DAN (PROSLAVE) GENOCIDA NAD HRVATIMA POUNJA – 27.7.

Zato valja svake godine iznova – sve dok protjekom vrjemena i novih okolnosti ne izumre ili bude zabranjena svaka zločinačka antihrvatska “komemoracija” u Srbu – javno podsjećati što se doista tamo dogodilo, kako bi i oni koji “ne znaju šta je bilo” digli svoj glas protiv (metafičkog) ZLA…! Prenosim tekst koji opisuje te strašne događaje (proslijeđen mi je WApom), a preporučujem i tekst kolumne Mladena Pavkovića (poveznica je na kraju).

Dana, 27 srpnja, 1941. godine, u Bosanskom Grahovu, mučenički je ubijen katolički svećenik don Juraj Gospodnetić. Inkardiniran je u Banjalučkoj biskupiji i kao župnik Bosanskog Grahova zvjerski od četnika mučen. Uhvatili su ga, vodili su ga po Grahovu kao medvjeda, jezivo su ga izmasakrirali, na kraju ubili te nabili na ražanj i ispekli 27. srpnja 1941. godine.

Partizan Stevo Babić ovako piše:

”…Bilo je svanulo sunce, 27. srpnja 1941, koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmerijskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz (vlak), jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu (vlaku) nije primijećena vojska pa su ustanici propustili vlak prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza (vlaka) . Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala..”

Tu je uključen i naš don Juraj. A kao župnik Grahova na neopisiv način je mučki ubijen. Grob mu se do današnjeg dana ne zna.

Ustanici su pritom maltretirali zarobljene Hrvate, uključujući župnikovu majku. Sličnu sudbinu su doživjeli mnogi Hrvati iz Drvara i Grahova, žive su ih ispekli u Španovici.

Upravo na današnji dan sjećamo se prvih ubijenih svećenika u Drugom svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije, drvarskog i grahovskog župnika, a od kojih je potonji bio rodom iz susjednih nam Postira. Drvarski župnik Waldemar Nestor vraćao se tog jutra, 27. srpnja 1941. godine vlakom sa svojim župljanima s hodočašća iz okolice Knina gdje su slavili svetkovinu Svete Ane. Bila je nedjelja kao i danas pa je usprkos upozorenjima da se nešto sprema krenuo održati nedjeljnu misu. Ustanici su balvanima zaustavili vlak, izvukli ih, strijeljali i bacili u okolne jame. Istoga dana, a koji se 45 godina obilježavao kao “dan ustanka naroda Hrvatske i susjedne BiH” (a i danas ga neki slave), izvršena je akcija komunističko-četničkih ustanika. Uhićeni su zvjerski javno mučeni, a potom pred vlastitom majkom je ubijen mladi svećenik don Juraj Gospodnetić (na fotografiji). U trenutku smrti imao je 31 godinu. I njih su tkz. ustanici poubijali, dok je svećenik koji ih je vodio, vlč. Župančić, bio spašen jer je jedan od četnika znao da on nije Hrvat, već Slovenac.

Don Juraj Petrović bio je pučiški svećenik koji je za vrijeme rata služio kao župnik u Povljima. Tamo ga je pokušao ubiti njegov i naš sumještanin, istaknuti komunist. Nakon izbjegnutog atentata pobjegao je u unutrašnjost gdje je dočekao kraj rata, ali i Bleiburg. Netko od bračkih partizana ga je prepoznao na Križnom putu, izvukao iz kolone i strijeljao kao „velikog ustašu“. U trenutku smrti imao je 32 godine.

Don Ante Biskupović bio je desetljećima omiljeni pražnički župnik prije nego li je od bračkih komunista proglašen narodnim neprijateljem. U zadnji trenutak je 1943. godine pobjegao u Zagreb. Zamijenio ga je don Marjan Knežević koji je dužnost pražničkog župnika obavljao samo nekoliko mjeseci da bi ga partizani onda uhitili i strijeljali na groblju u Ložišćima. Don Ante Biskupović je pak od strane komunista likvidiran u Zagrebu, bez suda i pravde, u prvim danima nakon svršetka rata.

Sveta Stolica je 21. prosinca 2014. godine pokrenula proces beatifikacije četvorice svećenika Banjolučke biskupije koji su ubijeni početkom i tijekom Drugoga svjetskog rata, župnika u Gumjeri kod Prnjavora Antuna Dujlovića, župnika u Drvaru Waldemara Maksimilijana Nestora, župnika u Krnjeuši kod Bosanskog Petrovca Krešimira Barišića i župnika u Bosanskom Grahovu Jurja Gospodnetića.

Jasno je da se o tome nije smjelo javno govoriti u vrijeme Brozove Jugoslavije, ali imam osjećaj da je i danas to na neki način tabu tema, tema o kojoj se na Braču rijetko i sramežljivo govori. Ni u školama se o tome ne uči. Očito je 50 godina šutnje ostavilo traga. Vjerujući da su naši mučenici na puti svetosti molimo za njih, ali i za njihove krvnike, da im Bog u svojoj milosti oprosti.

(NB: Očito je da komentar piše netko s otoka Brača – moja nap.!)

PS1: Veoma je važno i koristno također poznavati POVIJEST (prošlost) hrvatskoga mjesta SRB, čiji naziv nema nikakve veze sa Srbijom ni Srbima. O tome se stručan prilog nalazi na linkovima:

https://principescroatorum.wordpress.com/…/srednjovjek…/ i

PS2: Evo i poveznice za spomenuti Pavkovićev prilog:

PS3: Priložena fotografija je slika mučenika don Jurja Gospodnetića, koju je izradio slikar Damir Kukavica ter mi je htio darovati, a ja sam mu preporučio galeriju svetišta Hrvatskih mučenika na Udbini.