si međusobno zaželjeli za Novu godinu, moramo istinski otvoriti novu stranicu u svome životu i pokušati promijeniti sebe.

(objavljeno u časopisu Advocata Croatiae)