DON KAĆUNKO: MOJ RAZGOVOR (s povodom) SA ZRINKOM OGRESTOM *

Na prvom hrvatskom filmskom festivalu pod nazivom Dani hrvatskog filma, debitantski cjelovečernji film mladog redatelja Zrinka Ogreste, KRHOTINE (kronika jednog nestajanja), dobio je osim glavne nagrade OKTAVIJAN, također i najbolje kritike i sve komplimente (što možemo smatrati početkom kronike novog nastajanja hrvatske kinematografije).

Zrinko Ogresta (1958.) diplomirao je u siječnju 1982. na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, na odsjeku filmske i TV režije. Filmovi koje je ostvario tijekom studija prikazivani su na TV programu te na susretima filmskih akademija u zemlji i inozemstvu.

Diplomirao je u klasi prof. Kreše Golika srednjometražnim igranim filmom IZLAZ ZA NUŽDU. Po svršetku studija ostvario je niz kratkih igranih i televizijskih filmova, koji su često nagrađivani ovdašnjim i međunarodnim nagradama. Zrinko Ogresta je iskustvo stjecao i asistirajući na igranim filmovima (A. Vrdoljaku i Z. Berkoviću). Od 1990. predaje na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Njegov film KRHOTINE, poradi rata u Hrvatskoj, svoju premijeru doživio je u Europi i zabilježio izniman uspjeh – u Berlinu, u nadmetanju za europsku filmsku nagradu FELIX, film je izabran među pet najboljih mladih europskih filmova 1991. Ubrzo zatim filmu je iskazana čast da u Italiji svečano otvori filmske susrete ALPE ADRIA.

Sve je to, naravno, razlog za novinski razgovor s kulturnim djelatnikom kakav je Zrinko Ogresta, no veliki broj čitatelja lista mladih »Ml« vjerojatno ne zna da je Zrinko bio članom redakcije našega lista od samoga početka i da je svoje prve (veoma zapažene) filmske kritike objavljivao upravo u listu »Ml«. Otada smo mi na stranicama našega lista a Zrinko na celuloidnoj vrpci bilježili i poticali »kroniku nestajanja« crne aveti, čije posljednje »krhotine« uklanjamo ili tek moramo pomesti, što izvrsno simbolizira i preuređivanje i preimenovanje zagrebačke kino dvorane Balkan u kino EUROPA, gdje se uskoro očekuje premijera KRHOTINA.

Ovaj nagrađeni Ogrestin film, kao i ostala naša filmska ostvarenja, trebali su biti prošle godine prikazani u Puli. Zašto nije došlo do toga projekta, pitali smo Zrinka na početku razgovora.

– Do toga nije došlo jer je film otkazan na dan kad je festival trebao biti otvoren, a otkazan je zbog ratne agresije na Hrvatsku. U onom trenutku kad je festival otkazan to je bio doista veliki šok za sve prisutne, posebno za nas mlade autore koji smo i te kako bili zainteresirani da se festival održi. Naročito je to mene pogodilo, jer sam ja imao film koji je trebao otvoriti festival, ali se kasnije pokazalo da je takva odluka bila apsolutno ispravna, a sve ono što je nakon toga slijedilo, zapravo je isto tako bilo bitno, tako da nemam razloga žaliti za tim festivalom.

>Naša publika odnedavno ima priliku vidjeti i ocijeniti Vaš film. Kako je on primljen u drugim europskim zemljama?

– Pa, po svemu dosadašnjem – odlično. Film je tek prije nekoliko dana krenuo u kina po Hrvatskoj. Sredinom ožujka bi trebao doći i u Zagreb. On, ustvari, ponavlja sudbinu junaka o kojima govori. To su ljudi koji se nisu mogli ostvariti u Domovini, pa su morali odlaziti vani. Tako je bilo i s filmom. To je prvo. Nakon održanog pulskog festivala, on je imao biti prikazan na jednoj reviji filmova, ali onda su se oglasile sirene za zračnu opasnost, tako da ni od toga nije bilo ništa. Film je krenuo u Köln na jednu priredbu koja je nosila nagradu »FELIX« za najbolji film godine, odnosno film je izabran između pet filmova za prošlu godinu.

