PASTIRI NAŠI, ISTINU NAM DAJTE I JASNOĆU!

Liberalni mediji – novine i portali – na naslovnicima objavljuju kako je jedan naš nadbiskup intervenirao nakon što je župnik župe u njegovoj biskupiji odbio krstiti dijete koje je na krštenje donio lezbijski par. Ističe se dapače kako je rekao da župnikov razlog nije bio dovoljan za odbijanje.

No idemo od početka. Lezbijski par – dakle dvije žene koje zajedno žive bez formalnih i moralnih pretpostavki koje Crkva traži za zajednicu otvorenu životu (heteroseksualnu), kamoli kao bračnu zajednicu  – donijele su dijete na krst. Dijete nije odgovorno za njihov način života i doista, na prvi pogled, trebalo bi ga krstiti. Ali… Ali obred krštenja započinje pitanjem „Roditelji,  koje ćete ime dati svome djetetu?“. Zatim, nakon što svećenik dijete znamenuje znakom križa, to učine njegovi roditelji. Potom, tijekom obreda, pripaljenu krsnu svijeću redovito drži otac. Kumu ili kuma pita se je li spremna/spreman roditeljima pomagati u odgoju djeteta, a na kraju svećenik blagoslivlja majku (kao kršćansku majku) pa oca (kao svjedoka vjere). Ukratko, obred krštenja sadrži „nezgodne“ riječi kao što su roditelji, otac i majka. Koga će svećenik u ovom slučaju pitati kao roditelje, kao oca i majku?

Kanonski propisi o krštenju također rabe izraze roditelji. Posebice je važan Kan. 868, koji u § 1 kaže: Da bi se dijete dopušteno krstilo, potrebno je: 1. da pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; 2. da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima. § 2. Dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja. Iznimke su jasno propisane drugim kanonima, a iznimke poput ove nema.

Je li jedna od članica lezbijskoga para roditeljica, ne znamo, ali je očito da spomenuti par ne ispunjava uvjet da će dijete odgajati u katoličkoj vjeri, budući da javno očituju svoje neslaganje s katoličkim naukom o braku. Čemu onda izjava nadbiskupova „bilo je potrebno prethodno ispitati ispravnost njihovih nakana i provjeriti postoji li mogućnost da se i u takvim okolnostima djetetu osigura odgoj u katoličkoj vjeri i tek nakon toga donijeti odluku treba li dijete biti kršteno ili ne”. Što se tu ima ispitati ako netko javno svojim izborom, dakle slobodnom voljom živi u istospolnoj zajednici, protivnoj katoličkom nauku? Je li dijete, sukladno paragrafu 2., u smrtnoj opasnosti pa ga treba svakako krstiti? Po svemu sudeći, nije.

Te žene jesu nama bližnje, ljubiti ih kao bližnje trajan je nalog Kristov, ali to ne znači da se nešto što nije katoličko takvim može priznati. Mladić, kojega je Isus zavolio, kaže Pismo, želio je slijediti Isusa, ali nije mogao prihvatiti njegov poziv pa se žalostan udaljio… Je li spašen ili nije, to je u Božjim rukama.

Teško je reći koji su razlozi da se u sličnim slučajevima ide linijom manjeg otpora i ostavlja prostor dvojbama. Nalažu li pastoralni razlozi zaista obzirnost prema svakome tko u ime nekog svog shvaćanja ljubavi traži uslugu od Crkve? Treba li u ime pastoralnih razloga  ugađati i onima koji javno ustrajavaju u nenaravnim odnosima nespojivim s katoličkim naukom o spolnosti i braku i tako unositi nemir i zabunu među ljude koji svoje roditeljstvo i brak nastoje vjerno živjeti, u skladu s crkvenim naukom. Kakva je to poruka mladima: živite kako vam volja, a Crkva će sve pokriti pastoralnim razlozima?

Teško je biti u koži svećeniku kojega njegov biskup javno proziva jer nije postupio protiv slova Zakonika kanonskog prava niti je metaforizirao Obrednika krštenja. Ne manje teško je i vjernicima, pogotovo nesigurnima i nepoučenima u vjeri, koje nesigurnosti u tumačenju katoličkog nauka mogu samo uzdrmati ili učiniti ravnodušnima.

Biskupi nisu nužno teolozi, ali jesu čuvari istine koju Crkva naučava. Nažalost sve su češći slučajevi u kojima od ponekog biskupa čujemo kako ne zna što je ispravno, kako se postaviti i što jednoznačno reći.

Istinu trebamo i jasnoću. Neka nas se ne dovoditi u dvojbu, može ovako i onako, svakako i kako god. Griješimo, ali moramo znati istinu da bismo se mogli kajati i od Boga moliti oprost.

(rf)