NAŠ IZBOR

POLITIKA I VJERA

Piše: Mr. sc. Krešimir Cerovac

Naša vjera nije samo vikend obveza, otajstvo koje slavimo sakupljeni nedjeljom oko oltara. To je ponajprije stvarnost, koju treba prakticirati svaki dan u domovima, uredima, tvornicama, školama i poslovima naše zemlje. Ne možemo razdvajati ono što vjerujemo od načina kako djelujemo na tržištu šire zajednice …“ (Iz pastoralne pobudnice „Ekonomska pravda za sve“ Američke biskupske konferencije)

U današnjem modernom i globaliziranom svijetu već je sama ljudska egzistencija, kako kaže ugledni katolički teolog Johann Baptist Metz, „postala političkom temom“. Stoga ne iznenađuje, primjerice, što su američki biskupi 1987. godine željeli ohrabriti i potaknuti svoje vjernike da učinkovitije sudjeluju na političkoj sceni i pozvati ih da koriste resurse, koje im daje vjera, a sve sa svrhom jačanja gospodarstva i demokracije, te borbe za zaštitu dostojanstva i temeljnih prava svih ljudi. Pritom su ukazali na temeljnu činjenicu: pravednost je svrha i mjerilo svake politike.

Neprijeporno je, dakle, da već s tog motrišta Crkva ima pravo pokrenuti političku snagu i djelovanje, što izviru iz tradicije kršćanske ljubavi, i koje shvaća kao bezuvjetnu odlučnost za postizavanje pravde, slobode i mira. Opravdana društveno-kritička aktivnost Crkve se ne može sastojati (samo) u tome da normativno proklamira pozitivan društveni red, već se sastoji mnogo više u tome, a što mnogi liberalni krugovi danas žestoko osporavaju pozivajući se na „odvojenost Crkve i države“, te na „nedopustivost nametanja vjerskih stajališta“ u društvu, da djeluje kritičko-osloboditeljski, kako kaže Metz u izvrsnoj knjizi „Politička teologija“. Pogrješno se tumači smisao odvojenosti Crkve i države, jer to ne podrazumijeva razdvajanje vjere i države. Crkva je pozvana izricati socijalnu kritiku, a na nju je pozvan i svaki vjernik kao pojedinac. Potpuno je jasno da Crkva ne može živjeti izvan društvene stvarnosti i zbivanja, i da nije obična udruga, već je društveno-kritička institucija. Crkva sa svoje strane, kao društveni izraz kršćanske vjere, ima vlastitu neovisnost i svoj ustroj temelji na svojoj vjeri kao zajednica koju država mora poštivati.

Ta su dva područja razdvojena, ali uvijek međusobno povezana, naglašava papa Benedikt XVI. u enciklici „Bog je ljubav“ (Deus Caritas est). A „Kompendij socijalnog nauka Crkve“ naglašava da uzajamna samostalnost Crkve i političke zajednice ne zahtijeva odijeljenost koja bi isključivala njihovu suradnju. Središnja zadaća politike trebala bi biti pravedno uređenje društva i države. Crkva ne želi, i ne smije, na sebe preuzeti političku borbu za stvaranje pravednijeg društva, ali istodobno ne smije ostati na margini u borbi za pravednost. Pravedno društvo ne može biti djelo Crkve, već to mora ostvariti politika, naglašava Benedikt XVI. Crkva tu ima neizravnu ulogu, ali zato vjernici imaju izravnu zadaću i pozvani su osobno sudjelovati u javnom životu. Svi su vjernici pozvani da u skladu sa svojim mogućnostima sudjeluju u političkim procesima. Prečesto se zaboravlja da povlačenje iz političkog djelovanja može biti, ponekad, čak i nešto što je protivno kršćanskoj ljubavi prema bližnjemu. Politika je također dio „povijesti spasenja“. Ciljevi politike i moralnog života se preklapaju. Sveti Toma Akvinski je učio da je pravednost u središtu moralnih vrlina i da se tiče ponajprije odnosa među građanima. Katolici su pozvani da svoju vjeru unesu u politiku, ali ne i politiku u vjeru. Slikovito rečeno: svaki dan treba uzeti dnevne novine u jednu i Sveto pismo u drugu ruku, čitati i zatim odgovarati na znakove vremena.

Vjeru se ne može suštinski shvaćati kao „privatnu stvar“. To je opasno, jer to dovodi do iskušenja da vjernik svoja unutarnja uvjerenja i duhovnost razdvaja od svojih javnih riječi i čina. Rezultat toga je, zapravo, nemoćan i licemjeran oblik kršćanstva, koji sugerira da je „vjerovanje u prave stvari“ sve što Bog od čovjeka traži. I to se može vidjeti u hrvatskom političkom ozračju. Nevjerojatno je da nitko od političara na i pri vlasti ne uviđa, primjerice, postojanje političke korupcije, koja je pogubna za Hrvatsku. Jakovljeva poslanica lijepo kaže: „Što koristi, braćo moja,  ako netko rekne da ima vjeru, a djela nema? Moža li ga vjera spasiti?“ (Jak, 2,12). U političkom području, privatizirana vjera uzrokovalat je, ili osjećaj da ne postoji obveza govoriti protiv nepravednosti i nepravde (jer nečija uvjerenja su njegova vlastita briga), ili da traženje odgovora na probleme društva samo u čisto ljudskim ideologijama.

