„PRAJD ZAUVIJEK“ I MARXOVA 11. TEZA O FEUERBACHU
MI ODGOVARAMO
Tzv. spolne slobode u društvima kršćanskoga duhovnog podneblja doživjele su tijekom posljednjih šezdesetak godina radikalne promjene, tolike da se pojam „slobodne ljubavi“ iz šezdesetih danas čini kao „kamilica“ u odnosu na pokret LBGTIQ, koji, kako sami definiraju, obuhvaća „transrodne, interspolne, nebinarne, rodno varijantne, aseksualne, panseksualne, biseksualne i kvir osobe, gejevi i lezbijke“ (pa se mogu očekivati nova slova u kratici). Iako je, primjerice, jedna od posljedica „emancipacije slobodne ljubavi“ bila depenalizacija preljuba i liberalizacija civilne rastave braka u većini država, brak kao društvenu ustanovu zajednice muškarca i žene nitko nije dovodio u pitanje. Ukratko, zahtjev za više spolne slobode, koliko god problematičan s gledišta kršćanskoga morala, bio je neke vrste društvena „reforma“ u prirodnom redu. Od devedesetih godina međutim nastaje revolucija: pojam spola kao prirodno zadane odrednice čovjeka kao muškarca ili žene uzmiče pred pojmom roda kao proizvoljne samoodrednice vlastita spolnog „osjećaja“, samim time i naravni pojam braka uzmiče pred proizvoljnim zajednicama „ljubavi“ bez obzira „što je ispod haljine/u hlačama“. Drugim riječima, čovjek intervenira u prirodni red, intimom „izlazi iz sobe“ i arbitrira nove norme društvenih odnosa, koje usađuje u javni prostor preko medija, obrazovanja i sl., a onda i zakonodavstva, koje je na tom području u posljednjih pola stoljeća doživjelo zaokret za sto osamdeset stupnjeva.
To dakle nije tek manjinski aktivistički pokret, nego sveobuhvatna mentalna revolucija. U mnogim zemljama ona je došla do društvenog stupnja kada se od svih javnosnika, osobito političara podrazumijeva podržavati i opravdavati sve zahtjeve LBGTIQ ili makar neprotivljenje, uz opciju da se, u suprotnom, bude etiketiran antidemokratom, s jasno predvidivim posljedicama. Primjetno je kako malo-pomalo pod tim pritiskom politički popuštaju i oni koji bi po naravi svojega nazora trebali biti kritični prema zahtjevima LBGTIQ, primjerice demokršćani.
Zanimljivo je uočiti kako njihove zahtjeve pod egidom „antifa“ gorljivo podržavaju i neokomunisti. Naime, u zakonodavstvima bivših komunističkih država takvi su nazori i prakse desetljećima bili sankcionirani, pa i penalizirani. Ipak ne radi se o novom shvaćanju komunizma. Marx je naime u ime komunizma zagovarao uništenje obitelji kao instituta religioznog otuđenja. Komunisti su u početku, nakon pobjede boljševizma u Rusiji krenuli Marxovim stopama (potpuna seksualna sloboda, zatiranje braka i obitelji, isključivo državni odgoj djece), ali su s vremenom, shvativši da bi dosljedna primjena marksizma na području spolne antropologije srušila sam marksizam, postali „revizionisti“ upravo na području poimanja spola, braka i obitelji, utvrdivši tradicionalne spolne, bračne i obiteljske odnose. Danas se međutim u pogledu na brak i obitelj pokret „antifa“ vratio izvornom marksizmu.