Nakon toga je otvorio filmske susrete ALPE ADRIA u Italiji. (Dvorana je bila puna Talijana i naših ljudi kad su saznali o kakvom se filmu radi). Film je također u službenoj konkurenciji u Strasbourgu u Francuskoj, na manifestaciji koja ima službeno opredjeljenje ljudska prava. Dolazi, dakle, u Strasbourg gdje je sjedište za ljudska prava. Mislim da je to prilika i Ministarstvu kulture da se pokaže u pravom svjetlu, a isto tako i za Hrvatsku najbolje predstavljanje.

>Padom totalitarnih sistema u Europi nastaje novo povijesno razdoblje, mogućnost ujedinjenja u veliku Zajednicu naroda. Sigurno će od sada i hrvatski film dobiti na važnosti i važnu ulogu odigrati u prenošenju poruka mira i kulture, koja nije od jučer. Što mislite o tome?

– U tom smislu se već pokreću žive akcije filmskih djelatnika. Osnovan je tzv. Croatian Cinema Pool. To je organizacija koja na neki način zastupa sve naše filmske interese. Nekada je postojao, tzv. Jugoslavija film, u kojem hrvatski film praktički nije ni postojao, jer je hrvatski film, kao, zapravo, najjači segment u tom bivšem cjelokupnom jugoslavenskom prostoru ostao marginaliziran. Sada preko Croatian Cinema Poola, na čelu sa gosp. Ivom Škrabalom koji je doministar kulture, hrvatski film ima bolju perspektivu. Već smo govorili o projektu canneskog festivala. U taj projekt u 5. mjesecu, vrlo je teško ući, naročito nama koji smo nova država i nova mlada kinematografija, tako da nastojimo naći načina kako bismo pokušali dva naša filma ubaciti u program. To je film Krste Papića i moj film.

Krsto je u Cannesu autor s renomeom, a to je na ovako velikom festivalu veoma značajno. Međutim, ne vidim razloga zašto i moj film ne bi došao u obzir, to više što film spada u kategoriju prvog filma. To je moj prvi igrani film i automatski, bez obzira u kakvoj selekciji bio, ulazi u konkurenciju za jednu vrlo važnu nagradu koja se zove »Zlatna palma«. To je nagrada za najbolji mladi film godine.

>To sigurno može pomoći afirmaciji Hrvatske…

– Apsolutno. Baš stoga mi i idemo tamo. Imat ćemo svoj pult, video kazete, makro filmove Hrvatske. To će biti jedna velika manifestacija… Zatim, pokušat ćemo u Cannesu (to je bila odlična ideja direktora Jadran filma) napraviti koktel, gdje će Hrvatska napraviti prijam za sve uzvanike canneskog festivala. To znači jako puno, jer ćemo biti zastupljeni kao hrvatska kinematografija. Ja sam predložio da se u tom smislu – na koji način to treba vidjeti, da li preko sponzorstva, ili nekako drugačije – uključi i Crkva. Jer ako je Crkva po prvi put ove godine udijelila jednu nagradu, očigledno je da i ovo može biti korisno. To više što je to praksa u svijetu.

>Radi li se u filmu KRHOTINE o nekoj konkretnoj Vama poznatoj obitelji?

– Radi se indirektno o svakoj obitelji koja je na ovaj ili onaj način obilježena. Ishodišno sam nadahnuće našao u jednoj noveli Stipe Čuića, koja se zove »Bijeg Danka Kelave«. Sudbina o kojoj ta novela govori, sudbina je Lovre Livaje, središnjeg lika u mojem filmu. Tako da čitavo nasljeđe nemam u tom smislu, međutim, identificirati se istodobno s takvim problemom nije bilo teško. Imao sam prilike razgovarati i s ljudima koji su imali slične probleme.

>Zašto baš Mozart i njegova glazba dominiraju filmom?

– Prvi razlog je specifičnost Mozartove glazbe, a drugi je čisto intimne prirode, obzirom da Hrvatima u ovako ratnim prilikama nikada nije odsviran Requiem. Mislim da je najbolji Mozartov Requiem.

