NAŠ IZBOR

„ŽIVOT, DAKLE, BIRAJ!“ – RAZMIŠLJANJE UZ REZULTATE POPISA PUČANSTVA

Da će popis stanovništva pokazati što će pokazati, znali su godinama svi, ali su isto tako gotovo svi pred faktom uporno zatvarali oči i uši.

Hrvatski narod nažalost izumire već desetljećima. Narod ne treba štedjeti, nego mu treba reći da je za smrt koja ga snalazi suodgovoran, i to svatko osobno u mjeri u kojoj je mogao slobodno odlučivati što će sa svojim životom. Izliku protiv života lako je naime naći ako se traži: bilo u ideologiji „u se, na se i poda se“; bilo u politici i političarima; bilo u uvjerenju da je rađati djecu u Hrvatskoj ludost jer u njoj ništa ne valja (pa treba što prije zbrisati bilo gdje); bilo u objektivnim ili subjektivnim ekonomskim teškoćama, birokratiziranosti institucija,  nedjelotvornom pravosuđa, korupciji (u kojoj naš čovjek rado sudjeluje)  i uopće „grijehu struktura“ (protiv kojih naš čovjek rado mrmlja, ali se još radije izmiče odgovornosti sudjelovanja u njima)… Izlika se uvijek može naći, ali, koja god bila, posljedica je destrukcija života vlastita naroda.

Ipak, sve to ne bi tako destruktivno djelovalo na populacijske trendove da obnašatelji svih poluga vlasti, poglavito zakonodavne, izvršne i monetarne, u proteklih četvrt stoljeća nisu zanemarivali taj problem. A jesu! Pa i kada se prije nekoliko godina ipak počelo govoriti da je to „pitanje svih pitanja“ te se, uz ostalo, pojavila ideja da bi trebalo osnovati posebno ministarstvo demografije sa snažnim, guvernerskim ovlastima, stvar je bila glatko odbijena. S vremenom se briga za demografsku obnovu na državnoj razini vlasti svela na „ured uredova ureda“. Zaključilo se da je to ionako i europski problem, pa ćemo ga riješiti u sklopu zajedničkih europskih rješenja. Ali na dugu je to štapu…

Akademska zajednica potpuno je zakazala. Neki „nekabinetski“ demografi jesu doduše upozoravali na težinu problema, ali struka  nije u cjelini učinila najvažnije: da makar s minimumom suglasja o bitnome predloži konkretna rješenja populacijske politike ili, kako se to kaže, demografske obnove.

Neke političke stranke pokušale su oblikovati svoje demografske programe. Ima ih koje su došle do razine „programskog papira“. Druge nisu ni dotle, jednostavno ustvrdivši da to „puno košta“. Treće su ustvrdile da je sav spas u gospodarstvu, pa kad ono uznapreduje, sve će se riješiti samo od sebe. Neke su se pak na lokalnoj razini bacile na izgradnju infrastrukture: cesta, vodovoda, plinovoda, čak vrtića i škola, u koje međutim sve manje ima tko ići.

Bankari, trgovci i svi drugi gospodarski sektori proizvodnje i usluga, koji svi po logici stvari imaju koristi od rasta broja stanovništva, „ni mukajet“. Ustanova kojoj je navodno ovih dana narušen ugled nije kroz tri desetljeća učinila ništa da bi ovom narodu, ako ništa drugo, omogućila gospodarsku „konkurentnost“, na koju se svi kunu.

I tako godinama, desetljećima. A naša institucionalna Crkva? Ona je lani, nakon godina šutnje, nešto uopćeno poručila s nekog skupa. Ako izumiranje naroda nije njezina briga, onda nije trebalo ni to; ako pak jest, onda je to „puno premalo“.

Svojedobno je pokojni Anto Baković promovirao geslo „Hrvatska se voli djecom“. Bio je glas vapijućega u pustinji. Rugali su mu se, ismjehivali ga, nazivali zaostalim bosanskim popom. U međuvremenu, račun ismjehivanja i izrugivanja došao je na naplatu. I plaćat će ga svi.

Sve rečeno nije optužba – to je tvrda, tragična istina, da narod koji je kroz povijest pregrmio sve moguće najezde, navale i okupacije sada eutanazira sam sebe.  Papa Franjo više je puta upozorio na „demografsku zimu“. Nedavno je tako upozorio na moderni „oblik sebičnosti“ što mnogi „imaju pse i mačke koji zamjenjuju djecu. Ovo može nasmijati ljude, ali to je stvarnost“. To je tragična stvarnost. Mnogi su ga stoga napali. To samo znači da je rekao istinu: izumiranje naroda je prije svega duhovno pitanje – pitanje odnosa ljudi prema životu.

Nada, kažu, umire posljednja. Daj Bože da ne izumre s nama i da ovo bude moment otrežnjenja za sve. A nama katolicima ostaje „moment vjere“. Vjera je poluga koja može pokrenuti svijet. Narod koji, Bogu hvala, (još) vjeruje, ima nadu da će mu Bog providjeti obraćenje za život. Do tada ostaju nam neumoljiva matematika i još neumoljivija savjest, pred kojom biramo – život ili smrt.

Da, „Hrvatska se voli djecom“. I Bog! „Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas“ (Pnz 30, 19), ma što drugi (ne) činili.

 

Rafael Milić

Zanima nas Tvoje mišljenje!