PAPA NIJE ZABORAVIO! – SVETICA ZA NAŠE VRIJEME – DOROTHY DAY

Papa Franjo napisao je predgovor u autobiografiji o životu Dorothy Day pod naslovom „Pronašla sam Boga kroz njegove siromahe. Od ateizma do vjere: moje unutarnje putovanje“ u uredništvu Vatikanske nakladničke knjižare, izvijestio je Vatican News. Prenosi IKA: https://ika.hkm.hr/novosti/papa-napisao-predgovor-u-autobiografiji-o-zivotu-dorothy-day/

Dorothy Day (1897. – 1980.) bila je utemeljiteljica Katoličkog radničkog pokreta, novinarka, spisateljica, pacifistica i aktivistica, zapamćena po svom zalaganju za siromašne i socijalnu pravednost.

Naš vrijedni suradnik mr. sc. Krešimir Cerovac već odavna je aktualizirao  njeno životno i vjerničko svjedočanstvo. Pisao je o njenom životu i djelu. Uz zahvalnost donosimo njegov tekst:

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Međunarodni dan rada 1. svibnja, odnosno blagdan Svetog Josipa radnika prilika su da se vjernici upoznaju s likom Sluškinje Božje Dorothy (Doroteje) Day za koju je, uz jednoglasnu podršku biskupske konferencije SAD, i trenutno prihvaćanje prijedloga od pape Ivana Pavla II., pokrenut postupak za proglašenje svetom. Konzervativni njuorški nadbiskup kardinal Timothy M. Dolan, zatvorivši diocezijansku istragu 2012. godine, a koju je započeo još kardinal John J. O’Connor, je rekao da je Doroteja „svetica našeg vremena“ i objasnio: „Njen se život, naravno, poput Savla na putu za Damask, radikalno promijenio kad je upoznala Isusa Krista i njegovu Crkvu”. A kardinal Seán P. O’Malley iz Bostona je objasnio da je nakon godina boli i duhovnog traganja Doroteja „pronašla rješenje za sve životne probleme u Isusu Kristu”, što ju je učinilo „veličanstvenim uzorom za naše vrijeme”. Sluškinja Božja Doroteja s jedne strane podsjeća, po načinu spoznaje Isusa Krista, na Edith Stein (sv. Benedikta od Križa), a s druge strane, po svojoj socijalnoj angažiranosti za siromašne, obespravljene i nemoćne, na sv. Tereziju od Kalkute.

Posebna je po tome što je bila i djelatna i kontemplativna – bila je i Marta i Marija. Vjerno je satima molila krunicu, dnevno prisustvovala misi i provodila mnoge sate u tihoj molitvi. Ali, bila je također nazočna na mnogim protestnim skupovima, te satima stajala u pučkim kuhinjama kako bi nahranila gladne, a usto je pisala redovno kolumne i vodila svoj dnevnik, koji je poslije njene smrti objavila.Eileen Egan, njena prijateljica i kolegica, koja je vidjela Doroteju kao nekog tko „pokazuje da obični ljudi mogu živjeti od Propovijedi na gori. Propovijed na gori pokušala je povezati sa svime što je činila. To je čini ogromnom inspiracijom laicima. Čini se da je većina svetaca zaštićena zavjetima ili načinom života, ali Dorothy nije bila zaštićena ničim.” Dorothy Day je često govorila; „Jedina tragedija u životu je ne biti svetac”.

Radikalni život

Dorothy Day se rodila 8. prosinca 1897. u Brooklynu, a umrla je 29. prosinca 1980. Njezin život slijedio je neortodoksni put – od odbacivanja religije u korist aktivizma do prihvaćanja katolicizma i integracije s društvenim djelovanjem kroz Katolički radnički pokret. U svojoj autobiografiji iz 1952. „Duga samoća” otkriva svoju početnu privlačnost radikalnom životu među anarhistima, socijalistima i komunistima. Napustivši,nakon dvije godine studiranja, Sveučilište Illinois 1916., pratila je svoju obitelj u New York i našla posao kao novinarka i slobodna spisateljica. Živeći sama, mnogo je vremena provodila među radikalima poput Maxa Eastmana, urednika socijalističkih novina „The Masses” i družila se s komunistima. Godine 1917. pridružuje se jednom svom prijatelju u prosvjedu sufražetkinja, koji je doveo do njenog uhićenja i zatvaranja na ozloglašenoj radnoj farmi Occoquan u Virđiniji. Doroteja vrlo detačjno opisuje brutalnost čuvara, koji su je zgrabili i odvukli u ćeliju. Nakon toga je zajedno sa svojim isto,išljenicima sudjelovala u štrajku glađu u znak protesta protiv brutalnog postupanja. Prošla je kroz razdoblja duboke osobne tuge, što opisuje njezina unuka, najmlađa od njih devet, Kate Hennessy, u knjizi „Dorothy Day: Svijet će spasiti ljepota“. Osjećala je bol zbog neuspjelih ljubavnih afera i počinjenog ilegalnog pobačaja. Ta je trauma kasnije, nakon što je postala katolikinja, pridonijela njenom snažnom protivljenju i borbi protiv pobačaja. Usponi i padovi takvog života ostavili su Doroteju nesređenom, a prisjeća se da su promjene počele jednog dana kad je u svitanje skliznula u stražnji dio crkve sv. Josipa na Šestoj aveniji slušajući misu.