I tu dolazimo na čuvenu Marxovu 11. teze o Feuerbachu: „Filozofi su svijet samo različito tumačili; radi se o tome da ga se izmijeni.“ Dosadašnji pokušaji izmjene svijeta nisu urodili plodom. Famozni „kotač povijesti“ – „točak istorije“ – krivudao je lijevo-desno, završio je i u slijepoj ulici komunizma, pa se vraćao, ali je uvijek ostajao u prirodnom svijetu. Sada je na djelu potres, trešnja temeljima svijeta odbacivanjem naravne spolne binarnosti. A tu promjenu moguće je provesti jedino revolucionarnim preodgojem, o čemu Marx jasno piše u 3. tezi o Feuerbachu: „Materijalističko učenje o mijenjanju okolnosti i odgoju zaboravlja da ljudi mijenjaju okolnosti i da sam odgojitelj mora biti odgajan. Stoga ono mora dijeliti društvo na dva dijela – od kojih je jedan iznad društva. Podudaranje mijenjanja okolnosti i ljudske djelatnosti ili samopromjene može se shvatiti i racionalno razumjeti samo kao revolucionarna praksa.“ I da ne bude zabune, prvo što treba konkretno mijenjati, Marx definira u 4. tezi: „Feuerbach polazi od činjenice religioznog samootuđenja, udvostručavanja svijeta u religijski i svjetovni svijet. (…) Pošto je npr. otkriveno da je zemaljska porodica tajna svete obitelji, mora se prva teorijski i praktički uništiti.“ Drugim riječima, da bi izmijenili svijet, odnosno čovjeka oslobodili od „otuđenja“ „religijskog svijeta“, „odgojitelji“ moraju biti „iznad društva“ provodeći „revolucionarnu praksu“ u ime „teorijskog i praktičkog uništenja zemaljske porodice“. Samo je taktika promijenjena: ne maršira se više „na“ institucije, da ih se sruši, nego „kroz“ institucije, koje će im osigurati da budu „iznad društva“.
Radi se o dakle simbiozi LBGTIQ i „antifa“ koja, osim u kulturnoj revoluciji Zapada šezdesetih, u čemu je marksizam imao golemu ulogu, uporište ima i u Marxovoj materijalističkoj filozofiji, primjerice u ideji permanentne revolucije. (Iako je ideju „permanentne revolucije“ Staljin ocijenio trockističkom, ona je autentično marksistička.) Naime, cilj LBGTIQ nije ostvarenje nekih „prava“, pa kada ih ostvare, „mirna Bosna“. Uoči nedavnog „Prajda“ u Zagrebu pod egidom „Dvadeset prajdova zajedno u drugarstvu i otporu“ poručuju: „I zato, kada nas pitaju dokle ćemo više marširati, mi odgovaramo: marširat ćemo zauvijek. Prajd zauvijek!“ jer (i) „Hrvatska mora biti na pravoj strani povijesti“. Poziva na dijalog i toleranciju nema, već na „otpor“ i marš. „Marširati“, to je rječnik revolucije, ne „uključivosti“. Sljedbenici LBGTIQ ideologije imaju osjećaj da stvaraju novi svijet, novu povijest po svojoj mjeri. To je „revolucija koja teče“, a kako će otpora tomu po naravi stvari biti, nužno će morati biti sve radikalnija. Stoga posljednjih godina simbolika uzdignute šake, ne jedina, kao znak otpora i pobune, ali i prijetnje, ponovno postaje simbolom svih zagovaratelja radikalne promjene svijeta (rabi je, primjerice, i novi zagrebački gradonačelnik).
Umna Hannah Arendt svojedobno je rekla: „Nitko nema moralno pravo nazivati se antifašistom tko istodobno nije antikomunist.“ U ovom slučaju ta misao ima osobitu težinu.
Kršćanin u svemu polazi od toga da mu je svaki čovjek bližnji, kojemu je dužan činiti dobro, a ne činiti mu zlo. Neće osuđivati bližnjega, neće ga vrijeđati i napadati, ali ima pravo i dužnost prosuditi svaku ideju u njezinu uzroku, sadržaju, cilju, praksi i posljedicama. I ima pravo govoriti i živjeti u duhu svoje vjere i uvjerenja i štititi svoj način života. To mu u Hrvatskoj još dopušta Zakon o suzbijanju diskriminacije (čl. 9.). No bilo zakona ili ne bilo, ostaje Božji i naravni zakon – ljudi se rađaju kao muškarci i žene: „Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: ‘Plodite se, i množite, i napunite zemlju, i sebi je podložite!’“ (Post, 1, 27-28). “Stoga će čovjek ostaviti oca i majku, da prione uza svoju ženu, i bit će njih dvoje jedno tijelo” (Mk 10,7). Ni više, ni manje.
(rf)