MI I IDENTITET: STRAH OD KRIŽA
Piše: Božo Skoko
Ljetujući prije par godina u austrijskom Tirolu ostao sam ugodno iznenađen vidjevši mnogobrojne križeve postavljene po planinskim vrhuncima, selima i gradićima, domovima i cestama, koji simbolično svjedoče o vjeri tamošnjeg puka. Ondje ćete redovito vidjeti križeve i u institucijama, javnim ustanovama, školama… „To je dio našeg identiteta, na koji smo ponosni! – protumačio mi je Kristian, vlasnik planinske kuće za iznajmljivanje, koja je i sama ukrašena kipom sveca zaštitnika svetog Kristofora. Kaže kako su snažno povezani s katoličkom tradicijom, a ondje na planinskim prostranstvima su ionako bliži Bogu, koji im je jedina nada i utjeha kad okrenu zimska nevremena i nedaće – dodao je u šali. Razgovarali smo i o trendovima u Europi, gdje ima sve manje mjesta za kršćanska obilježja, pa se križevi – što zbog političke korektnosti da tobože ne vrijeđaju pripadnike drugih religija, što zbog otvorene mržnje prema Isusu Kristu, masovno miču iz javnih ustanova. Međutim, ovaj mladi Austrijanac je bio kategoričan – „Mi ne bismo više bili Tirol kakav smo naslijedili od naših predaka bez naših križeva i naše vjere! Iznevjerili bismo i njih, i sebe, a naša budućnost bi postala rizična bez Krista!“.
Zasigurno svi oni koji imaju istaknuta kršćanska obilježja na svojim domovima ili mjestima nisu nužno i veliki vjernici. Život je neke od tih elemenata iz istinskog predanja Bogu i tradicije pretvorio u svojevrsni folklor ili turističku ponudu. Međutim, bez obzira na namjere i trendove, kršćanstvo je snažan dio identiteta Tirola, Austrije kao i cijele Europe. Ono stoljećima prožima sve društvene pore i trendove, pa su ga prihvaćali i poštovali kao nešto blisko i važno čak i oni koji ne vjeruju.
Jordan Jelić je pisao kako kod konstrukcije nacionalnih identiteta, odnosno u ujedinjenju onog mozaika drugih identiteta koje ga čine – od kulture do načina života – prevagu ima religijski identitet, pa se u državama uz jezik, običaje i teritorij, uzimao kao diferencirajući u konstituiranju nacije. Međutim, znamo da su suvremeni identiteti čiste konstrukcije, odnosno predmet našeg poimanja ali i želje što želimo biti, te da ljudi razmjerno slobodno, po vlastitoj volji određuju svoje identitete, bez obzira na pretke, spol i dob. Iako nasljeđujemo etničnost i rasu, čak i oni se mogu ponovno odrediti ili odbaciti. Kriza identiteta zahvatila je milijune pojedinaca diljem svijeta, ali i cijele nacije poput Amerikanaca, o čemu sjajno piše Samuel Huntigton u svojoj knjizi Tko smo mi?. Upravo tim sindromom zahvaćena je i Europa posljednjih godina, koja sebe pokušava redefinirati još od stvaranja Europske unije. Iako znamo što su naši temelji i koliko je kršćanstvo zaslužno za razvoj naše kulture, znanosti, pa i demokracije, Europa pokušava stvoriti moderni identitet koji bi se valjda trebao svidjeti svima pa u njemu ima sve manje mjesta za Boga.
I u drugim dijelovima Europe itekako ima kršćanskih obilježja, pa i križeva krajputaša po našim krajevima. Međutim, ona poprimaju sasvim drugačije značenje i ulogu. Oni sve manje simboliziraju živog i prisutnog Isusa Krista i njegovo poniženje na ovom svijetu, kojim nas je otkupio te pobjedu nad smrću i zlom. Oni počinju simbolizirati neku davnu prošlost, simpatičnu i raskošnu tradiciju koja ima sve manje poveznica s modernim načinom života, a sve više pripada muzejima. Tako se na sjeveru Europe sve praznije stare crkve, koje se njihovim vlasnicima – tamošnjim biskupijama „ne isplati više održavati“, prodaju na dražbama i pretvaraju u restorane, zabavišta ili šoping centre. Kao da se svetost može prikriti, ugušiti, banalizirati. U drugim dijelovima katoličke Europe, u prekrasnim romaničkim i baroknim crkvama, guraju se turisti i škljocaju foto aparati, a molitva se slabo čuje… Kršćanstvo, za mnoge europske intelektualce, postaje nešto suvišno, bespotrebno, opterećujuće, čega se Europa mora riješiti kako bi tobože postala još otvorenija, tolerantnija i bliža svojim stanovnicima.
Međutim, ako maknemo kršćanstvo koje, kao vezivno tkivo najbolje povezuje katoličke Italiju, Španjolsku, Poljsku, Francusku ili Irsku s protestantskim sjeverom i istočnjačkim pravoslavljem, odnosno njihove kulture, poglede na svijet i način života što će ostati od europskog identiteta? Ako maknemo križeve iz naših javnih prostora hoćemo li dobiti na kvaliteti njihove uslužnosti ili ćemo samo ustupiti prostor nekim drugim obilježjima? Nije li micanje lika Isusa Krista iz naših prostora samo rezultat straha od njegove „kontrole“ i pokušaj da sami sebi budemo moralni autoriteti i sudci? Mario Vargas Llosa tvrdi da za slobodno društvo nije dovoljno da samo bude neutralno i laicističko jer potrebuje duboke duhovnosti i religioznosti. Naime, on tvrdi da funkcioniranje društva ne ovisi samo o dobrim zakonima nego i o svijesti građana da je »dobro« da zakoni postoje, da je »dobro« biti moralan. Bez tog temelja zakoni će ostati puko slovo na papiru, jer destruktivnost ljudskog ponašanja, nemoral i neetičnost u odnosu prema drugima ne može zaustaviti nikakva zemaljska prisila, nego samo nešto iz onostranosti, čega se ljudi boje ili što poštuju. Nije li onda pokušaj izbacivanja križeva iz europskih institucija upravo bježanje od Krista i njegovih zakona. Pokušaj djetinjeg skrivanja pred odgovornosti prema Bogu i čovjeku. Kao da ćemo skidanjem kršćanskog epiteta izbjeći i obvezu koju stavlja pred nas. Ili je pak otvaranje prostora za nečiji drugi utjecaj!?
Inače, kako protumačiti toliku mržnju i udar na sve što je kršćansko, ako je kršćanstvo – kako neki tvrde – vrijeme već pregazilo i ako je na zalazu. Tko udara mrtva čovjeka? Naprotiv, svetišta poput našeg Međugorja, ali i kršćanske oaze diljem svijeta daju jasnu poruku da je kršćanstvo itekako živo i prisutno u svakodnevnom životu. Baš zato strah od križa raste.