Prihvaćanje katoličanstva

Godine 1925. Dorothy Day se zaljubjuje u Forstera Batterhama i 1926. rađa kćerku Tamar Therese. S ljubavlju detaljno opisuje svoj život s Forsterom, „šetajući po plaži, odmarajući se na molu pored njega dok je on pecao, veslajući s njim u miru zaljeva, hodajući kroz polja i šume.” Rođenje njezine kćeri ju je na duboko osoban način povezalo s ljepotom božanskog. Kasnije je napisala: „Konačni predmet ove ljubavi i zahvalnosti je Bog.” Šest mjeseci nakon njenog rođenja krsti svoju kćer, a zatim se i sama krsti i 1927. i postaje katolikinja. Otprilike pet godina kasnije, Day je upoznala Petera Maurina, francuskog imigranta koji ju je podučavao katoličkom radikalizmu. Osnovali su Katolički radnički pokret i počeli izdavati novine Katolički radnik u svibnju 1933. kako bi širili svoju radikalnu katoličku viziju suprotstavljanja komunizmu a temeljenu na Socijalnom nauku Crkve. U svojim kolumnama Doroteja je prevodila Socijalni nauk Crkve u lekcije o tome kako treba afirmirati vrijednost društveno marginaliziranih ljudi, te također navodila upute kako pružiti gostoprimstvo onima koji su inače isključeni iz svega, ili imaju samo ograničen pristup stjecanja pomoći i skrbi. Prenosila je i tumačila polazišta papa Lava XIII. i Pija XI. Papinske enciklike kružile su među skupinama radnika i tako širena katolička socijalna misaoi na neočekivanim mjestima. Ukratko: Doroteja je smatrala da Socijalni nauk Crkve posjeduju potencijal koji može dovesti do socijalne pravde, i to ne kroz nekakvu materijalističku revoluciju, već radikalnom i temeljnom promjenom obrasca svakodnevnog života – samog tkiva društva – prihvaćanjem katoličke vrijednosti glede brige, osobne odgovornosti, uključivanja i kolektivnog djelovanja.

U ljetu 1933. utemeljena je zajednica Katoličkog radničkog pokreta u okviru koje se za beskućnike osnivaju tzv. „kuće gostoprimstva” kao mjesto dobrodošlice svakoj osobi, posebno siromašnima. Kardinal John O’Connor nazvao je taj pokret „živom bazilikom“. Danas takvih kuća ima više od stotinu diljem SAD. Day objašnjava evanđeosko nadahnuće za te kuće gostoprimstva. „Otajstvo siromašnih je ovo: da su oni Isus, i što činite za njih, činite za Njega. To je jedini način da znamo i vjerujemo u našu ljubav.” Katolički radnički pokret nastavlja napredovati kroz svoje novine i kuće gostoprimstva. Podržavala je tzv. distribuciju, ekonomski sustav, koji je u velikoj mjeri razvio Gilberth Keith Chesterton kao „treći put” između kapitalizma i socijalizma, koji se je oslanjanjao na široko raspršeno vlasništvo nad imovinom, a ne vlasništvo prvenstveno državno ili u rukama malog broja vrlo bogatih pojedinaca.

Svetica današnjeg doba

Doroteja je nakon obraćenja obavljala svakodnevno misu, a Euharistiju je doživljavala kao svoju duhovnu potporu. Gajila je duboku ljubav prema Svetom pismu – osobito prema Psalmima, te Pavlovim poslanicama i Evanđeljima. Voljela je čitati o svecima, a posebnu je gajila pobožnost prema sv. Tereziji od Lizjea, o kojoj je napisala i knjigu . Molila je i postila za mir za vrijeme Drugog vatikanskog koncila. Na Međunarodnom kongresu laika 1967. pričestio je osobno papa Pavao VI. Govorila je na Euharistijskom kongresu 1976. u Philadelphiji na temu „Žene i Euharistija“ pojavljujući se na pozornici s Majkom Terezijom.