Snaga biranja (glasovanja) je najvažnija snaga, koju svaki čovjek ima u svojim rukama. No, ipak, često je teško dati konkretne savjete za koga bi trebao vjernik glasati. Moguće je izricati samo načela. Danas se vrlo često uočava pojava takozvanih kafeterija političara, koji se nalaze i na ljevici i na desnici i koji koriste istu metodologiju. Rado ističu svoje katoličanstvo, ali ako naučavanje Crkve nije prihvatljivo s motrišta političkih zaključaka, tada je Crkva ta koja se mora povući. Od crkvenog nauka uzima se samo ono što je oportuno. Stoga se, primjerice, iznimno rijetko govori o zabrani pobačaja, a mnogi izjašnjavajući se katolicima, to pitanje ostavljaju savjesti svakog pojedinca: Ja sam protiv ali ne želim nametati svoje stajalište drugima.

U Svetom se pismu mogu naći dva primjera, koja oslikavaju tipično ponašanje mnogih današnjih političara. Prvi primjer oslikava čest slučaj i odnosi se na ponašanje Mojsijevog brata Arona. Riječ je o „filozofiji“: Daj ljudima ono što žele, ili što žele čuti, i oni će te podržavati. Poznata je priča o „zlatnom teletu“. Dok je Mojsije odsutan, i dok razgovara s Bogom, izraelski se narod žali Aronu. A narod, videći gdje Mojsije dugo ne silazi s brda, okupi se oko Arona pa mu rekne: “Ustaj! Napravi nam boga, pa neka on pred nama ide! Ne znamo što se dogodi s tim čovjekom Mojsijem koji nas izvede iz zemlje egipatske“ (Izl, 32:1). Mojsije po povratku s planine traži od Arona objašnjenje za počinjeno bogohuljenje i tu se vidi i taktika današnjih modernih političara. Aron Mojsiju odgovara: … nemoj se gnjeviti gospodaru. Sam dobro znaš kako je ovaj narod na zlo sklon (Izl, 32:22). Treba izbjegavati političare, koji obećavaju samo ono što ljudi žele. A političari raznih boja redovito i olako obećavaju promjene, dakako uvijek nabolje.

Drugi je primjer, na žalost rijedak, ponašanje kralja Salomona. Kad ga Bog pita kakav blagoslov želi kao novi kralj Izabranog naroda on odgovara: Daj mi sada mudrost i znanje da uzmognem upravljati ovim narodom, jer tko će upravljati tolikim narodom kao što je ovaj tvoj (2 Ljet, 1:10)! I razdoblje Salomonove vladavine bilo je najplodnije razdoblje u povijesti Izraela.

Politika može biti prljav posao ispunjen suprotnostima, skandalima i spletkama. Ona donosi najbolje i najgore od ljudi: želju da se unaprjeđuje zajedničko dobro i stvara bolje društvo ali i želju za moći, bogatstvom i ugledom. Katolici imaju obvezu i odgovornost da Isusovu poruku donesu svijetu, a pritom trebaju slijediti svoju savjest u svojim političkim izborima. Kad kršćani proklamiraju Isusa kao Gospodina, tada ne proklamiraju Isusa samo kao središte svojih života, već i kao središte njihovih javnih života i temelja za donošenje odluka. Već je sklapanje ruku na molitvu početak pobune protiv nereda u svijetu, napisao je teolog Karl Barth. Crkva sustavno naglašava da vjernik treba slijediti ispravno oblikovanu savjest. Zato treba koristiti svaku priliku da se nauči što više o crkvenom naučavanju, a posebice bi se daleko više trebalo upoznavati s Društvenim naukom Crkve. Vjernici bi trebali iskazivati jasniju privrženost životnoj etici, obrani i promociji braka, te privrženost obrani ljudskih prava kao temelju za donošenje savjesnih odluka.

Iz svega rečenog, međutim, ne proizlazi da postoji kršćanska politika, ali postoji politika iz kršćanskog duha. Na današnjim je kršćanima, koji se smatraju praktičnim vjernicima, da se prenu iz pogubnog religioznog drijemeža i da shvate da vjera uz osobnu i crkvenu ima i društvenu dimenziju. Potrebno je stalno osvajanje svijesti. U brojnim pozitivnim društvenim i drugim promjenama modernih vremena mnogi kršćani i „kršćanski svijet“ propustili su često odigrati ulogu na koju su, po naravi stvari, baš oni bili u prvom redu pozvani: u borbi za radnički svijet, za ljudska i građanska prava, piše Ivan Supičić u zborniku „Crkva i zdravo društvo“. Aktualno je to danas i u Hrvatskoj. Koliko se katolici danas u Hrvatskoj zalažu za stvaranje novog humanijeg hrvatskog društva? Više je, na žalost, na djelu zapravo kontraproduktivno „svjedočenje“. Činjenica je da je danas društvo posebno teško bolesno na Zapadu, ali mnoge od tih bolesti pojavile su se i u Hrvatskoj. I u svijetu i u Hrvatskoj ima puno socijalne nejednakosti, gomilanja bogatstva, organiziranog kriminala, patnje, uskraćivanja radničkih prava … Postoje dobre teoretske osnove u sklopu Socijalnog nauka Crkve i one nisu utopija. Riječi neće imati stvarne težine, ako ih svatko ne poprati sviješću o vlastitoj odgovornosti.

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!