IN MEMORIAM BRANKU IVANDI (1967. – 2026.)

U utorak, 21. srpnja navečer održana je euharistijska služba u crkvi Krista Kralja u Trnju za pokojnoga Branka Ivandu. To je ujedno bio oproštaj s njim, u organizaciji II. neokatekumenske zajednice u toj župi, kojoj je skupa sa suprugom Tanjom pripadao. Za mnoge nazočne euharistijsko slavlje na neokatekumenski način s neokatekumenskim pjesmama bilo je poseban i ganutljiv osobni i duhovni doživljaj, koji čovjeka ne ostavlja ravnodušnim prema Bogu i koji daje predokus Vječnosti, za koju smo stvoreni. Branka pamtimo kao mladog aktivista zajednice mladih MI u Zagebu, suradnika i širitelja među studentima lista mladih MI te kao sudionika osnivačke skupštine Hrvatskoga vjerničkog/katoličkog zbora “MI”, održane u rujnu 1990. Pogreb će se održati u Makarskoj u četvrtak, 24. srpnja na gradskom groblju Sv. Križa, s misom, u 18h.

Branko Ivanda (25. X. 1967. – 18. VII. 2026.) rođen je u Tomislavgradu, kao blizanac Zdravka, koji je rano i teško obolio te umro u 10. godini života. Kad je imao četiri godine, Branko se s roditeljima, dvojicom braće i dvjema sestrama preselio u Makarsku, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Njegova obitelj svjedočila je u tom gradu, u doba komunizma, svoju katoličku vjeru i pripadnost Crkvi katoličkoj te hrvatski identitet.

Branko se kao student u Zagrebu uključio u aktivnosti MI-a, a rano se, g. 1989., učlanio u HDZ u nastajanju i davao svoj doprinos. Njegov stariji brat Ivan bio je jedan od utemeljitelja HDZ-a u općini Makarskoj, a g. 1994. izabran je za prvog gradonačelnika grada Makarske, po novom zakonu o teritorijalnom ustroju te područnoj i mjesnoj samoupravi. I on je bio sudionik osnivačke skupšine HKZ “MI” u Zagrebu.

Od djetinjstva Branko je bio strastven šahist, dugogodišnji član Šahovskog kluba Makarska i uspješan sudionik šahovskih natjecanja; postigao je međunarodni rang “FIDE majstora”. U Zagrebu prvo

bijaše upisao strojarstvo, ali je nakon nekog vremena napustio taj studij. Poslije će upisati kroatologiju i filozofiju na Hrvatskim studijima, na kojima će se i zaposliti nakon što je diplomirao te ostati tu zaposlen sve do prerane smrti. Radio je u stručnoj službi, bio dosta dugo “Katica za sve”, prebrodio sve kadrovske i ostale promjene i krize na tom fakultetu, ali i nailazio na povjerenje i razumijevanje, a s vremenom se posvetio isključivo razvijenoj nakladničkoj djelatnosti Fakulteta, postavši voditelj Odjela za nakladništvo. Mnogi ga profesori i tajnici Studija odnosno Fakulteta pamte kao pouzdana i samoprijegorna suradnika te kao kolegu na kojega su se mogli osloniti i u njega se pouzdati u nakladničkim projektima i općenito.

Branko je kao hrvatski branitelj bio sudionik Domovinskog rata. No dok je kao pripadnik makarske brigade bio raspoređen na prvu crtu dubrovačkog bojišta, ondje ga je jednog dana udarila munja, i to u glavu. Spašen je “slučajno”: jedan od bojovnika znao je da u tom slučaju čovjeka, koji izgleda mrtav, treba zakopati u zemlju sve do usta i nosa. I tako, zemlja je izvukla elektricitet pa se Branko probudio. Osjetio je da mu je tijelo zakopano u zemlju, a vidio je jedino zvijezde, pa je prvo pomislio da je umro i da je već na nebu, i da je ono prelijepo.

G. 2005. otkrivena mu je bolest zloćudnog tumora na mozgu. Otad do smrti liječen je te je čudesno poživio još 21 godinu, i u međuvremenu pored troje dobio sa ženom Tanjom još dvoje djece. Iznimne zasluge za liječenje ima neurokirurg, profesor dr. Darko Hudy, koji je Branka uspješno operirao čak pet puta. No tumor se zbog svog zrakastog oblika nikada nije mogao posve ukloniti. U nebrojenim kontrolama, zdravstveim krizama, pod terapijama raznim lijekovima, za koje su zaslužni onkolozi, radiolozi i drugi, a osobito sestra mu Luca, liječnica, i u mirnim razdobljima Branko je proveo cijelo to vrijeme, čvrsto vjerujući da mu se Božjim zahvatom održava i produžuje život. Veliku brižnu njegu i svakovrsnu potporu s velikim razumijevanjem imao je od svoje žene, sada udovice, Tanje, s kojom je bio vrlo predano uključen u zajednicu neokatekumenskog puta u trnjanskoj župi, te od uže i šire obitelji i od drugih bliskih osoba. Njih dvoje bračnika uspjeli su, iako je on već osjećao simptome sve veće slabosti, potkraj prošle godine otići na hodočašće u Loreto – koje je on jako želio.

Nedugo zatim, o Božiću, nastupila je nova kriza, iz koje ovaj put nije više bilo ovozemaljskog izlaza.

Branko je inače pratio zbivanja u društvu i nacionalnoj politici te je sudjelovao u pokušajima afirmacije nekih novih stranaka s izraženom domoljubnom i kršćanskom notom, kao što su bili Hrast i Projekt Domovina. Od ljeta 2018. bio je članom Poticajne skupine za osnivanje Pokreta za hrvatsku budućnost (PHB).

Mnogi imaju vrlo pozitivna osobna sjećanja na njega. Zračio je srdačnom blagošću i optimizmom i pokazivao smirenost, strpljivost, ustrajnost, gostoljubivost, ljudsku toplinu te osobito pouzdavanje u Boga. Kao takav, bio je na ljudsko i duhovno ohrabrenje onima s kojima je živio, onima s kojina je radio te prijateljima i poznanicima koje je susretao, a osobito je brižan bio prema starijim i bolesnim osobama.

Dragi Bog Otac primio ga po Brankovoj vjeri i krjepostima, a ne gledajući na njegove ljudske slabosti, poroke i grijehe, u svoju neizmjerno veliku i vjekovječnu kuću na nebu, onkraj ovoga svijeta, u koju nam je uskrsnuli Isus Krist otišao “pripraviti stanove”. (zg)