ODRŽANA TRIBINA „ZAŠTO JE EUROPA JOŠ UVIJEK KRŠĆANSKA?“

U Napretkovu kulturnom centru u Zagrebu 23. rujna održana je tribina „Zašto je Europa još uvijek kršćanska?“, u organizaciji Hrvatskog katoličkog zbora MI i Hrvatskog kulturnog društva Napredak. O povijesnim korijenima Europe, njezinu današnjem identitetu te mjestu kršćanstva u suvremenom europskom društvu i politici razgovarali su povjesničar prof. dr. sc. Trpimir Vedriš, filozof doc. dr. sc. Dan Đaković i zastupnik u Europskom parlamentu dr. sc. Karlo Ressler, a tribinu je moderirao dr. sc. Šimun Lončarević.

Naslov tribine bio je namjerno postavljen afirmativno. Polazište razgovora nije bilo pitanje je li Europa nekada bila kršćanska, nego u kojem se smislu kršćanskom može nazvati i danas, unatoč desetljećima sekularizacije i slabljenja institucionalne religioznosti. U uvodu je istaknuto kako brojni pojmovi koje suvremena Europa smatra gotovo samorazumljivima: ljudsko dostojanstvo, sloboda, ograničenje političke vlasti, odnos pojedinca i zajednice. Ti pojmovi imaju svoje povijesne i civilizacijske korijene. Istodobno, upravo riječi „još uvijek“ u naslovu otvaraju pitanje koliko dugo Europa može živjeti od civilizacijskoga kapitala čiji izvor sve slabije poznaje i prenosi novim naraštajima.

Jedna od glavnih tema tribine bila je tvrdnja da kršćanstvo nije tek jedan od elemenata koji su naknadno utjecali na već postojeću Europu. Vedriš je podsjetio kako je u antičkom svijetu Sredozemlje bilo središte poznatoga civilizacijskog prostora, dok je velik dio današnje Europe bio periferija. Tek nakon raspada Zapadnog Rimskog Carstva, kroz nastanak novih kraljevstava i postupno oblikovanje latinskoga Zapada, počinje nastajati ono što ćemo kasnije prepoznavati kao Europu. Upravo zato Europu u povijesnom smislu nije moguće odvojiti od procesa kristijanizacije.

Napomenuo je i da kršćanstvo pritom nije djelovalo samo kao skup vjerovanja. Crkvena mreža institucija prenosila je ostatke rimskoga kulturnog i institucionalnog nasljeđa, povezivala različite narode i političke zajednice te pomagala oblikovati zajednički civilizacijski prostor. Nestanak snažne carske vlasti na Zapadu imao je i drugu posljedicu: zapadna se Crkva razvijala u drukčijim političkim okolnostima od istočnih Crkava, što je s vremenom dodatno obilježilo razlike između latinskoga Zapada i kršćanskoga Istoka.

Na povijesnu se perspektivu nadovezao Đaković tvrdnjom da čak ni današnju sekularnu Europu nije moguće razumjeti bez kršćanstva. Ako se politika oblikuje iz kulture, a kultura u svojim najdubljim slojevima iz religijskih i filozofskih pretpostavki, tada se Europa ne može odvojiti od triju velikih izvora koje je sažeo slikom Atene, Rima i Jeruzalema: grčke filozofije, rimskoga prava i politike te judeokršćanske religijske tradicije. Sekularna i liberalna Europa, prema njegovu tumačenju, nije nastala izvan kršćanske povijesti, nego unutar civilizacije koju je ona duboko oblikovala.

Đaković je iznio i tezu da je Europa danas istodobno kršćanskija nego ikad, dok su s druge strane i protukršćanske tendencije snažnije nego ikada, uspoređujući tu sliku Europe s evanđeoskom slikom žita i kukolja koji zajedno rastu. Dio europskoga nasljeđa vidi upravo u pluralizmu, koji prema njegovu mišljenju nije stran kršćanskoj tradiciji, nego je na različite načine prisutan već od njezinih početaka. Posebno je istaknuo i materijalnu ukorijenjenost kršćanstva u europskom prostoru. Europa je, podsjetio je, ispunjena relikvijama svetaca i mučenika koje su preživjele ratove, promjene režima i propasti država, pa tako i na sasvim opipljiv način svjedoče o dubini kršćanskoga sloja europske povijesti.

