NAŠ IZBOR

Nikada ne prezirimo i ne proklinjimo!

Kršćanstvo i mase

Dr. Čedomil Čekada (1896.-1981.) bio je vrstan teolog, publicist i propovjednik. Neke od njegovih propovijedi sabrane su i objavljene u tri sveska pod naslovom Gospodin govori (I. – 1969; II. – 1972.; III. – 1974., Đakovo). Ovdje donosimo jednu njegovu propovijed, održanu u nedjelju 25. rujna 1966. u župnoj crkvi u Uroševcu, a objavljenu u III. svesku, str.  162-164.



Dragi vjernici! Mi se svi toliko puta tužimo, da su ljudi, da je “svijet”, da je “narod”, što, u tom svijetu, oko nas živi, zločest i zao. Sve su mane pri njemu. Ljudi su sitničavi, sebični, oholi, zlobni, zavidni, neiskreni, obijesni, raspušteni, pokvareni, nepravedni, gramzivi, bezbožni. Nemaju srca za bližnjega. Nemilosrdni su i okrutni. Ismijavaju se svakoj vrlini i svakome idealu. Samo im je do novaca i do “uživanja”. I ludi su: šuplje su i prazne glave. Kao papige su. Govore samo, što su čuli od drugih. Kao majmuni su. Samo oponašaju, što drugi rade. Kao krdo su životinja. Idu, kuda idu i drugi. Kao da nemaju ni glave ni duše. Moda im zamjenjuje i pamet, i ukus, i savjest. I nesocijalni su, i nesložni. Samo jedan drugome pakoste, prkose, piju krv. A svi su skupa jadni i nesretni. Vječno su nemirni: uvijek nešto traže, a ne nalaze. No zato njih, sve, na koncu, nađe, stigne, nevolja, razočaranje, nezadovoljstvo duše, bolest, starost, smrt. Zato ih, sve, progoni krvava mora straha i rata. I nas, s njima i po njima. Mrski su nam stoga. Gade nam se. Bježimo od njih. Preziremo ih. Ne žalimo ih. Radujemo se, skoro, njihovoj nesreći. Ništa bolje nijesu ni zaslužili. Trebalo bi, da ih Bog sve potare kao gamad i pobaca u pakao. I poželimo im to. I prokunemo ih. Osobito, ako su prema nama bili zli; ako su nas ucvilili i ponizili; ako smo mi morali od njih štogod prepatiti.

Svijet je, eto, — ovaj oko nas, — zao i pokvaren. I jest. Nitko toga ne može zanijekati. Zločest je. I ako nije baš onoliko zločest, koliko mi sebi umišljamo u svojoj ojađenosti i nestrpljivosti. Ima u svijetu i dobrih, i plemenitih ljudi. Ali i u onom najgorem od njih ima uvijek barem nešto dobro. Vrag nije ni on. Jest: svijet je oko nas zao i pokvaren. Ali zar nije bio zao i pokvaren, zar je bio bolji, onda, kada je Isus živio na svijetu? Ništa nije bio bolji. Možda je bio još i gori. I onda su se, oko Isusa, ljudi zlobili i krvili. I onda su ljudi bili puni licemjerja i himbe: sjetite se farizeja! I onda su bili prevrtljivi i nepostojani: danas su Isusu povlađivali i kovali ga u zvijezde, sutra su za njim vikali: “Propni ga, propni!” Izrabljivali su i varali jedni druge: lihvarstvo je i zelenaštvo carevalo i za cariničkim stolovima i po kneževskim i velikosvećeničkim palačama (Mat. 23, 14.; Luk. 16, 14.). Sablažnjivali su i zavodili jedni druge. I djecu. Koliko im se je puta Isus zbog toga zaprijetio (Mat. 18, 6.; Luk. 17, 2.). I mrzili su jedni druge: saduceji farizeje, a farizeji saduceje, carinike, Rimljane.

