Aktualno

FILIP BARIŠIĆ: UZ KNJIGU IVANA KRASTEVA „ŠTO NAKON EUROPE?“

Od kraja Drugog svjetskog rata, točnije 50-ih godina prošlog stoljeća, u Europi započinju procesi integracije kojima je glavni cilj bio očuvati mir te osigurati gospodarski prosperitet. Ujedno su to bili glavni razlozi osnivanja organizacija poput Europske zajednice za ugljen i čelik, Europske ekonomske zajednice te Europske zajednice za atomsku energiju, a koje će, kasnije će se pokazati, udariti temelje današnje Europske Unije. Naravno, važno je napomenuti ulogu transatlantske organizacije NATO čija je uloga osiguravanja sigurnosnog okvira unutar kojeg su se razvijale mlade liberalne demokracije bila ključna.

Spominjući sve ove relevantne institucije te njihov pozitivni doprinos integracijskom ciklusu Europe, nemoguće je ne uvidjeti da su i one proizašle iz pepela ruševina dezintegracijskog intervala koji je trajao praktički od raspada Habsburškog Carstva sve do kraja Drugog svjetskog rata. Naime, treba biti svjestan kako i suvremena Europa, odnosno Europska Unija prolazi slične cikluse ujedinjavanja i razjedinjavanja na političkoj, ekonomskoj i gospodarskoj razini. Dulje od 70 godina europske zajednice nisu svjedočile značajnijem valu dezintegracije, ratu i slično. Čak je i pad Berlinskog zida, čija se trideseta obljetnica slavi ovih dana, pozitivno utjecao na još ubrzaniju integraciju unutar okvira Europske Unije. Međutim, upravo se tu krije glavna zamka današnjeg suvremenog poretka europskog kontinenta. Političari, intelektualci, poduzetnici i drugi su počeli uzimati zdravo za gotovo integracijske procese istovremeno zaboravljajući na potencijalnu razornost komponenti društava koje ih mogu dezintegrirati. Promišljaju se konstantno integracijske politike dok se na dezintegracijske ne smije niti pomisliti.

Kontinuitet u javnim promišljanjima takvoga tipa prekida knjiga bugarskog politologa Ivana Krasteva, pod nazivom „Što nakon Europe?“. Djelo, što i sam pisac indirektno potvrđuje, nije nastalo kao drugi znanstveni radovi ili slična djela kojima je cilj dati buduće smjernice djelovanja politici i društvima, možda prevenirati, pokušati spriječiti već nastaje kao odgovor na lančanu reakciju žestokih previranja unutar EU-a. Drugim riječima, EU se počinje suočavati s nezamislivim i jedina gora odluka od bilo kakvog pisanja jest o dotičnim događanjima uopće ne pisati.

Knjiga se, kao cjelina, sastoji od 4 dijela. Redom, prije svega uvod u kojem se razrađuju uzroci nastanka djela, zatim poglavlje pod nazivom „Mi, Europljani“ u kojem se adresira imigracijsku krizu kao najveću i najozbiljniju dezintegracijsku komponentu današnjeg europskog kontinenta. Nakon toga, sagledavaju se populističke težnje naroda u poglavlju „Oni, narod“ te oruđa kojima se služe političari i narod kako bi zadovoljili svoje interese. Naposljetku, slijedi zaključak u kojem se razrađuju pojmovi istovremene krhkosti i otpornosti na izazove koji stoje pred europskim institucijama. Također, u ovom dinamičnom i nepredvidljivom političkom okruženju važno je napomenuti da je knjiga ugledala svjetlo dana u 2017. godini, ubrzo nakon Brexita i dolaska Donalda Trumpa na mjesto predsjednika SAD-a.

