Aktualno

PROMJENE U HRVATSKOM DRUŠTVU: SPREMA LI SE HRVATSKA ZA IZAZOVNU BUDUĆNOST?

Piše: Filip Barišić

 

Društvo je kroz povijest uvijek bilo podložno promjenama, počevši od primitivnih promjena koje su bile uzrokovane različitim ratovima sve do reformi i revolucija kao posljedice sazrijevanja čovjekove misli kao pojedinca, a posljedično i kolektiva, te rušenje spoznajnih granica, ponajprije znanstvenih i kulturoloških, koje su onda, kao imperativ, pretpostavljale drugačije uređenje svijeta u cjelini. Drugim riječima, kroz tijek vremena društvo je težilo redefiniranju sebe samoga.

Promjene u društvu nisu uvijek značile pomak na bolje, niti promjena kao pojam to nužno predstavlja. Mnogo puta u povijesti ljudske civilizacije društva su se našla u sustavima puno gorima, nehumanijima i totalitarnijima nego su to bila prije. Iako je povijest majka znanja iz koje bi se trebalo, između ostaloga, učiti o propalim idejama i ideologijama, pogreške iz prošlosti su uvijek imale tendenciju ponavljanja upravo kako je imaju i danas. Naravno, puno toga pozitivnog je već postignuto. Od nastanka i razvoja sveučilišta i škola diljem svijeta, značajnog poboljšanja zdravstvene skrbi sve do velikih znanstvenih dostignuća koji su uvelike olakšali život na planeti Zemlji.

Procesi društvenih promjena su elaborirani na dvije razine, sistemsko-strukturalnoj i akcijskoj, dok ih je svojevremeno Max Weber podijelio na racionalizaciju i društvene sukobe. Konkretno, ono čime se hrvatsko društvo treba pozabaviti jest završetak tranzicije iz bivšeg socijalističkog sustava u suvremeno, moderno građansko društvo u kojem se uvažava nacionalni prefiks te utkanim kršćanskim vrijednostima kao moralnim vodiljama. Tendencije za potraživanjem boljeg društva u Republici Hrvatskoj su vidljive no rezultati ipak nisu na zadovoljavajućoj razini. Strukturalne reforme, koliko god to klišejski zvučalo, se moraju provesti u srednjoročnom, ako ne i u kratkoročnom razdoblju. Naravno, ostaje pitanje tko će preuzeti odgovornost za definiranje i provedbu tih procesa. Je li dovoljno preuzeti metodom „copy paste“ sve one procese koji su bili uspješno primijenjeni u stranim državama te u potpunosti prepustiti stvar u ruke političarima i državnicima?

Iako su za krajnje stanje u hrvatskom narodu odgovorni svi pojedinci, najveća odgovornost ipak spada na najviše strukture društva. Naime, elitne strukture društva u svim zemljama svijeta ponajprije čine politički, odnosno državni vrh, i grupa visoko pozicioniranih intelektualaca. Pod visoko pozicionirane intelektualce prvenstveno spadaju pripadnici sveučilišta, visokih javnih akademskih i kulturoloških institucija. Zatim, u ovu grupu ljudi nekog društva mogu se još potencijalno pribrojati službenici religija koje su najvećim dijelom zastupljene na konkretnom prostoru te gospodarstvenici koji u pojedinim slučajevima mogu uvelike kreirati fiskalne i monetarne politike svoje države kao što je primjerice slučaj njemačkog gospodarskog sektora. U Hrvatskoj stanje je malo drugačije. Prije svega, hrvatski privatni gospodarski sektor zasigurno nema utjecaj na kreiranje različitih politika Republike Hrvatske kao što je to slučaj u Njemačkoj, ali ne treba značiti da tako mora i ostati. Trenutno u Hrvatskoj postoji par jakih privatnih konzorcija koji donekle pokušavaju utjecati na društvene promjene i smjerove kojima se kao društvo krećemo, međutim, zasigurno ne u mjeri u kojoj bi to željeli. Naposljetku, grupaciji visokih struktura hrvatskog društva zasigurno se mogu pribrojiti i vrhovnici Katoličke crkve koji su, gledajući kroz povijest, odigravali ključne uloge pri opstojnosti hrvatskog naroda na ovim prostorima.

