KATOLIČKA EKOLOGIJA JE LJUDSKA EKOLOGIJA
Piše: Mr. Krešimir Cerovac
Jedan od razloga zašto je važno razmišljati o pristupu Katoličke crkve pitanju ekologije vezan je uz alarmantno izvješće, koje je izradila Svjetska meteorološka organizacija (WMO), a kojim je želila upozoriti na opasnosti sudionike UN-ova klimatskog summita, koji se održavao u New Yorku 23. rujna 2019. No, treba odmah jasno naglasiti, da se ne može očekivati u stvarnom životu neke opipljive rezultate, jer se u okviru zamišljenih UN mjera zanemaruje i prešućuje nepobitna činjenica, koju je u enciklici „Laudato si“ izrekao papa Franjo: „Suočeni smo ne s dvije odvojene krize, jednom okoliša, a drugom društvenom, nego s jednom jedinom i kompleksnom krizom … Danas se analiza ekoloških problema ne može odvojiti od analize ljudskog, obiteljskog, radnog i urbanog konteksta … .“
Priča što se tiče Crkve, počinje još 1971. vezano uz dokument „Pravda u svijetu“, koji je objavljen nakon završene Svjetske biskupske sinode, koja je istraživala „znakove vremena“ i nastojala otkriti smisao povijesti u nastajanju, istodobno dijeleći težnje i pitanja svih onih koji žele izgraditi ljudskiji svijet. U dokumentu se naglašava bliska povezanost između ekologije i pravde. Moglo bi se reći da se u njemu sadržajno povezuje „izbor za siromašne“ s „izborom za Zemlju“ iako se ne koriste ti izrazi. „Nemoguće je vidjeti kakvo pravo to imaju bogatiji narodi da bi se podržao njihov zahtjev za povećanjem vlastite materijalne potrebe, ako je posljedica toga da drugi ostaju u bijedi ili ako to dovodi do opasnosti uništavanja samih fizičkih temelja života na zemlji. Oni koji su već bogati dužni su prihvatiti način života, s manje otpada, kako bi se izbjeglo uništavanje baštine koju su dužni po apsolutnoj pravdi dijeliti sa svim ostalim pripadnicima ljudske rase.“
Te iste godine papa Pavao VI. objavljuje encikliku „Octogesima adveniens“ u kojoj govori o „dramatičnoj i neočekivanoj posljedici ljudske aktivnosti“, misleći pritom na „pogrješno shvaćanje iskorištavanja prirode“. Zaključuje: „Čovjek odjednom postaje svjestan da nepromišljenim iskorištavanjem prirode riskira da je uništi i postane zauzvrat žrtva te degradacije. Ne samo da materijalno okruženje postaje stalna prijetnja – zagađenje i otpad, nove bolesti i apsolutna destruktivna sposobnost – već ljudski okvir više nije pod čovjekovim nadzorom, stvarajući tako okruženje za sutra koje bi moglo biti nepodnošljivo. Ovo je opsežni socijalni problem koji se tiče cijele ljudske obitelji.“
Papa Ivan Pavao II. je pred 40 godina u enciklici „Redemptor hominis“ upozoravao na „opasnost zagađivanja prirodnog okoliša“. U enciklici „Solicitudo rei socialis“ (1987.) navodi: „Među pozitivne znakove sadašnjosti valja ubrojiti i probuđenu svijest o ograničenosti raspoloživih sirovina; nadalje, potrebu da se poštuje neokrnjenost i ritam prirode i da se o tome vodi računa u programiranju razvoja, a ne da se to žrtvuje na račun određenih demagoških shvaćanja. To se danas naziva brigom za zaštitu čovjekove okoline.“ Na to se nadovezuje i Papino razmišljanje iz enciklike „Redemptor hominis“: „Izgleda da smo sve svjesniji činjenice da iskorištavanje Zemlje, planeta na kojem živimo, zahtijeva razumno i pošteno planiranje. S druge pak strane, to iskorištavanje ne samo u industrijske nego i u vojne svrhe, nekontrolirani razvitak tehnike koji se ne uklapa u širi općenit i zaista čovječni plan, sve to zajedno ugrožava prirodni čovjekov okoliš, otuđuju čovjeka u odnosima s prirodom, udaljuju ga od nje. Izgleda kao da čovjek često ne zamjećuje druga značenja (!) svog prirodnog okoliša osim onih koja služe za neposrednu upotrebu i potrošnju. Međutim, Bog je htio da čovjek saobraća s prirodom kao „gospodar“ i „čuvar“, razuman i plemenit, a ne kao bezobzirni korisnik i rušitelj.“
