Aktualno

MR. KREŠIMIR CEROVAC: KOMENTAR UZ DANAŠNJU ODLUKU USTAVNOGA SUDA

Jedan je dnevni list, među ostalim, objavio sljedeće: „Ustavni sud jednoglasno je odlučio da je vjeronauku i dalje mjesto u školama i vrtićima. To što je Hrvatska sekularna država ne znači, tumače suci, da su vjerske zajednice i država potpuno odvojene.“

Ustav Republike Hrvatske kaže: „Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države“ (Članak 41., stavak 1.) i „Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijesti i slobodno i javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja“ (Članak 40.). To su relevantne odredbe za raščlambu pitanja „odvojenosti Crkve i države“. Neprijeporno je da hrvatski Ustav stavlja teizam i ateizam na istu razinu prava. Međutim, ustavno se razdvajanje Crkve (vrijedi za sve vjerske zajednice!) i države vrlo često pogrješno i tendenciozno tumači. To razdvajanje u prvom redu znači zaštitu vjerskih sloboda i neupletanje države u vjerska pitanja. Odvajanje ne znači odmicanje religije iz javnog života. NIJE U PITANJU SLOBODA OD RELIGIJE NEGO SLOBODA ZA RELIGIJU.

 

Stoga, na primjer, pitanje religije i politike nije isto kao i pitanje vjerske zajednice i države. Odvojenost vjerskih zajednica od države je, dakle, izričaj o juridikciskoj kompetenciji, koja ništa ne govori o odvajanju religije od kulture ili od društva. Nije riječ o odvajanju vjere od društva, jer bi to značilo da su vjernici diskriminirani u odnosu, na primjer, prema nekom materijalističkom ili ateističkom pristupu.

Često se čuje da religiju (i vjeronauk) treba držati izvan škole, jer su škole sekularne. No, sekularno društvo ne znači društvo oslobođeno od religije, odnosno ne znači da samo nereligijsko ima pristup javnom području. Pogrješan je, a i protuustavan, svaki poziv na odvojenost Crkve od države na način kojim se kršćanska vizija ljudskog dostojanstva prepušta privatnome vjerovanju. Izbor u korist određenog načina života nije privatna opcija već temeljan zahtjev pravednog i moralnog društva. Crkva, djelujući na čin savjesti pojedinaca, ne krši vjersku slobodu, a to joj se posebno predbacuje.

Crkva ima pravo pokrenuti političku snagu i djelovanje, što izviru iz tradicije kršćanske ljubavi, i koje shvaća kao bezuvjetnu odlučnost za postizavanje pravde, slobode i mira. Opravdana društveno-kritička aktivnost Crkve „SE NE MOŽE SASTOJATI (SAMO) U TOME DA NORMATIVNO PROKLAMIRA POZITIVAN DRUŠTVENI RED“, već se sastoji mnogo više u tome, a što mnogi liberalni krugovi danas žestoko osporavaju pozivajući se na „odvojenost Crkve i države“, te na „nedopustivost nametanja vjerskih stajališta“ u društvu, „DA DJELUJE KRITIČKO-OSLOBODITELJSKI“, kako kaže teolog Metz u izvrsnoj knjizi „Politička teologija“. Pogrješno se tumači smisao odvojenosti Crkve i države, jer to ne podrazumijeva razdvajanje vjere i države. Crkva je pozvana izricati socijalnu kritiku, a na nju je pozvan i svaki vjernik kao pojedinac. Potpuno je jasno da Crkva ne može živjeti izvan društvene stvarnosti i zbivanja, i da nije obična udruga, već je „društveno-kritička institucija. Crkva sa svoje strane, kao društveni izraz kršćanske vjere, ima vlastitu neovisnost i svoj ustroj temelji na svojoj vjeri kao zajednica koju država mora poštivati. „Ta su dva područja razdvojena, ali uvijek međusobno povezana“, naglašava papa Benedikt XVI. u enciklici „Bog je ljubav“.

Evanđelje ne vadi Crkvu iz svijeta nego, naprotiv, poziva je da se afirmira i DA ŠTO DUBLJE UĐE U SVIJET. Ono ne dozvoljava Crkvi da se prilagođuje svijetu. Crkva ima pravo, štoviše mora, sudjelovati kritički u društvenoj stvarnosti. TO JOJ USTAV NE BRANI I NIČIM GA NIJE DO SADA POVRIJEDILA

Zanima nas Tvoje mišljenje!