Otvorilo se zatim i pitanje mogu li kršćanske vrijednosti trajati u sekularnom društvu. Drugim riječima, mogu li kršćanske vrijednosti trajati ako nestaje ono iz čega su nastale?

Vedriš je upozorio na opasnost promatranja kršćanstva samo kao kulturne baštine. Moguće je voljeti crkve, umjetnost, božićne običaje ili ideju kršćanske civilizacije, a istodobno odbacivati samu vjeru. Takvo stanje može neko vrijeme trajati zahvaljujući kulturnoj inerciji, ali povijest poznaje i prostore koji su nekoć bili snažno kršćanski, a danas to više nisu. Vedriš je to usporedio sa starim vulkanom iz kojega više ništa ne izvire: on još dugo može ostati vidljiv i dojmljiv, ali se bez živoga izvora s vremenom počinje osipati. Na isti način i kršćanska civilizacija može neko vrijeme zadržati svoje kulturne oblike i nakon što oslabi vjera iz koje su nastali.

Pitanje živoga izvora povezalo se i s pitanjem kriterija. Ako srednjovjekovnu Europu nazivamo kršćanskom, to očito ne znači da je bila savršeno društvo. Ratovi, nasilje, političke spletke i najrazličitiji grijesi jednako su dio njezine povijesti. Vedriš je, međutim, naglasio da je za razumijevanje jedne civilizacije važno i koji ideal ona priznaje kao mjerilo vlastitoga ponašanja. Problem nastaje kada se izgubi i samo mjerilo prema kojemu društvo može prepoznati vlastite pogreške.

Govoreći o djelovanju kršćana u javnom prostoru, Đaković je odbacio pretpostavku da bi kršćani, kako bi bili legitimni sudionici pluralnoga društva, morali svoje stavove potpuno prevesti na navodno neutralni sekularni jezik. S druge strane, potrebu da se kršćanski govor učini razumljivim suvremenicima smatrao je legitimnom i potrebnom. Razlika je, prema njegovu tumačenju, između prilagodbe jezika radi razumijevanja i zahtjeva da se iz javnoga govora uklone same religijske pretpostavke. Pritom je naglasio kako potpuno neutralan javni prostor zapravo ne postoji. Uklanjanjem jednoga sustava vrijednosti ne nastaje praznina, nego njegovo mjesto zauzima neki drugi. Zato pitanje javne prisutnosti vjernika nije samo pitanje treba li javni prostor imati vrijednosti, nego koje će vrijednosti u njemu biti prisutne i pod kojim će se uvjetima o njima demokratski raspravljati.

Iz povijesti i filozofije razgovor se zatim prebacio na europsku političku svakodnevicu. Ressler je naglasio kako mogućnost otvorenoga kršćanskog političkog djelovanja u Europskom parlamentu postoji, ali da današnji zastupnici više ne djeluju u društvenom okruženju kakvo je postojalo nakon Drugoga svjetskog rata. Europski parlament prema njegovu je mišljenju u velikoj mjeri odraz promjena koje su se dogodile u europskim društvima. Društva poput poljskoga ili irskoga, koja su se donedavno mogla opisivati kao snažno kršćanska, prošla su duboke promjene, pa nije realno očekivati da političke institucije ostanu iste.

Istodobno, unutar Europskog parlamenta postoje zastupnici različitih stranaka koji surađuju oko konkretnih pitanja na temelju sličnih vrijednosnih polazišta. Ressler je spomenuo katoličke i šire ekumenske oblike povezivanja zastupnika te suradnju s COMECE-om, Komisijom biskupskih konferencija Europske unije. Takva suradnja nije samo načelna, nego se odnosi i na konkretne prijedloge, amandmane i glasovanja u kojima se politička i svjetonazorska pitanja često međusobno isprepleću.