Početak knjige, tj. uvod, obiluje mnogim mentalnim slikama i primjerima iz stvarnosti koji ukazuju kako velika većina građana današnje EU-e ne može niti zamisliti svijet u kojem se nešto dezintegrira, a ponajviše Europa. Svaki put kad bi se nešto raspadalo, to bi se događalo nekome drugome, negdje van prostora kojem oni, kao građani EU, primarno pripadaju. Primjerice, slom komunizma u vidu SSSR-a je trenutak koji su tadašnji stanovnici zapadne Europe vidjeli kao civilizacijsku pobjedu, preuzeli su sve važne faktore vođenja globalnih politika zajedno sa SAD-om, gospodarski rast se činio nezaustavljivim, a nesreće i raspadi su se događali svima samo ne njima. Međutim, kako pisac napominje u sljedećem ulomku, stanovnici Europe na svaku pojedinu krizu odgovaraju s još više integriranosti bez obzira na strah o dezintegraciji: „Financijska kriza pretočila je ideju bankarske unije u stvarnost. Potreba za učinkovitim odgovorom na terorističke ugroze potaknula je Europljane na nikad snažniju suradnju na polju sigurnosti. Najveći paradoks, jest to da višestruke krize s kojima se Unija trenutno suočava potiču obične Nijemce da budu neobično zainteresirani za probleme grčkog i talijanskog gospodarstva, a Poljake i Mađare navode na to da budno prate azilantske politike u Njemačkoj.“. Naime, činjenica je da europske elite (Europska Komisija) kreiraju veliku većinu politika po kojima svi građani EU, možda uz određene amandmane, trebaju živjeti. S te perspektive bi se moglo i promatrati kako je sva ova integracija zapravo prividna, jer nije prirodna, već je uvjetovana europskim javnim politikama. U današnjoj Europi nedostaje geopolitička podloga jedinstvu kakvu smo posjedovali za vrijeme postojanja SSSR-a. Nadalje, građani zapadne Europe zapravo žive u postmodernom društvu koje više ne poznaje ratna stradanja pa tako sjećanja i moguće vrijednosti koje proizlaze iz pobjeda u Drugom svjetskom ratu počinju blijediti. Uistinu, u svojim glavama Europljani žive na osamljenom otoku misleći kako će se svi u ostatku svijeta početi prilagođavati nama i živjeti život bez ideologija gdje su jedine želje koje ostaju one fizičke, individualnog karaktera. Imigrantska kriza, po piscu knjige, vrlo grubo ruši sve dotične pretpostavke te nas budi iz kolektivnog sna istovremeno dajući do znanja kako su se upravo imigranti ispriječili da Europljani ne dožive Fukuyamin kraj povijesti.

U drugom poglavlju Krastev sagledava Europljane unutar šireg, globalnog okoliša u kojem se nalaze. Predstavlja cjelokupni proces globalizacije kroz sljedeću prizmu: „Turistkinja i izbjeglica postali su simboli dvaju oprečnih lica globalizacije. Turistkinja je protagonistica globalizacije, prihvaćena je i dobrodošla. Ona je dobrohotna strankinja. Ona dođe, troši smiješi se, divi se i odlazi. Ona nam pruža osjećaj povezanosti s većim svijetom, a da nam ne nameće njegove probleme.“. Također se napominje kako je okidač svih kriza bila financijska 2008. godine koja je započela propašću Lehman Brothersa te od tog trenutka EU se počinje sukobljavati s različitim vlastitim krizama poput opstojnosti eurozone, Brexita i ratnih sukoba u svojem dvorištu u Ukrajini. Međutim, ona kriza koja počinje propitivati političku ispravnost etabliranih mainstream stranaka te počinje dijeliti EU iznutra, dok je Krastev naziva primus inter pares, jest izbjeglička kriza. Ono što pisac predstavlja kao jedan od zanimljivih paradoksa jest slučaj Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951. godine, kada je Europa bila preplavljena izbjeglicama, ali tada prije svega onima europskog podrijetla. Očito nikada provedba konvencije, iako vrijedi i u suvremenom dobu, nije zamišljena za veće količine izbjeglica koje bi dolazile s istoka ili iz Afrike u Europu. U knjizi se više puta napominje kako „migracijska kriza suočava liberalizam s proturječnošću koja je u središtu njegove filozofije“. Ispostavlja se na kraju kako je najvažnije gdje si se rodio, jer ideologije i prava se ne primjenjuju u svakom trenutku podjednako neovisno o situaciji u kojoj se pojedinac, konkretno izbjeglica nalazi. Zaključno, izbjeglička kriza ponovno dijeli Europu na istok i zapad, a strah od ponavljajućih terorističkih napada uzrokuje sve veći uzlet populističkih stranaka na razini EU.

