Korizmena meditacija: SENDVIČ SA SIROM ILI ŠTO, ZAPRAVO, TRAŽIMO?

Pisac ovih redaka jutros je ušao u kvartovsku pekaru. Želio je, na korizmeni petak, kupiti sendvič sa sirom, kojih inače redovito ima. Nije ga bilo, ali je bio uredno složen niz svježih sendviča od pršuta i raznih trajnih kobasica ili polutrajnih salama. Dapače je druga djelatnica slagala nove. Bez sira… Izbor je stoga pao na mali burek sa sirom, no ipak je prodavačici pripomenuo da je korizmeni petak i da bi bilo normalno da ima i sendviča sa sirom. Prodavačica mu je uzvratila tek upitnim pogledom, mnogo znakovitijim za stanje duha nacije od činjenice da nije bilo sendviča sa sirom.

Društveni život svakog naroda ima svoje psihosocijalne, vrijednosne i mentalitetne zakonitosti. One su u suodnosu s čimbenicima kao što su geomorfološke značajke ozemlja, klima, povijest, socijalna organizacija, a posebice religija. Ona je najdublji pokretni i zakretni moment povijesti.

Hrvatski je narod, primivši kršćanstvo u zoru svoga povijesnog života, sve do pred stotinjak godina vjerovao u Boga i u vječni život (korizma je u tome imala svoje važno mjesto). Njome je ravnao vremenom, njome se ravnao njegov život u svim staležima od bogataša do prosjaka. Daleko od toga da bi to automatski jamčilo najbolju uređenost, kamoli savršenost društvenih odnosa, ali je samim tim sav socijalni život počivao na ideji da postoji viša instanca Božjega suda i da se, u krajnjoj liniji nevažno da li iz „straha Božjega“ ili ljubavi prema Bogu, čovjek ipak mora, ako ne njome ravnati, onda makar s primisli imati je u pameti.

Onda su i među hrvatski narod došli oni koji su rekli da Boga nema, da nema nikakve više instance od čovjeka, da je ljudski zakon jedini, najviši i posljednji, i da ljudsko društvo treba urediti isključivo utilitarnim mjerilima, a ne Božjim zapovijedima. „Novi čovjek, takmac Duha Svetoga“, kako je napisao naš Tin, povjerovao je da će obnoviti raj na zemlji. Malo-pomalo vjeru u vječnost istiskivala je vjera u budućnost, ako i ne idejno, onda praktično; ako ne iz svakog osobnog života, onda iz društvenog.

Svojedobno je švicarski personalist Denis de Rougemont, inače zagovornik europskog federalizma, napisao knjigu „Budućnost je naša stvar“. Osnovna je poruka da je za Europu kršćanstvo, sa svojom vjerom u vječni život i instancu Božjega suda, onaj pokretni i zakretni moment povijesti koji joj daje smisao, a budućnost moralno čini mogućom.

U ovom trenutku, nakon što je fitilj rata potpaljen, ljudi se u strahu pitaju imamo li budućnost. Tražeći odgovor na to pitanje, nije naodmet podsjetiti na to da Bog redovito ljudima daje ono što traže. Što mi, zapravo, tražimo? Ako ima što dobra u ovom zlu rata, onda je u tome što raspršuje vjeru da je budućnost ostvariva bez vjere u vječnost.

(rf)