Aktualno

PRIKLADNO VRIJEME ZA GOVOR O SMRTI

Piše: Prof. dr. Ivica Šarac

Nema prikladnijeg vremena za govor o smrti nego što je ovo naše, jer naše vrijeme ne voli slušati o smrti – radije će je gledati. Najgledaniji su oni prizori „čiji sadržaji uznemiruju“ ili oni na kojima stoji upozorenje „gledati na vlastitu odgovornost.“ Sve je oko nas, među nama i u nama zasijano plodovima „arhitekata kulture smrti“ (D. de Marco-B. Wiker), no smrt kao da više nema mjesta u refleksiji o našoj stvarnosti, kao da se događa nekomu drugomu, pa nam smrt dođe nešto kao „neprovjerena glasina“. U čemu se ogleda taj paradoks bijega od smrti suvremene civilizacije? Jedan od načina na koji se suvremeni čovjek nastoji obračunati s tom nepoželjnom temom jest forsiranje nade u znanstvene projekte koji rade na posvemašnjem uklanjanju boli, patnje i, u konačnici, smrti iz čovjekova života. Naša civilizacija smrtno ozbiljno promovira „znanstvenu utopiju zemaljske besmrtnosti“ (F. Hadjadj) i za promociju toga projekta izdašno koristi industriju zabave. Kao tema, smrt je zapravo svakodnevno prisutna u našim životima, ali isključivo kroz ekrane i zaslone s namjerom da na spektakularan način privuče pozornost, da nas zabavi zaigranošću mašte i da stvori iluziju kako se približavamo vremenu koje nas pošteđuje boli, patnje i stvarne smrti. Francuski filozof Fabrice Hadjadj smatra da je zapravo prema vama bespoštedan onaj tko tvrdi da vas pošteđuje bolnoga života i da se tu zapravo radi o svojevrsnoj izvedbi savršenoga zločina: „Kako bi vas poštedjela smrti, naša kultura zabave stvorila je društvo koje je specijaliziralo masovna ubojstva koja se odvijaju pod okriljem ljudskih prava. Na pravome smo putu da uspijemo u izvedbi savršena zločina. Humanizam u posljednje vrijeme financira laboratorije u kojima se stvara novi čovjek, čovjek koji neće umrijeti, neće trunuti, što za sobom povlači uništenje nama poznatoga čovjeka koji je smrtan i ranjiv te njegovo svođenje na eksperimentalni materijal, na otpad koji je moguće reciklirati, a sve to iz sućuti prema ljudskoj rasi.“ Hadjadj, naprotiv, upozorava da „bijeg pred smrću stvara ‘kulturu smrti’“, a da „prihvaćanje smrti rađa kulturom života“ i provocira na razmišljanje jednim, samo naizgled, paradoksom da „ne možemo uspjeti u životu, ako ne uspijemo u vlastitoj smrti“! Za Hadjadja je pitanje istinske životne radosti najuže povezano s prihvaćanjem misterija vlastite smrti i pomirenošću s činjenicom umiranja: „Želimo li ispravnu i istinsku sreću, nužno je pogledati smrti u oči. Izbjeći taj pogled ili izmotavati mu se znači učiniti lažnima i otrovnima sva naša zadovoljstva…Kako se naša sreća naposljetku ne bi premetnula u konačnu nesreću, nužno je da se naša radost pomiri sa smrću, ili, još bolje: da se pronađe u umiranju.“ Prema ovom autoru „umrijeti može biti krajnja uzvišenost…život u umiranju pronalazi potpuno ispunjenje u žrtvi. Ne rastrga li leptir kukuljicu iz koje izlazi? Hadjadj nas, kao svoje suvremenike, kritizira što smrt ne prihvaćamo kao misterij i poziva nas da vlastitu agoniju smrti prihvatimo kao takvu, da je doživimo kao svoju.