I pogana je bilo oko Isusa. A znate, kakvi su bili pogani. Treba samo da pročitate, šta sv. Pavao u svojim poslanicama piše o njihovim bogumrskim opačinama (Rim. 1, 18. — 32.). Bilo je, pogana, sigurno i u masi onih, koji su se tiskali oko Isusa ondje u pustinji, na pozornici Evanđelja, kad je Isus rekao onu svoju veliku riječ: “Žao mi je naroda!” (Mark. 8, 2.); prilikom drugoga umnoženja kruha, što se o njemu čita u misnom evanđelju VI. nedjelje po Duhovima. Svi oni krajevi oko židovske zemlje, i na zapadu, i na istoku, i na sjeveru, i na jugu, bili su ili poganski ili polupoganski. I u samoj je Judeji bilo pogana: vojnika, činovnika, trgovaca; Rimljana i Grka.

Bili su, eto, ljudi i u Isusovo vrijeme zločesti i ludi. I grješni su bili, baš kao i ovi oko nas. I nesretni su bili: još ne- sretniji nego ovi oko nas. Nije onda bilo ni bolnica, ni antibiotika, ni vitamina, ni socijalnog osiguranja. A nije bilo ni utjehe vjere i Križa. Na svakom je koraku Isus nailazio na bezbrojne ljudske nesretnike: na uzete, na gubave, na kljaste, na slijepe, na bjesomučne; na siromahe i prosjake; na odrpance i beskućnike; na gole, bose i gladne.

A, eto, braćo, Isus opet od toga svijeta nije okretao glavu. Njemu ti ljudi nijesu bili mrski. Nijesu mu se gadili. Nije ih prezirao. Nije ih proklinjao. Žalio ih je. Trpio ih je. Volio ih je. Spašavao ih je. Nije ih tjerao od sebe. Nije tražio od Boga, da ih zatare i uništi. Ni da ih baci u pakao. Dobar im je bio. Parala mu je srca njihova nesreća. Misli samo, kako da im pomogne. “Žao mi je naroda!” (Mark. 8, 2.), veli. “Nemaju šta jesti!” (Mark. 8, 2.). “Oslabit će na putu!” (Mark. 8, 3.). “Neki su od njih došli izdaleka!” (Mark. 8, 3.). Čini ponovo, po drugi put, veliko čudo, samo da ih nahrani. Neki ih je dan nahranio, sa pet hljebova i dvije ribe, pet tisuća (Mat. 14, 13. — 21.; Mark. 6, 32. — 44.; Luk. 9, 10. — 17.; Iv. 6, 1. — 15.). Danas će ih opet, obilato, nahraniti: sa sedam hljebova i malo ribica, njih četiri tisuće (Mat. 15, 29. — 39.; Mark. 8, 1. — 10.).

Braćo i sestre, Isus nas tim svojim primjerom ispravlja. Isus nas njim kori. Isus nas njim poučava. Jesu ljudi zli. Jesu i ludi. Ali su i — nesretni. I baš su zato nesretni, i najviše su zato nesretni, što su zli i ludi; i kad su zli i ludi. Ne mrzimo ih! Žalimo ih! Budimo im dobri!

Bog i njih voli. Bog i njih hoće da spasi. Moramo ih i mi, — već radi Boga, — voljeti i spašavati. Dužnost nam je to kao kršćanima. Sirote su. Žrtva su đavolske zlobe i ljudske zloće. Dok su bili djeca, svi su oni bili dobri, kao što su i danas djeca, sva, dobra, dok su malena. Drugi su ih pokvarili i zaveli. Strasti su ih duhovno iznakazile. Đavao ih je upropastio. Sinovi su i kćeri Božje i danas. Djeca su Božja. Otkupljeni su. Zakon je Gospodinov, da ih ljubimo. Braća su nam. I u našemu je to interesu. I mi smo, kao i oni, grješnici i nesretnici.

Braćo! Nikada ne prezirimo i ne proklinjimo ljudi ni svijeta! Ni kad su zli! Uvijek ih žalimo! Uvijek se za njih molimo! Uvijek im budimo dobri! Govorimo i mi uvijek, s našim Isusom, blago i samilosno: “Žao mi je naroda! — Miserror super turbana!” Amen.

Kršćanstvo i mase

Zanima nas Tvoje mišljenje!