KIPAR IVAN KUJUNDŽIĆ O VODI I SLOBODI

O turbulentim događanjima u glavnom hrvatskom gradu, ali i o vodi kao slobodi progovorio je jedan od naših najuspješnijih umjetnika, kipar Ivan Kujundžić.

narod.hr  je već prenio njegovo razmišljanje objavljeno na facebooku. To činimo i mi:

“Najnovija poskupljenja vode u Zagrebu, dno je politike nesposobne gradske vlasti, čime možemaši udaraju na temeljno ljudsko pravo i potrebu zakonom i ustavom zajamčenu vodu, kao elementarnu hranu i zdravstveno-higijensku potrebu.

Krv nije voda, najnoviji aktivizam i prijedlozi gradske politike pa i ovaj oko fonda imena ulica i trgova grada Zagreba, na tragu su novog političko marketinškog skretanja pozornost na možemašku možebitnu uključenost, u trgovinu djecom u Kongu i Zambiji.

U nedostatku vizija i sposobnosti, bave se ideologijom rodnog razvratništva u čemu ih dio vlasti svesrdno podupire.

Sramota je ako je u ovom bilo koji hrvatski političar ili vijećnik sudjelovao pa bio on i iz HDZ-a!

Posebnu pozornost i bijes izazvalo je ime partizanke Milketine Planinc, tovariške i simpatije ubojice Sime Dubajića, Titova partizansko-četničkog zločinca s Bleiburga, u kojima je Krvava Milka, kao komesarka 11. dalmatinske brigade, bila uključena u masovna pogubljenja vojnika i civila s Križnog puta.

Tovariška Milka od komesarke čete za vezu, probijala se gdje je stigla, strelovito kao hijena, boljševička satrapkinja, nastavila je dejstvovati protuhrvatski, pa je tako nakon sloma Hrvatskog proljeća naredila uhićenja Tuđmana, Budiše, Paradžika, Gotovca i drugih maspokovaca, hrvatskih sinova i kćeri, Hrvatskog proljeća i matičara, u čije se ime institucije Matice hrvatske, konačno nakon 71. oglasio njenim časni predsjednik Miro Gavran… Čestitam!

Krv nije voda, možemaši su rodom jugoideologaši, skriveni iza već požutjelog i kolornog, lažnog zelenog aktivizma, kojem su vlasti, Plenković, Vlada Republike Hrvatske i Sabor, u ovakvim ‘idejama pionirskih sletova’ (Plenki to razumije) dužni stati na put i zakonskim metrom i čekićem polupati svaki trak komunizma.

Tako bi konačno i pod hitno trebalo uputiti u Hrvatski sabor Zakon o imenima u javnom prostoru, općinskih i gradskih ulica i trgova za čitavi državni teritorij, u duhom Rezolucije Vijeća Europe br. 1481 iz 2006. i Rezolucije Europskog parlamenta o europskoj savjesti o totalitarizmu iz 2009., koje izjednačuju i osuđuju sve europske totalitarne režime, fašizam, nacizmu i komunizam, naglašujući ga saveznikom nacizma i boljševizma sklopljenog 23. kolovoza 1939., tako ističući civilizacijske stoljetne strahote komunizma kao najstrašnijeg totalitarističkog zla XX. stoljeća.

Možemobitni revizionisti komunizma i boljševizma, micali bi zaslužne i povijesne hrvatske ličnosti, zamjenjujući ih komunističkim satrapima, zaključno s Milketinom i Titom, čime pokazuju svoju zapravo neokomunističku i neoboljševičku narav, time i protuustavno djelovanje, što bi trebalo zakonski sankcionirati.

Doista ne bih imao ništa protiv da se dodjeli ulica bilo kom književniku izniklom u ‘ljubavi’ s komunizmom, ako je njegovo djelo značajno za nacionalnu kulturu pa i Planinc, ako je knjižnica, a nažalost nije.

Književnik i nobelovac Ivo Andrić, također je obavljao visoku službu u versajskoj tvorevini Jugoslaviji, gdje je bio pomoćnik ministra vanjskih poslova i veleposlanik u Hitlerovoj Njemačkoj, u Berlinu. Rat je proživio u nacističkoj Srbiji Milana Nedića, ni glaščića ne podignuvši protiv prvog europskog judenfreia Beograda, u Srbiji Hitlerovog režima, a da ne govorim o Andrićevom muku o Titovom zločinačkom režimu… Ali veće je i nemjerljivo značajnije njegovo književno djelo od njegove politike i prevrtljivog karaktera.

Hoćemo li i Andrića micati iz javnog prostora? Na isti način trebamo se odnositi prema svima Meštroviću, Budaku ili Bonifačiću, naglašavajući ono što su bili, književnicima ili umjetnicima ili znanstvenicima, koji su spletom okolnosti bili kraće na političkim funkcijama, a da pritom nisu činili zlodjela.

Ali možemaši pod zeleno-lijevom aktivističkom maršu, tjeraju zapravo neokomunističku i rodnu ideologiju biološkog razvratništva, zatirući bilo kakav hrvatski nacionalni identitet i kulturu, u čemu, usprkos kaljuži nacionalne političke zbilje, nadam se i uzdam u Boga, neće uspjeti jer; Krv nije voda!”, piše Kujundžić.