Posebna se rasprava razvila oko stanja demokršćanskih stranaka. Ressler je upozorio da je Europska pučka stranka danas široka politička obitelj koja ne okuplja samo klasične demokršćanske stranke, nego i narodne, konzervativne i liberalnije tradicije. Problem političkoga centra zato se ne može svesti samo na napuštanje kršćanskih vrijednosti, nego je povezan i sa širim raspadom društvenih veza na kojima je klasična demokršćanska politika počivala.

Demokršćanska je tradicija, prema Ressleru, pokušavala povezivati različite dijelove društva: poslodavce i sindikate, ruralne i urbane sredine, mlađe i starije, polazeći od shvaćanja osobe koja nije samo birač, potrošač ili porezni obveznik. Slabljenjem takvih društvenih veza otvara se prostor političkim opcijama koje nude jednostavnije i glasnije odgovore. Rješenje, smatra, ne može biti samo nostalgija za starim demokršćanstvom, ali ni trenutni trend politike svedene na tehničko upravljanje bez čvršćega vrijednosnog temelja.

Naglasio je i da politička pripadnost ne mora uvijek slijediti vjersku ili svjetonazorsku. S političarima drugih političkih obitelji ponekad je moguće dijeliti važne kulturne i društvene pretpostavke, dok s nekim političarima koji se nalaze desnije na političkom spektru mogu postojati velike razlike upravo u razumijevanju kršćanske političke tradicije. Upozorio je stoga i na rastuću opasnost crno-bijeloga političkog pogleda u kojem se protivnika više ne promatra kao osobu s drukčijim mišljenjem, nego kao moralno lošu osobu.

U posljednjem dijelu tribine uslijedila su pitanja publike. Govorilo se o odnosu demokracije i kršćanstva, mogućnosti jasnoga definiranja kršćanske politike, odnosu demokracije i drugih oblika političkog uređenja te sve izraženijem demografskom pitanju. Ressler je u raspravi o demografiji istaknuo da politike mogu stvarati bolje materijalne uvjete za obitelji i pomoći da ljudi ostvare broj djece koji sami žele, ali da financijske mjere same po sebi ne mogu riješiti problem niskoga nataliteta. Riječ je, prema njegovu mišljenju, o dubljem kulturnom pitanju koje uključuje odnos prema obitelji, čovjeku i načinu života.

Vedriš je na to upozorio da se pitanje djece ne može odvojiti od razgovora o budućnosti kršćanske Europe. Ako se iz kršćanske tradicije želi zadržati samo kulturni ili estetski dio, a zanemariti njezin zahtjev prema konkretnom načinu života, tada se iz nje zapravo uzima samo ono što nam odgovara. Podsjetio je pritom na jednu od prvih biblijskih zapovijedi: „Plodite se“, te upozorio da pitanje otvorenosti životu nije nekakav rubni dodatak raspravi o budućnosti kršćanske Europe. Đaković je završio nešto drukčijim naglaskom: političke i demografske činjenice treba ozbiljno uzimati, ali se kršćanska nada ne može svesti samo na statističke projekcije i trenutačni omjer društvenih snaga. Podsjetio je na Rahnerovu misao da je Bog apsolutna budućnost te na Abrahamov primjer, upozoravajući tako da kršćanska nada ne proizlazi samo iz trenutačnoga omjera društvenih snaga.

Na kraju tribine predsjednik Hrvatskog katoličkog zbora MI prof. dr. sc. Božo Skoko zahvalio je gostima, moderatoru, publici te Napretkovu kulturnom centru i Hrvatskom kulturnom društvu Napredak. Podsjetio je kako HKZ MI ove godine obilježava pedesetu obljetnicu djelovanja te da je jedno od njegovih poslanja unošenje kršćanskih vrijednosti u javni život, čemu služi i ciklus javnih tribina. (Š.L.)