>Vi ste već desetak godina aktivni u našoj TV i filmskoj industriji. Nedavno ste naglasili da poslu pristupate čisto s umjetničke strane. Recite nam u kratkim crtama, koja je i kakva razlika između rada za TV i rada na filmu?

– Pristup poslu s umjetničke strane je na domak kreativnosti. Da li će se dogoditi umjetnost, to je u Božjim rukama. Ja, nažalost, nisam prisutan u filmskoj TV produkciji, jer da jesam puno bolje bih živio. Nemam sposobnosti raditi na filmu poslove u kojima se ne treba uznojiti a može zaraditi novac. Rad na filmu je zahtjevniji od svih ostalih, jer je autorova odgovornost daleko veća. Država financira film i, naravno, autorski se film i daleko više ističe. Nedavno sam bio na frontu i snimio sam tri dokumentarca na virovitičkom bojištu. To me je ponijelo, jer je pravi dokumentarac. Poseban je osjećaj i doživljaj biti s našim borcima na bojištu.

>Kad smo kod fronta, koji je doprinos umjetnika, osim onog profesionalnog udjela, u obrani zemlje?

– A, čujte. Očigledno je da kod nas muze nisu zašutjele. Ja sam radio dokumentarac, zajedno s velikim brojem svojih kolega, glumaca. Svi mladi glumci, koji se pojavljuju u mom filmu, i Filip Šovagović i Slavko Juraga i Goran Grgić i Ivo Gregurović, pripadnici su te čete i konstantno su na frontu. Filip Šovagović, koji igra glavnu ulogu u mom filmu nije mogao biti na promociji, upravo stoga što je bio na frontu. Očigledno, umjetnici daju maksimalno. Ima i drugih koji su direktno u borbu uključeni, kao npr. režiser Petar Krelja, Miro Međimorec, glumac Sven Lasta i toliki drugi… Dakle, ti su ljudi od autoriteta potpuno na visini zadatka.

>Što će se raditi poslije rata?

– Da. To je zanimljiva tema: što će biti kada sve ovo prođe i kako će se to manifestirati na kulturu uopće i posebno na film? Ja imam svoje viđenje svega toga. Bojim se vremena koje dolazi, bojim se ratnog profiterstva u kinematografiji, bojim se pojedinih autora koji će kucati na vrata onih koji imaju novce nudeći im velike, tragične teme iz naše novije povijesti. Kad se ovaj rat svrši važno je naći pravu osobu koja će takav projekat raditi. Jer kod nas je uvijek puno osoba za ratni film. Međutim, ja imam jedan drugačiji odnos prema svom radu u tom pogledu. Siguran sam, možda i u svom idućem filmu, pri tom ne mislim na sadašnje događaje, da neću raditi…

>…nove »Neretve« i »Sutjeske«?

– Dapače, čak ću pokušati iskoristiti ovu priliku da snimim film koji će po svim kanonima biti tipično autorski film koji govori o ratu, ali na jedan posve drugačiji način. Imam jednu dosta dobru priču koja nadilazi ne samo ovaj trenutak. Ako je film određen za jedno vrijeme, možemo ga slobodno baciti u smeće. A ta priča, koju ja vidim negdje u toj drami hrvatskog trenutka, nešto je što bi moglo govoriti i o hrvatskim vojnicima 40-tih godina. Prema tome moglo bi biti univerzalno, ali utemeljeno u vremenu u kojem smo živjeli i živimo. I ima jednu nit koja je važna i za europsko gledateljstvo.

>Osim ovog profesionalnog rada Vi ste i otac jednog djeteta. Kako izgleda život jednog mladog režisera koji nije direktno vezan za pojedini filmski projekat, nego na članove svoje obitelji?

