DOKLE ĆEMO SLAVITI NEŠTO ŠTO NE POSTOJI, A NE SLAVITI ONO ŠTO POSTOJI!?

I dok je jučerašnji Dan neovisnosti Hrvatske – hej, ljudi, neovisnosti! – prošao dramatično tiho kao „spomendan“, oko takozvanog dana antifašizma ponovno se podigla povelika buka. Ne zna čovjek što je gore: tumačiti „potumplanim vuhima“ da taj dan nema smisla obilježavati kao državni blagdan, jer „Brezovica“ ni po čemu u mjeri državnog blagdana nije povijesno relevantna, pa ni kao „protuteža“ Srbu (na „diku“ tamošnjim „ustanicima“ što su poklali Hrvate u Boričevcu), ili ga jednostavno ignorirati i „okrenuti mu leđa“.

Taj dan navodno treba „slaviti“ da bi se dokazalo da je Hrvatska partizanštinom bila na strani „pobjednika“ i „povijesne pravde“. Takvo što, osim Rusima, nikome danas u Europi ne pada na pamet dokazivati, no čak i oni, kao cijela Europa, slave Dan pobjede 9. svibnja, a ne svoj prvi „antifašistički“ dan 22. lipnja. Nije poznato da svoj „antifašizam“ državnim blagdanom dokazuju Poljaci, Francuzi ili Norvežani, koji su imali snažne pokrete otpora, a još manje oni koji nisu imali nikakve.

Partizanski pokret u Hrvatskoj bio je prije svega komunistička revolucija, započeta na nalog Kominterne, kako bi se u bivšoj državi uspostavila komunistička diktatura i, dakako, oslabio njemački pritisak na SSSR. I to im je uspjelo. A posljedice? „Crveni zmaj“ progutao je tijekom rata i poraća stotine tisuće žrtava, a repom je 1991-1995. pomeo još cca 150.000 ljudi u Hrvatskoj i BiH. Pa što slaviti? Ako je unatoč tomu ipak radi politike pomirbe i tzv. međunarodne javnosti – da bi se otklonile optužbe protiv nove demokratske vlasti da je „proustaška“ – 22. lipnja (do kojega su nadnevka komunisti mirne duše paktirali s nacistima i fašistima i ni na kraj pameti im nije nigdje nije bio nikakav ustanak) imalo smisla uvoditi kao državni blagdan, on danas više nema nikakva smisla. Fašizma u Hrvatskoj nema niti ga je bilo, ustaša odavno nema, oni su većinom još od 1945. duboko pod zemljom, a trpati danas u antifašizam sve ono što su komunisti za svoje vladavine revno proganjali kao „anarholiberalizam“ nema nikakva smisla. Možda to shvaćaju i u državnom vrhu s obzirom na činjenicu da su ove godine svi poslali izaslanike, od kojih je notorna gradonačelnica antifašistkinja izrekla niz gluposti, dok su ostala dvojica nešto petljali jer ni sami nisu znali što bi rekli.

Samo tri dana poslije ono što bi trebao biti najveći državni blagdan – Dan neovisnosti – prošao je u sablasnoj tišini državnog protokola. I građana. Vrijeme je sjesti, razmisliti i odlučiti što nam je vrijedno državnoga blagdana, a što nije. A možda se i koje crkveno tijelo sjeti što o tomu reći…

Rafael Milić