Aktualno

MI I IDENTITET: NA POTEZU JE, BEZ SUMNJE, IPAK DRŽAVA!

Prošlost, koliko god bježali od nje, uvijek nas prati i sustigne, dapače nas, što više bježimo,  prije sustigne i pritisne.

Incident u Borovu Selu s pjevanjem stihova koji ne pripadaju hrvatskoj kulturnoj tradiciji ni kršćanskom moralnom osjećaju – dapače su im posve suprotni – nije drugo nego za osudu. Momci koji su to pjevali „ispuhali“ su se, a nakon što im sud „odrapi“ kaznu, možda će u svojim sredinama biti i „junaci“, ali su, bez obzira jesu li ozbiljno mislili to što su pjevali, ozbiljnu štetu učinili, prije svega sebi kao ljudima, a onda i Hrvatima i Hrvatskoj. Morali su biti svjesni da je to pogrešno, ne samo politički nego i moralno; morali su biti svjesni da će se takvo pjevanje usporediti s onim što se moglo vidjeti i čuti prije trideset godina na ulicama Vukovara kada su „vojnici“ pod četničkom zastavom zvali Slobu da im pošalje salate jer će klati Hrvate, što su četnici naposljetku i učinili. Osim toga, „pjevači“ su time samo dolili ulje na vatru tinjajuće velikosrpske agende određenih krugova koji se s postojanjem hrvatske države jesu privremeno pomirili, ali se nisu smirili, i neće, jer drukčije nego biti protiv hrvatske države, što god im on dala, niti žele, niti hoće.

Ali, ne lezi vraže, usporedo s time potegnulo se pitanje murala u spomen od četnika masakriranim braniteljima u Borovu Selu 1991. Pokazalo se da načelniku Borova Sela smeta mural – oslikan u duhu hrvatskih i kršćanskih vrjednota – kojemu je to doslovce „dolijevanje ulja na vatru“!? – dok istodobno na mjesnome groblju stoji spomenik četniku, alias „komadantu (baš tako piše) odbrane Borova Sela“ i „narodnom junaku“ Vukašinu Vuku Šoškočaninu, koji i mrtav „gleda Borovo rođeno moje selo. Braću sestre i srpske borce moje bitke biju žestoko ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje“, kako piše, na ćirilici, ispod slike. Predsjednik Republike spominjanjem Šoškočanina u polemičkoj trakavici „piknuo“ je Premijera, koji mu nije ostao dužan, no time je zapravo u prvi plan iskrslo važnije pitanje: odgovornost i djelokrug postupanja države.

Nije dakako problem u spomeniku, nego u takvom spomeniku. Pokojni Šoškočanin, što god bio, kao svaki čovjek ima pravo na grob, i sa slikom, i na ćirilici, ali teško u Hrvatskoj može imati  pravo na natpis koji hrvatsku zemlju naziva srpskom. Premijer je kazao da je to „u nadležnosti jedinica lokalne samouprave kao komunalni problem“. Ne tako davno, 27. kolovoza 2004, uklonjena su bila spomen-obilježja Mili Budaku i Juri Francetiću u Sv. Roku i Slunju. Vlada je zbog toga 26. kolovoza bila sazvala izvanrednu sjednicu! Spomenici su, uz jako policijsko osiguranje, uklonjeni na temelju članka 107. Ustava s obrazloženjem „da je odluka donesena iz razloga jer je njihovo postavljanje suprotno izvorišnim osnovama Ustava Republike Hrvatske te šteti ugledu i interesima Republike Hrvatske, koje je Vlada dužna štititi.“ Tada to dakle nije bilo komunalno pitanje lokalne samouprave, nego državno pitanje. Je li nadgrobni spomenik Šoškočaninu, na kojemu se hrvatska zemlja proglašava srpskom, zaista lokalni problem? Neće biti da je četništvo u suglasju s izvorišnim osnovama hrvatskoga Ustava, pa ga takvim onda treba i tretirati – ukloniti ga. I to je meritum. Posve je jasno da spomenik, ako je tek komunalno pitanje lokalne samouprave, s obzirom na stavove načelnika Borova Sela, na čijem području spomenik jest, neće biti uklonjen. Na potezu je, bez sumnje, ipak Država – s velikim „D“.  Ako je u tom smislu do sada bilo propusta, od sada ih ne bi trebalo biti.

 

Rafael Milić

Zanima nas Tvoje mišljenje!