– Pa, mislim, kao i život svih mladih obitelji. Imamo sina koji se zove Fran. Ima osam mjeseci i imamo problema kao i svi ostali. To su uobičajene stvari. Ali činjenica je da su režiseri i ljudi koji se bave umjetnošću, ako i »štima« ljudski, obiteljski život, jako prikraćeni, jer obitelj stvara jedno ozračje za zrelost. Čovjek u obitelji drugačije sagledava stvari, prije sazrije, zapravo, suočava se s problemima koji ga prisiljavaju da sazrije, a to je jako bitno za ovaj naš posao u filmskoj umjetnosti. Kroz filmove se točno vidi je li režiser u jednom sređenom braku, ili nije.

>Kako vaša supruga gleda na to?

– Imam sreću da moje žena ima poseban interes za ovo što radim. Ona mi je poseban kritičar, čita scenarije, ima ideje. Čak i u ovom filmu ima nekih ideja koje su baš njezine. Ali je bez dlake na jeziku. To je, valjda, zbog njezinog sinjskog podrijetla. Izrazito je oštra i u tom smislu je izrazito od velike pomoći.

>Vaš svjetonazor ima važnu ulogu u odabiru tema i koncepciji pojedinih filmskih ostvarenja. Koliko Vam pouzdanje u Boga pomaže da se ostvarite kao vrijedan kulturni radnik na polju filmske umjetnosti?

– Sigurno pomaže jer pouzdanje u Boga je dio moga bića, tako da o tome u racionalnom smislu ne razmišljam, ali ja to osjećam i u radu na scenariju, prilikom uočavanja pojedinih situacija. Ne samo u KRHOTINAMA nego i u mojim prethodnim radovima moj se svjetonazor može i te kako lako očitati. Bila je zanimljiva suradnja, a propos toga, koju sam imao s kolegicom Ladom Kaštelan. Ona je vrlo ugodna osoba i puno mi je pomogla u radu. Kako film ima jednu posebnu strukturu i govori o nekoliko vremena, ona mi je bila od pomoći u oblikovanju priče glavnog junaka Ivana Livaje, dakle ove suvremene priče. Lada je napravila nekoliko svojih verzija tog segmenta priče, ali je onda došlo do sukoba moga i njezinog svjetonazora, a i svjetonazora odnosno sudbina onih dviju sredina, odnosno sudbina ovog Lovre Livaje i onog prvog ishodišnog. Taj svjetonazor, odnosno prizori, bili su takvi da pobijaju svjetonazor ovih prethodnih. Bilo je nekih situacija, recimo, koje ja ne bih snimio pa da mi dadeš ne znam što na svijetu. A drugo, ja ne bih to znao snimiti, jer nije dio moje osobe. Dakle, čovjek kad nešto radi se mora identificirati s time. Prvenstveno ako je u pitanju jedna uvjerljiva filmska priča. Tako da danas, kad se s Ladom susretnem, velim: »Da sam tebe poslušao, ne bih dobio nagradu »Zlatna uljanica«.

>Vi ste, također, od samog početka bili član zajednice mladih »Ml« na Sv. Duhu, te urednik i aktivni suradnik lista mladih »Ml«. Recite nam je li i to razdoblje utjecalo na Vaš svjetonazor?

– Apsolutno. Znam kad je vlč. Mario (Tolj – moja nap.) došao gore na Sv. Duh, inaugurirao je jednu metodu rada s mladim ljudima na tim temeljima da je sposobnost pojedinca mogla doći do izražaja. Meni je to bilo jako bitno. On je tražio od pojedinih ljudi da, na početku našeg susreta, naprave nešto na temu o kojoj se govorilo. Kako sam se ja onda bavio filmom, naravno amaterski, imao sam mogućnost pokazati neki svoj film, tako da smo se moji kolege i ja tamo vjerski odgajali, ali smo se odgajali i u jednom ljudskom smislu i šire od toga. Veselilo me je što sam tamo, jer smo uvijek bili odlična grupa i jednostavno nije bilo onih kojima se nije htjelo doći. Baš mi je to bilo od iznimne koristi i te slike i svo to razdoblje nosim duboko u sebi i siguran sam da će one jednog dana izbiti, možda i konkretno u nekom od mojih sljedećih filmova. To je zapravo neminovno.

>Kako Vi i redatelji kršćanskog svjetonazora možete doprinijeti duhovnoj obnovi naroda, na koju često poziva naš predsjednik? Da li se u postojećim okolnostima išta može učiniti?

