Aktualno

SPINOVI PROTIV PAPE FRANJE

Piše: mr. sc. Krešimir Cerovac

Postavlja se opravdano pitanje: Što, za ime svijeta, rade kardinal Burke, biskupi Vigano i Schneider i prateće društvo tvrdeći, izravno ili neizravno, da je papa Franjo heretik ili da (u najmanju ruku) širi ozbiljne teološke i/ili moralne pogrješke, koje podrivaju tradicionalnu katoličku vjeru?

Kardinal Burke i nekoliko drugih svećenika objavili su 2019. Deklaraciju o istinama, koja navodno predstavlja pojašnjenje katoličkih uvjerenja, koja su, kako potpisnici tvrde, na udaru nekih teologa i svećenika unutar Crkve, uključujući tu i pape Franje. U posljednjih nekoliko godina razvili su takvu antipatiju prema Papi, da njihove vlastite riječi počinju poprimati odjek paralelnog učiteljstva. Zanimljiv je tu lik, uz Vigana, Burkeov sljedbenik, peripatetički (hodajući) biskup Schneider, pomoćni biskup Kazahstana i blizak Svećeničkom društvu Pija X., koji, umjesto da boravi u biskupiji kojoj služi, neprekidno putuje svijetom zagovarajući svoj pogled na pravovjernost. Među ostalim potpisnicima Deklaracije su još dva druga kazahstanska biskupa te umirovljeni kardinal iz Lavova. Tri kazahstanska biskupa gotovo su jednaka broju katolika u toj zemlji, sad muslimanskoj državi posljednjih sedamsto godina otkako su Mongoli uništili srednjovjekovnu nestorijansku kršćansku crkvu. Trojica mušketira klerikalizma, kardinal Raymond Burke, nadbiskup Carlo Maria Vigano i biskup Athanasius Schneider neprestano kritiziraju Papu do te mjere da mu se otvoreno suprotstavljaju. A svoje „raščlambe“ navodno stvaraju u dobroj namjeri zbog „manjka doktrinarne preciznosti“ u Papinim istupima. Ustvari, zbog neslaganja s Papom, „dobronamjerno (!) objašnjavaju“ ono što je Papa htio reći, a u pitanju je nešto sasvim drugo od onoga što je on zapravo stvarno rekao i mislio. To je bilo uobičajeno nekad među pojedinim teolozima, primjerice Hans Küng, ali ne i među biskupima i kardinalima. Nije bilo uobičajeno da se pojašnjava što su rekli pape Ivan Pavao II. ili Benedikt XVI., a sad biskupi i kardinali najednom daju pojašnjenja i za ona motrišta pape Franje, koja su zapravo ponavljanje onog što su rekli i njegovi prethodnici. Tada se je šutjelo i to je vrlo uvredljivo.

Potpisnici stavljaju svoj poseban „spin“ na ono što Papina učenja zapravo kažu. U pitanju je izražavanje posebnog gledišta ili tumačenja iznesenog u svrhu utjecaja na opće mišljenje Kardinal Burke i družina žele biti sigurni da katolici razumiju što treba vjerovati i što treba odbaciti kao neprikladna objašnjenja ili jednostavno pogrješke u katoličkom uvjerenju. Zabrinuti su da je Crkva duhovno bolesna i da se nalazi, zahvaljujući papi Franji, usred „gotovo sveopće doktrinarne zbunjenosti i dezorijentacije“. No, čini se, ne zabrinjava ih što se, primjerice, procjenjuje da je 330.000 djece bilo žrtvama seksualnog zlostavljanja unutar francuske Katoličke crkve u proteklih 70 godina, kako se navodi u izvješću nedavno objavljenom. Ta brojka uključuje zlostavljanja, koja je počinilo oko 3000 svećenika i drugih ljudi uključenih u Crkvu – nedjela koja su na sustavan način prikrivana desetljećima. A u pogledu te tužne istine ne zaostaju ni Sjedinjene Američke Države. Što je kardinal Burke poduzimao? Godinama se je govorilo o monstruoznom „slučaju Murphy“. To očito nije bilo zabrinjavajuće za stanje vjere.

Biskup mora osigurati pravovjerje, odnosno ispravno vjerovanje u svojoj biskupiji. Ali nijedan biskup ili kardinal nema moć ispravljati ili nalagati ono u što bi se u Katoličkoj crkvi trebalo vjerovati. Niti drugi, osim Pape, ili univerzalnog biskupskog tijela u jedinstvu s Papom, nema ovlast definirati to uvjerenje. Kardinal Burke i družina bez sumnje bi se s time složili načelno, ali spomenuti dokument, te mnoga druga njihova reagiranja, ostavljaju itekako dojam onoga što se može nazvati paralelno učiteljstvo. To bi bio zaseban sustav istina za koji družina vjeruje da bolje objašnjava katoličku dogmu i nauk. Brinu se da trenutna situacija zbunjuje laike, ali tiskaju dokument za koji bi katolici lako mogli vjerovati da zamjenjuje, pojašnjava ili poboljšava Katehizam Katoličke Crkve i papino učenje. Kardinal Burke  dobro zna da nitko osim Pape to ne može, ali je ipak veće papa od Pape. Papinska služba je pod posebnom zaštitom Duha Svetoga – ne može i neće zapravo nikada odstupiti od vjere i podučavati obvezujuću zabludu, te stoga papa ne može biti suđen ili “preglasan” od strane bilo kojeg čovjeka (ili, što se toga tiče, čak ni od ekumenskog koncila).

