KARDINAL PULJIĆ U SABORU – TAKO SE GOVORI! TAKO SE SVJEDOČI!
Tako se govori! Tako se svjedoči! Tko je god danas slušao našega kardinala Puljića na saborskom Odboru za Hrvate izvan Republike Hrvatske, doživio ih je kao melem duši napaćenoj, žalosnoj ne samo zbog smrti i progona nego i od prijezira i šutnje, nemara i nebrige mnogih koji bi imali skrbiti se za svoj narod. Za razliku od nemuštog govora većine naših političara o Hrvatima u Bosni i Hercegovini, govorio je jasno o uzrocima i žrtvama rata, o progonu Hrvata katolika, o zakulisnim igrama moćnika i opstrukciji povratka.
Bosna i Hercegovina domovina je i država i Hrvata. U njoj su, uostalom, oni najstariji, možda stariji nego u Hrvatskoj današnjih granica jer su putovi prema moru Hrvate nužno vodili preko Bosne i Hercegovine. U dokumentarnom filmu o bivšem ministru Šušku bivši je zagrebački muftija Ševko ef. Omerbašić jasno rekao da „ima u povijesti masu podataka koji u korist toga dosta govore“. I to svaki pošten i dobronamjeran čovjek zna i priznaje, koje god nacije i vjere bio. Hrvati stoga, također koje god vjere ili nevjere bili, ne trebaju u Bosni i Hercegovini imati niti tražiti veća prava od drugih, ali ljudska prava, osobna i narodna, i ravnopravnost u suverenosti u svojoj državi i domovini moraju imati.
Hoće li se prvaci hrvatskih stranaka za to zauzeti kako su se istoga dana gorljivo zauzimali na drugom saborskom odboru, onom za Ustav, da se u Hrvatskoj ne diraju prava nacionalnih manjina? Bojimo se da tih nema i neće biti kada se govori o elementarnim pravima Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ali nije to problem. Problem je što o svemu tome i u državi i Crkvi, pa i onoj općoj, šute oni koji bi trebali najglasnije o tomu govoriti. Jer jedva je sjetiti se koga osim banjalučkoga biskupa Komarica i vrhbosanskog nadbiskupa Puljića da bi o tome otvoreno i iskreno govorio.
Hvala Ti, kardinale, na riječi otvorenoj, pa makar žalobnoj, ali ponosnoj i hrabroj! (R)