Protivila se shvaćanju da su rat i nasilje vjerodostojni načini rješavanja svjetskih problema, odnosno smatrala da ne postoji tzv. „pravedni rat“ uvajajući tako razmišljanje sv. Tome Akvinskog. Poticala je na trostruko prakticiranje pobožnosti kroz molitve, post i milostinju. Bila je uvjerena da bez vlastitog molitvenog života nikad ne bi mogla prihvatiti poziv života u dobrovoljnom siromaštvu i brizi o potrebitima. Svoj je život provela ne samo zalažući se za siromašne nego i, vođena djelima milosrđa, hraneći, odijevajući i pružajući sklonište najsiromašnijima od siromašnih. „Oni koji ne mogu vidjeti Krista u siromašnima su zaista ateisti.” Činila je to na jednostavan način koji oduzima dah, dok je živjela među njima odustajajući od vlastite čežnje za mirom, privatnošću i udobnošću. Napisala je: „Ne možemo voljeti Boga ako ne volimo jedni druge, a da bismo voljeli, moramo se poznavati – a mi ćemo ga upoznati u lomljenju kruha – i tada više nismo sami. Nebo je gozba, a i život je gozba, čak i s korom, ako postoji druženje.” Živjela je riječi svete Katarine Sijenske: „Budite ono za što ste stvoreni da budete i zapalit ćete svijet.“ Jednom je napisala: „Naša je vjera jača od smrti, naša filozofija je čvršća od tijela, a širenje Kraljevstva Božjeg na zemlji uzvišenije je i izazovnije.”

U pismu iz 1958. napisala je: „Kad bismo samo mogli naučiti da je jedina važna stvar ljubav, i da će nam se suditi na temelju ljubavi – da nastavimo voljeti, pokazivati tu ljubav i izražavati tu ljubav, uvijek iznova, bez obzira da li osjećamo to ili ne, sedamdeset puta sedam, svekrvama, muževima, djeci – i da ne budemo svjesni uvrede, ili povrijeđenosti, ili ozljede – ne vidjeti ih, ne čuti. To je teška, teška doktrina. Valjda dobivamo ono što nam treba u smislu discipline. Bog može stvari promijeniti u tren oka. Moramo se moliti, čitati Evanđelje, dolaziti do čestih pričesti, a ne osuđivati, ne činiti ništa, nego ljubav, ljubav, ljubav.“

Za Dorothy se je ljepota pojavljivala gdje god je Bog bio prisutan. Vidjela je ljepotu posvuda i u svemu. Vjerovala je da se Kristova spasonosna ljepota pojavila ne samo na oltaru na svetoj misi nego i oko svakog stola Katoličkog radničkog pokreta. Isus se poistovjećivao s najmanjima, pa se tako za nju Krist pojavljivao u svakom siromahu koji je došao dijeliti obrok u kući gostoprimstva. Njezini spisi jasno pokazuju da se nikada nije pokolebala u tom uvjerenju.

Godine 2000. papa Ivan Pavao II. dao je odobrenje za otvaranje postupka u svezi s njezinim proglašenjem svetice. U jednoj od svojih posljednjih općih audijencija, papa Benedikt XVI. istaknuo je njezinu „potragu za istinom” i njezinu spremnost „da se otvori otkriću vjere” kao uzor za obraćenje. A prošle godine, tijekom svog obraćanja na zajedničkoj sjednici američkog Kongresa, papa Franjo uvrstio je Dorothy Day u uži popis uzornih Amerikanaca i kazao: „U ovim vremenima kada su društveni problemi toliko važni, ne mogu ne spomenuti službenicu Božju Dorothy Day, koja je osnovala Katolički radnički pokret. Njezin društveni aktivizam, njezina strast za pravdom i za stvar potlačenih, nadahnuti su Evanđeljem, njezinom vjerom i primjerom svetaca...“

Dorothy Day je oblikovala svoj život kao Kristova sljedbenica i živjela je najviše moralne postavke Svetog pisma: „Naša najveća opasnost nisu naši grijesi, već naša ravnodušnost. U Boga moramo biti zaljubljeni. Ne radi se toliko o tome da mijenjamo ono što radimo, koliko o našoj namjeri, motivu. Nije dovoljno suzdržati se od vrijeđanja osobe, moramo voljeti.” A godine 1948. je napisala: „Ne očekujemo utopiju ovdje na ovoj zemlji. Ali Bog je mislio da stvari budu puno lakše nego što smo ih mi napravili. Čovjek ima prirodno pravo na hranu, odjeću i sklonište. Za dobar život potrebna je određena količina dobara. Obitelji treba posao kao i kruh. Vlasništvo je svojstveno čovjeku. Moramo stalno ponavljati te stvari. Vječni život počinje sada. “Sve do neba je nebo, jer je On rekao: Ja sam Put. Križ je, naravno, tu, ali “u križu je radost duha.” A ljubav sve čini lakim.”