Svaka od ovih grupacija koji zajedno čine elitnu skupinu hrvatskog društva mora prihvatiti dio odgovornosti te oruđem kojim raspolažu omogućiti brži napredak u bolju budućnost, a odluke kojima će se takvo što potencijalno omogućiti zasigurno trebaju biti inovativne. Upravo su primjene inovacija nešto gdje hrvatsko društvo može tražiti priliku. Naime, prije par godina dekan jednog od najkvalitetnijih sveučilišta svijeta je rekao: „Ako želimo velika znanstvena postignuća, morat ćemo to platiti!“. Iako nije realno govoriti kako Republika Hrvatska i njezini građani mogu plaćati ogromne svote novca za znanstvena istraživanja, kao što je to slučaj na MIT-u, Oxfordu, Cambridgeu i drugima, niti se hrvatsko društvo susreće s toliko kompleksnim i velikim problemima koji su primjerice zastupljeni u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj itd. Naravno da ovo ne znači kako se trebamo osjećati malima i nebitnima, dapače, upravo u tome i jest prilika, jer uz dostatnu dozu kreativnosti i kolektivnog intelekta može se na efikasan način primijeniti već stvorena znanstvena, društvena pa i politička rješenja, ali prije svega prilagođena hrvatskim kulturološkim, povijesnim i socio-ekonomskim uvjetima. Hrvatska je na neki način prisiljena pratiti trendove, ali to nije gruba činjenica već značajna pojava koja se višestruko puta u povijesti negirala upravo od strane hrvatskih velikana, koji su uz ograničene resurse postizali velike, globalno priznate rezultate.

U zadnje vrijeme su popularni projekti renomiranih svjetskih, pa čak i lokalnih novina o tome kako će svijet i društvo izgledati u budućnosti. Jedna od tema je koje su u pravilu bile pokrivene u svim projektima jesu prioriteti budućeg svijeta, a zaključak o ovoj temi je kako će u pravilu ljudi ponajviše brinuti o sustavu moralnih vrijednosti. Kada se uzme u obzir da se u Hrvatskoj skoro 90% ljudi deklarira katolicima, a pogotovo kvantiteta raznih molitvenih zajednica, biblijskih grupa, katoličkih udruga i ostalih lako se može uvidjeti potencijal koji hrvatsko društvo posjeduje za osnivanjem nacionalnog katoličkog laikata. Takav potencijal, barem u relativnom pogledu, od zemalja Europe posjeduje još samo Poljska. Ovdje se ne radi o nametanju kršćanskog sustava apsolutnih moralnih vrijednosti ostatku Europe i svijeta, već o učinkovitijem i organiziranijem predstavljanju široj javnosti. Ovakav projekt, koji može uvelike doprinijeti pozitivnim društvenim promjenama trebao bi naići i na podršku Katoličke crkve u Hrvatskoj.

Konkretne promjene kao proces ne događaju se preko noći ili same od sebe, već zahtijevaju ustrajnost, upornost, ali i odgovornost, jer tranzicija, koliko god dinamična bila nikada nije u potpunosti upravljiva. Unatoč tome što su trenutno sve visoke strukture društva u nekoj vrsti krize, ne znači da se prije ili poslije neće pogledati u ogledalo iskreno prema samome sebi i priznati si: „Da, grešan sam!“. Hrvatska je mlada država čije institucije nisu pustile korijenje dovoljno duboko, kao što je to slučaj nekih zapadnih europskih zemalja s dugom tradicijom države. Ona je zasigurno puno osjetljivija na snažnije promjene, ali samim time je i veća odgovornost onih koji te iste promjene usmjeravaju, jer se hrvatsko društvo sigurno neće mijenjati isključivo kroz politiku, niti se hrvatska politika ne bi trebala mijenjati i uvjetovati isključivo od strane političara.

Zanima nas Tvoje mišljenje!