Sveti Ivan Pavao je 1990. godine „Porukom povodom Svjetskog dana mira“ dao sveobuhvatno učenje Crkve o ekologiji ističući: „Postupno iscrpljivanje ozonskog omotača, te s tim povezani „efekt staklenika“, dosegli su krizne razmjere kao posljedica industrijskog rasta, masivnih urbanih koncentracija i značajno povećanih energetskih potreba. Industrijski otpad, spaljivanje fosilnih goriva, neograničeno krčenje šuma, uporaba određenih vrsta herbicida, rashladnih sredstava i pogonskih sredstava: sve to zna štetno djeluju na atmosferu i okoliš.“ U toj poruci Papa inzistira na potrebi „snažnijeg međunarodno koordiniranog pristupa u upravljanju zemaljskim dobarima“. „Jednostavnost, umjerenost i disciplina, kao i duh žrtve, moraju postati dio svakodnevnog života“, poručio je tada papa Ivan Pavao II. temeljeći svoju etiku upravljanja prirode u čovjekovu dostojanstvu stvorenom na sliku i priliku Božju što se vidi najviše u Riječi koja je tijelom postala. Njegovo se motrište ne može povezati s materijalizmom i panteizmom kad ukazuje na sakramentalni pogled na stvoreno kao vidljiva manifestacija Boga.
Pitanjem ekologije bavi se u mnogo prilika i papa Benedikt XVI. u četvrtom poglavlju enciklike „Caritas in veritate“ govori o pravdi i o prirodnom okolišu, te o njihovim povezanostima s razvitkom: „Tema razvoja danas je snažno povezana i s obvezama koje proizlaze iz čovjekovog odnosa s prirodnim okolišem. Okoliš je Božji dar za svakoga i u njegovom iskorištavanju snosimo odgovornost prema siromasima, budućim naraštaja i prema čovječanstvu u cjelini …. Priroda nam nije na raspolaganju kao hrpa nasumce razbacanih otpadaka, već je Stvoriteljev dar“. Papa ukazuje da projekti glede ljudskog razvitka ne smiju zanemarivati buduće generacije, „već moraju biti označeni solidarnošću i međugeneracijskom solidarnošću uzimajući u obzir ekološke, pravne, gospodarske, političke i kulturne okolnosti“. U poruci povodom Svjetskog dana mira 2010. godine poručuje da se traži „solidarnost koja obuhvaća vrijeme i prostor“. A „svaka povreda solidarnosti i građanskoga prijateljstva štetno utječe na okoliš. Baš kao što i svaka šteta na okolišu rađa nezadovoljstvom u društvenim odnosima“. Poruka enciklike je jasna: „Crkva za stvoreni svijet snosi odgovornost koju mora i javno iskazivati“.
U enciklici „Caritas in veritate“ poručuje i ovo: „Za očuvanje prirode nije dovoljno primjenjivati ekonomske mjere poticanja, odnosno sankcioniranja“. Te su mjere važne, „međutim ključan je problem moralno vladanje društva. Drugim riječima, „ako se neće poštivati prava na život (pobačaj!) i na prirodnu smrt (eutanazija!), ako se začeće, trudnoća i porod počnu događati umjetnim putem, ako se ljudski embriji budu žrtvovali u svrhu istraživanja, tada će iz zajedničke svijesti nestati pojam humane ekologije, a time i ekologije okoliša“.