– Mislim da može, iako takvih redatelja nema puno, ali ih ima i sretan sam da ih ima među ovima koji vrijede. Vjerujem da to i nije tako teško, jer znam što je zadatak redatelja. Možda njihov zadatak nije ni po čemu poseban, nego ima slijediti svoje nahođenje i filmovi će sami pokazati to što se želi. Međutim, ti redatelji ne smiju podleći raznim pritiscima publike, producenata i koječega, I ne upuštati u lažne kompromise zbog toga da u kino dvorane dovedu deset tisuća gledalaca više. Ja to ne bih radio. Baš u tom smjeru, u smislu ovog pitanja, treba stvari postaviti, jer suvišna kinematografija ubija i loše djeluje.

• Koliko će CROATIA poslije rata, da se malo poigramo riječima, u filmskom i ne samo filmskom smislu biti CREATIA?

– Bit će kreacija za onoga koji je nosi u srcu, u duši. To je i prije bila za one koji su Hrvatsku stalno doživljavali kao svoju, poput npr. Babaje, Papića… Oni koji nisu stvarali prije, neće stvarati ni sada. To je neminovno. Treba naglasiti jedno: prošlo je vrijeme mahanja zastavama. Moramo imati na pameti jednu drugu stvar. Evo primjera. Kad je moj film u Berlinu nominiran za FELIXA, dobio sam iz Rima fax s obrazloženjem razloga koji su žiri potakli na moj film. I onda kažu: »… uz one prethodne zasluge filma kao filmskog djela, jedno od temeljnih načela slanja ovog uzorka bilo je da se u filmu osjeća nacionalni karakter zemlje iz koje dolazi«. Dakle, Europa hoće vidjeti odakle film dolazi. I ja sam vidio odakle su sve filmovi došli. Npr. u nominaciji gdje se natjecao moj film, prošao je jedan islandski film, itd. To je vrlo značajno jer je prije postojala tzv. jugoslavenska kinematografija, i za Europu postoji samo to. A što je bilo njezino obilježje? Njezino obilježje je ciganski film. To je moje mišljenje. Tko je, recimo, od jugo-filma imao najviše uspjeha u Europi? Šaša Petrović i njegov film SAKUPLJAČI PERJA, dobitnik nagrada u Cannesu, pa onda Kusturičin film. Ne kažem da filmovi nisu dobri, jer loš film ne može biti prisutan na festivalima, ali očigledno je da je to postalo slika odnosa Europe prema ovim prostorima. Sad je na Hrvatskoj kinematografiji da stvori jednu sasvim drugu sliku. To je vrlo teško i vrlo zahtjevno. Zašto? Mi smo srednjoeuropska zemlja i ne razlikujemo se puno od drugih, ali smo opet specifični. A tu bismo specifičnost trebali naglasiti.

>Biste li, na kraju, još nešto rekli našim čitateljima?

– Htio bih pozvati mlade ljude, koji misle da imaju dara za pisanje, da mi se slobodno jave. Jer vidio sam u jednom broju »Ml-a« nešto iz čega sam zaključio da se radi o potencijalnom scenaristu. Siguran sam. To je jedna ishodišna situacija koja je strašna za film. Ako se to ne bi ostvarilo, bio bi veliki promašaj. Naime, radi se o jednom ogromnom zbjegu Hrvata koji vuku za sobom spomen na Tomislava. I jedno lice se izdvoji iz te kolone i Tomislavova kruna pada u blato… Sama ta situacija, kao slika me zaintrigirala. lako je riječ o maloj priči to bi moglo biti veoma poticajno za jedan dobar scenarij.

>Zrinko, hvala lijepa na razgovoru, u ime redakcije lista mladih »Ml« i u ime naših čitatelja. Želimo Vam mnogo sreće i uspjeha u poslu, uz obećanje da ćemo pokušati pronaći toga potencijalnog scenarista u našim redovima.

– Hvala i vama i držite se.

Razgovor vodili. Zvonimir Knezović, Jure Zubović i Anđelko Kaćunko

(List mladih “MI, 3/1992.)