A to čovjeku i jest najveća i najteža ovozemaljska prepreka – prihvatiti vlastitu smrt. Da se ne zavaravamo: rijetki su pojedinci kod kojih ne postoji strah od smrti. Čak i oni koji tvrde da se ne boje, vjerojatno ne žele uroniti dublje od razine samoohrabrenja za smirenje protiv tanatofobije (strah od smrti). U neki oblik samoohrabrujućih formula spada i zazivanje Epikurove misli kako nas se smrt zapravo i ne tiče! Podsjetimo na rečenicu ovoga grčkog filozofa: „Najužasnije zlo, dakle, smrt, ne tiče nas se; jer sve dok mi postojimo, nema smrti, a kada smrt dođe, ne postojimo više mi. Smrt se dakle ne tiče ni živih ni mrtvih; jer jedni se ne tiče, a drugi više ne postoje.“ Oni koji danas žele ostaviti dojam da se – tobože epikurejski – smrti „cere u lice“, vjerojatno to čine dok su još zdravi, dok im bol sa svojom moćnom snagom nije skrenula pozornost na sebe. Smrt je patnja, jer je rastanak – rastanak od svega na što si se, živeći, bio navikao i navukao; rastanak sa svime što si (ili nisi) volio i što ti se (ili nije) sviđalo, što si imao ili htio imati; rastanak od onoga čemu si još stremio ili čega si se plašio, čemu si se nadao i od čega si zazirao; rastanak od svojih i tuđih, bliskih i dragih (i manje dragih) osoba;  rastanak od uspomena i trauma, od sjećanja i snova; rastanak od doživljaja samoga sebe, od naviknutosti na život. Posebnu bol zna prouzročiti smrt najbližih. Bojimo se te praznine nakon njihova odlaska, teško nam pada ostati bez njih na ovomu svijetu. Uz to, smrt je neumoljiva stvarnost koja „gazi sve živo“, sve poravnava, briše sve razlike, ne poznaje društvene ljestvice i ne obazire se na ljudsko dostojanstvo – zaskoči čovjeka nespremna, gdjekad i u najneobičnijim i najneugodnijim situacijama. To su samo neke od dimenzija zbog kojih smrt izaziva strah i tjeskobu, no proces koji svemu prethodi zna biti još i gori, kadar je izazvati još više straha i panike – to je umiranje. Mnogi će reći da se ne boje toliko smrti koliko umiranja. Za neke od najglasovitijih filozofa, filozofirati je značilo učiti umirati. Neke je ta tema opsjedala do te mjere da im je paralizirala život. Drugi su u patnji i smrti vidjeli „ljekovito“ svojstvo koje čovjeku pomaže spoznati i prihvatiti vlastite granice. Tolstoj, koji je primjerice ustvrdio da bez patnje „čovjek ne bi znao svoje granice, ne bi poznavao sebe“, pokazao je preko opisa smrti svojih fikcionalnih likova koliko je misaono uronio u proces umiranja, da bi sam umro na neobičnom mjestu: u željezničkoj postaji. Naraštaji i naraštaji ljudskoga roda muče se s jednim te istim pitanjem: kako naučiti umirati? Ali, može li se uopće (na)učiti umirati? Možda možemo promatrati i uspoređivati tuđe primjere umiranja, možemo suosjećati s patnjom umirućega ili se naslađivati kukavičlukom u samrtnom hropcu onih koji su za svoga života gospodarili tuđim životima ili se pak diviti spokojnom prihvaćanju smrti kod onih koji se ni po čemu, osim po skromnosti, nisu isticali. Možemo se možda iščuđavati lakomislenosti onih koji su čitavo svoje postojanje tako čvrsto vezali uz ovozemaljska dobra (poput, primjerice, onoga bogatog industrijalca koji je na samrtnoj postelji sa zaprepaštenjem uzviknuo: „Ali ja ne mogu umrijeti! Ja sam najbogatiji Europljanin!“). Možemo pomno bilježiti i, poput pisca „Predsmrtnog dnevnika“, lucidno komentirati detalje o tomu kako su se ponijeli na samrtničkoj postelji poznate  i slavne osobe. Sve to možemo (čitati, uspoređivati, analizirati), ali jedno nikako ne možemo – ne možemo ništa reći o osobnom držanju u trenutku umiranja, o vlastitom suočenju sa smrću. To će biti jedno, jedinstveno i neponovljivo „iskustvo“. Trenutak potpune samoće. Morat ću ga „proći“ sam. Posve sam!? Ne bi li kršćanin, čija vjera „živi iz događaja smrti i uskrsnuća Kristova“, mogao (trebao, htio!?) doživljavati fenomen smrti „putem uronjenosti u povjerenje unatoč nemoći kojom je čovjek ograničen kako na početku, tako i na koncu svojega života“ (fra A. Vučković)? Ne pokazuje li primjer svetoga Maksimilijana Kolbea što znači duboka uronjenost u vjeru u Uskrsloga, što znači dragovoljno prihvatiti smrt i umrijeti umjesto drugoga, nepoznatoga drugoga? U ljeto 1941. jedan od logoraša u Auschwitzu uspijeva pobjeći i prema odluci zapovjednika logora desetorica su morala umrijeti za odmazdu, a kazna je bila smrt glađu. Jedan od odabranih za smaknuće, Francziszek Gajowniszek, zavapio je za svojom obitelji, za ženom i djecom. Logoraš Maksimilijan istupa i dobrovoljno se javlja da zauzme Gajowniszekovo mjesto: „Ja sam poljski katolički svećenik. Želim umrijeti umjesto toga čovjeka jer je oženjen i ima djecu“. Time je, kako je primjetio njegov zemljak, sveti papa Ivan Pavao II., „Maksimilijan Kolbe u paklenski krug dijalektike mržnje prodro srcem koje je gorjelo od ljubavi te je taj krug u trenutku bio prekinut, jer se ljubav pokazala jačom od smrti“! A što s načinom umiranja sv. Franje iz Asiza, koji iz gorljive ljubavi prema svemu stvorenomu zahvaljuje Stvoritelju i za „sestricu smrt“!?

Svi ovi lijepi primjeri dragovoljnog prihvaćanja smrti iz ljubavi prema Bogu i prema čovjeku proizlaze iz sjene Kristove smrti na križu. „Nijedna smrt nije dragovoljnija od Kristove“ (Hadjadj), jer je Krist prihvatio da „život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (Mt 20, 28). Smrtnu agoniju nije želio izbjeći („nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom“, Fil 2, 6-11), ali je pokazao da smrt nije kraj i preko riječi upućenih Lazarovoj sestri Marti pozvao ljude na jedini mogući način prihvaćanja i svladavanja straha od smrti – na vjeru: „Ja sam uskrnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?“ (Iv 11, 19-27)

Zanima nas Tvoje mišljenje!