Papa Franjo u enciklici „Evangeli gaudium“, ukazujući na trku za profitom, upozorava da „sve što je krhko, poput okoliša, ostaje nezaštićeno s obzirom na interese obogotvorenog tržišta, pretvorenog u apsolutno pravilo“. Na drugom mjestu kaže: „Postoje i druga ranjiva i bespomoćna bića koja su mnogo puta prepuštena na milost i nemilost ekonomskih interesa ili nerazumnog iskorištavanja. Govorim o čitavom stvorenom svijetu. Kao ljudska bića mi nismo samo puki korisnici i uživatelji, već smo i čuvari drugih stvorenja. Našom nas je tjelesnom stvarnošću Bog tako tijesno združio sa svijetom koji nas okružuje da dezertifikaciju tla osjećamo gotovo kao tjelesnu bolest kojom smo svi pogođeni, a izumiranje neke vrste kao bolno sakaćenje. Ne dopustimo da nakon nas ostanu znakovi pustoši i smrti koji pogađaju naš život i život budućih naraštaja“.
Papa se pitanjem ekologije bavi i u svojoj „Poruci za Svjetski dan mira“ iz 2014. godine. Osvrnuo se na “devastaciju prirodnih resursa i aktualno zagađenje“. U poruci ponavlja motrište pape Benedikta XVI. iz enciklike „Caritas in veritate“ glede prirode kao dar i koristi njegov izraz „gramatika prirode“, koja se odnosi na Stvoriteljevo djelo: „Ljudska obitelj dobila je od Stvoritelja zajednički dar: prirodu. Kršćanski pogled na stvaranje uključuje pozitivnu prosudbu o legitimnosti intervencija u prirodi, ako su one korisne i ako se izvode odgovorno, odnosno priznavanjem gramatike upisane u prirodi i mudrim korištenjem resursa u korist za sve, uz uvažavanje ljepote, konačnosti i korisnosti svakog živog bića i njegovog mjesta u ekosustavu. Priroda je, jednom riječju, nama raspoloživa i pozvani smo nad njom odgovorno upravljati.“ Papa Franjo ukazuje da, na žalost, baš i ne uspijevamo u tom upravljanju, jer „nas tako često pokreću pohlepa i bahatost dominacije, posjedovanja, manipulacije i iskorištavanje, pa ne čuvamo prirodu, niti je poštujemo i ne smatramo milostivim darom o kojem moramo brinuti i postavljati se u korist naše braće i sestara, uključujući buduće generacije“.
„Nema velike pomoći od opisivanja simptoma, a bez priznavanja ljudskih uzroka ekološke krize. Određeni način shvaćanja ljudskog života i djelovanja krenuo je naopako na ozbiljnu štetu svijeta oko nas.“ Papa jasno povezuje ljudsku ekologiju i prirodnu ekologiju: „Budući da je sve međusobno povezano, briga glede zaštite prirode nespojiva je također s opravdanjem pobačaja. Kako možemo istinski naučavati važnost brige za druga ranjiva bića, ma kako neugodna ili nezgodna ona mogu biti, ako ne uspijevamo zaštititi ljudski embrij, čak i onda kad je njegova prisutnost neugodna i čini poteškoće? Kad je izgubljena osobna i društvena osjetljivost glede prihvaćanja novog života, tada odumire prihvaćanje i drugih oblika vrijednih za društvo“.
Poruka koju Crkva odašilje glede ekologije prirode može se sažeti riječima pape Franje: „Ako je prisutna ekološka kriza jedan mali znak etičke, kulturne i duhovne krize moderne, onda ne možemo pretpostaviti da će se izliječiti naš odnos s prirodom i okolišem bez ozdravljenja svih temeljnih ljudskih odnosa … Ispravan odnos sa stvorenim svijetom zahtijeva da se ne oslabljuje socijalna dimenzija otvorenosti prema drugima, a kamoli transcendentalna dimenzija naše otvorenosti na Božje “Ti”… Naš odnos s okolinom nikada ne može biti odvojen od našega odnosa s drugima i s Bogom.“ Svaki drugi pristup je samozavaravanje.
Važna je i poruka pape Ivana Pavla II.: „Ekološka kriza pokazuje žurnost glede solidarnosti, koja obuhvaća prostor i vrijeme” (Poruka povodom Svjetskog dana mira, 2010.). A papa Benedikt XVI. jasno poručuje: „Kad se u društvu poštuje „ljudska ekologija“ tada od toga ima koristi i ekologija okoliša“ (Opća audijencija 26. kolovoza 2009.).