Kardinal Burke ima, na žalost, široku sljedbu među konzervativnim katolicima, posebice u SADS, od kojih mnogi usvajaju na njegove riječi kao da su samo evanđelje. On zna da je glasno protivljenje Papi i žalosno je da iskorištava tu činjenicu kako bi posijao razdor. Ne vodi ove bitke unutar Rimske kurije ili unutar tijela biskupa, već sablažnjuje vjernike kritikama koje potkopavaju autoritet pape Franje. No, mnoge kritike su zapravo, i to je stravično, neizravno kritike i prethodnih papa, jer papa Franjo vrlo često govori, samo možda drugim riječima i na drugačiji način, isto što su činili i njegovi prethodnici. No tada se je šutilo.

Spomenuti dokument, kojeg nema smisla rašćlanjivati, kao i mnogi drugi, je skandalozan za laike i nepoštivanje je Papine osobe. Papa Franjo zaslužuje bolje od onih koji tvrde da mu služe. Ako su stvarno uvjereni da je u krivu i da je stvorio ozračje zbunjenosti, postoje načini za rješavanje tog pitanja koji ne uključuju javnu siktanje – što je upravo ono što Burke i družina čine. Oni možda i misle da rade za javnu službu, ali manipuliraju medijima i vjernicima kako bi zagovarali vlastite verzije istine. U sekularnom svijetu svatko odlučuje što je istina za sebe ili sebe. Toliko je relativizam zahvatio javnu sferu.

Vrlo je lijepu sliku svega rečenog dao Eric R. Barr, svećenik biskupije Rockford u Illinoisu, koji je u svojih 35 godina svećeništva bio njen župnik, ravnatelj, učitelj, sveučilišni profesor, vikar za svećenstvo, kancelar i generalni vikar:

Kardinal Burke odlučio je jahati apokaliptičnog konja relativizma u utrci s Papom kako bi osvojio srca i umove vjernika. U utrci Preakness prije nekoliko tjedana, konj je bacio svog džokeja i sam trčao dalje utrku, prelazeći ciljnu liniju bez jahača. Kardinal Burke se može naći u istom položaju kao i taj džokej, ostavljen u prašini dok njegov konj – njegov pogled na istinu – odlazi bez jahača u javnu sferu, uzrokujući više zbunjenosti i duhovne bolesti od koje se, kako tvrdi, gnuša.“

Tužno je vidjeti ogromno nepoštivanje Svetog Oca. Ti koji to čine, niti da su u pravu, a nisu. ne bi mogli nastupati kako postupaju. A u podučavanju pape Franje ne može se pronaći niti jedan heretički pogled. „Papa je“, ističe I. vatikanski sabor, „vrhovni učitelj i vrhovni zakonodavac Crkve.Presuda (odluka) Apostolske Stolice najviši je autoritet i ne podliježe bilo čijoj reviziji, niti itko o njoj smije zakonito suditi. Oni koji govore drugačije skrenuli su s istinskog puta istine.” Kardinal Burke ne može ispravljati Papu!

Kardinal Raymond Burke i biskupi Athanasius Schneider i Carlo Maria Vigano, a ponekad im se po nekim pitanjima pridružuju i neki drugi uglednici, preuzeli su na sebe ulogu papinskih korektora i inkvizitora glede onog što oni označavaju zlom u Katoličkoj crkvi. U posljednje vrijeme kližu vrlo blizu raskola u svojim javnim izričajima. U svojoj mržnji prema papi Franji nude iskustvo kršćanstva bez radosti uplašenog smjerom kojim svijet ide. Treba samo obratiti pozornost na njihova apokaliptična upozorenja kako bi se prepoznao strah prisutan u njihovom predstavljanju kršćanske vjere. Ponekad stavljaju „bubu u uho“ pitajući se je li papa Franjo službeni papa.

S druge strane, papa Franjo ne prestaje se smijati i smijati otkako je sjeo na papinsku stolicu. Nasmiješeno lice koje nudi svijetu, lice puno ponude milosti svakome tko ga želi primiti, pravo je lice kršćanstva. Franjo je Papa koji je potreban svijetu. Hvala Bogu da ga imamo!

Njegovo je motrište kristalno jasno:

Mislim da imamo veliki zadatak pred sobom: s jedne strane, ne učiniti kršćanstvo samo moraliziranjem, nego darom u kojem nam je dana ljubav koja nas održava i daje nam snagu koja nam je potrebna da budemo sposobni “izgubiti vlastiti život”. S druge strane, u tom kontekstu besplatno darovane ljubavi, trebamo ići naprijed prema načinima njezine provedbe u praksi, čiji nam temelj uvijek nudi Dekalog, koji danas moramo tumačiti s Kristom i Crkvom na napredan i nov način.“

Papa Franjo ne mijenja doktrinu Crkve. To što on čini, a što je i papa Benedikt XVI. pokušao učiniti, jest pozvati Crkvu da ispita odnos svoje doktrine prema stvarnom životu Crkve. Papa Benedikt XVI. bio je duboko zabrinut da se vjeru ne svede samo na etiku i upozoravao je da se treba susretati Krista, te iz tog susreta izvuči pouke za moralni život. Papa Franjo nadovezuje se na tu Benediktovu ideju, ali također poziva uoćljivije na povlašteni put do susreta s Kristom: živjeti sa siromasima i za njih i tada, i samo tada, na temelju tog susreta, uključiti se u moralna učenja katoličke vjere, shvaćajući da su ukorijenjena u ljubavi, a ne u samoopravdavanju, te da je Crkva više od njezinih doktrina, koliko god one bile važne. Zato i nastavlja s nastojanjem za skromnijom i otvorenijom Crkvom.

Pope Francis waves on the day of a mass to canonise two new Saints, Giovanni Battista Scalabrini and Artemide Zatti in St. Peter’s Square, at the Vatican, October 9, 2022. REUTERS/Guglielmo Mangiapane