U trećem poglavlju knjige pisac ponavlja svoju tvrdnju o velikim promjenama koje, gotovo sigurno, mijenjaju Europu drastično i nepovratno. Nadalje, ulazi u povijesnu raščlambu liberalne demokracije tako što prikazuje kratki povijesni uvid suradnje nacionalista i liberala. Naime, tijekom 19. stoljeća liberali i nacionalisti su se borili protiv autoritarizma kako bi uveli demokraciju. Suradnja je trajala sve do raspada Austro-Ugarskog Carstva kada pobjeđuju nacionalisti. Međutim, glavni problem koji se propituje u ovom poglavlju jest percepcija umanjene važnosti građana EU-a te opetovane pojave populističkih težnji naroda i političara na razini Europe. Pojednostavljeno, izbjeglička kriza jest uzrok značajnih podjela unutar EU, ali ona neće presuditi toj zajednici. Jedini faktor koji to može učiniti jesu narod i političari koristeći se ni manje ni više nego referendumima. Zatim pisac počinje potvrdu svojih teza prikazivanjem „spriječene demokracije“ 2011. godine u Grčkoj kada je grčka vlada htjela da se paket ekonomskih i političkih reformi, koje je nametala EU, izglasa referendumom. Do referenduma nikad nije došlo, a o reformama se glasalo u parlamentu.

Krastev dodatno uvodi 3 sintagme u svoj diskurs, a one su sljedeće: srednjoeuropski paradoks, zapadnoeuropski paradoks i briselski paradoks. Srednjoeuropski paradoks ukazuje na razliku u javnom mnijenju građana Srednje Europe koji uvelike razmišljaju proeuropski, ali su u stanju dovesti na vlast političare koji ne baštine liberalnu demokraciju te imaju težnju uspostavljanja kontrole nad sva 3 stupa vlasti. Ovdje, prije svega, daje primjere Poljske i Mađarske. Zapadnoeuropski paradoks se temelji na neuspješnom političkom djelovanju iznimno liberalne i društveno aktivne mladeži u Zapadnoj Europi, ali istovremeno neefikasne u svojem djelovanju. Kao glavni razlog navodi upravo način organiziranja dotične populacije kroz internetske grupe. Naime, internetske grupe su izrazito fleksibilne i kvalitetne u vidu slanja informacija do svih dionika, ali s druge strane su izuzetno nesistematične, nemaju praksu predstavništva, te konkretnih zajedničkih afirmativnih smjernica. Upravo ovakvi nedostaci uzrokuju vrlo brzo ispuhivanje takovih organizacija i njihovo nestajanje iz javnog prostora. Posljednji, ali ne i manje važan paradoks jest onaj briselskog atributa. Njega se opisuje kroz postupanja meritokratskih elita koja su izrazito školovana, uspješna i bogata, ali istovremeno svjesna svojih mogućnosti kako nisu isključivo vezani za određeni lokalitet kako bi uspjeli već mogu svoje prilike tražiti globalno bez većih posljedica po njih same. Ovdje moram napomenuti kako Krastev nije uvidio gdje točno leži problem u briselskom paradoksu. Činjenično i percepcijski vrlo dobro analizira ovu pojavu u društvu ali ne daje mogući recept za nestanak ove pojave. Naime, kod meritokratskih elita nedostaje ukazivanje solidarnosti i empatije prema siromašnijima, slabije školovanima, odnosno neuspješnijima.

Pri kraju ovoga poglavlja, Krastev navodi opis triju vrsta referenduma koja se pojavljuju u suvremenom dobu na tlu Europe. Referendumi kojima je cilj afirmacija nacionalne reforme ili reforme koja propisuje EU te dvije vrste negacijskih referenduma kojima je cilj usporiti ili zaustaviti provedbu određene političke smjernice EU-a te posljednja vrsta, zabilježena u Mađarskoj, kojoj je svrha u potpunosti se usprotiviti konkretnoj politici EU-a.

Na kraju, zaključak je ipak prožet dozom realnosti i optimizma, ali nikako pesimizma. Dakako, Krastev ukazuje ponovno na dezintegrirajući faktor koji je sadržan u izbjegličkoj krizi, napominje kako je i dalje današnja Europa iznimno heterogena skupina nacija s različitim interesima. Ali, impresionira ga način na koji je EU posložio svoje redove pri pregovorima s Velikom Britanijom u slučaju Brexita te pokazao ostalim populističkim vođama i strankama što ih čeka u potencijalnim pregovorima oko izlaska iz EU-a. Zaključno, zadivljujuće je ipak vidjeti da nakon svega Unija nije možda toliko bolje mjesto za živjeti nego je to bila prije svih ovih kriza, ali je itekako pokazala sposobnost preživljavanja i to je ona vrijednost koju treba početi baštiniti naša generacija. Želja za preživljavanjem EU-a, jer EU na prostorima Europe ne poznaje alternativu.

Zanima nas Tvoje mišljenje!