Aktualno

DON KAĆUNKO: BISKUP MILE – OTAC I PRIJATELJ…!

U ime Otca i Sina i Duha Svetoga! – To svoje biskupsko geslo, kao najkraću molitvu kojom kao kršćani također ispovijedamo našu vjeru u Presveto Trojstvo, vjeru u zajedništvo osoba Trojedinoga Boga, mons. dr. Mile Bogović više nema potrebu izgovarati kao što je činio tijekom dugoga životnog vijeka – on sada živi u onome što je kao kršćanin, svećenik i biskup svjedočio. A o Presvetom Trojstvu je često govorio kao o izvoru i temelju pravoga zajedništva. O zajedništvu i podpunom sebedarju osoba Presvetoga Trojstva pisao je kao o Božjoj slici u čovjeku. Jer “u svakom zalaganju i izlaganju života za drugoga ima nešto od te slike Presvetoga Trojstva u čovjeku, i svugdje gdje se to razvija i na tome gradi doprinosi se razvoju zdravih odnosa i zdravoga društva”, napisao je u djelu (priređenu u suautorstvu s fra Hrvatinom Jurišićem, u povodu početka ostvarenja ideje Crkve hrvatskih mučenika na Udbini) “Hrvatski mučenici za vjeru i dom”. Također je istaknuo da je “Presveto Trojstvo pravi DOM otkupljenog čovjeka”, a “tu su i STANOVI koje je svojim vjernima Krist pripravio”. On je dakle, nadamo se, već ušao u jedan od tih stanova u vječnoj Božjoj radosti… Na tome mu na neki način možemo čak zavidjeti – jer mi tek kao hodočasnici putujemo tome Cilju – ali, još više, možemo se s njime radovati jer je prispio k Cilju i svrsi svih zemaljskih napora, stremljenja i želja…

 

Ipak, ovaj osobni “in memoriam” (na molbu urednika Ličkog lista) u povodu preseljenja s ovoga svijeta našega dragog biskupa Mile – koji me je raširenih ruku i širokog srca svojim dekretom od 1. listopada 2008. primio među članove prezbiterija Gospićko-senjske biskupije, nakon što sam odlučio otići iz Vojnoga ordinarijata – (uz ispriku čitateljima, kao i molbu za razumijevanje, što ne mogu ne biti ni preosoban ni preemotivan) pišem i s radošću, i sa žalošću, i s određenom grižnjom savjesti.

RADOST odnosno zahvalnost Bogu osjećam zato što mi je, nakon sjajnih devet godina suradnje s biskupom Jezerincem u Vojnoj biskupiji, za ordinarija dao duhovnog intelektualca koji mi je bio (kao) otac i ujedno prijatelj ter što smo gotovo bez imalo neslaganja punih dvanaest godina sjajno surađivali doslovce do posljednjega časa njegova zemaljskog života…

ŽALOST me ispunja što sam izgubio prijatelja u otcu i otca u prijatelju. Jer svaki naš susret bio je doslovce na toj, kao i na akademskoj razini, redovito (ponekad čak i u sakristiji dok smo se oblačili za liturgiju…!) uz jedinstvene komentare crkvenih i društvenih aktualnosti. Jer on je, uz razne katoličke medije i svjetovnu periodiku (možda kao malo koji teolog pa čak i biskup?), redovito pratio dnevni tisak (obavezno Novi list i Večernji) pa smo o svim važnim prilozima, poglavito o nekim događajima ili nečijim intervjuima razgovarali i raspravljali, ali to je uvijek bilo s mnogo radosti, humora, šale, dosjetki, viceva…

GRIŽNJA SAVJESTI mi je pak dvostruka jer, prvo, kao svećenik Gospićko-senjske biskupije pišem o njemu osobno – pa možda čak javno i preteknem službeni biskupijski “in memoriam” (kakav bih u ovom emotivnom trenutku sam teško mogao sročiti). Naime, ovo je samo moje malo sjećanje na veličinu koju je teško opisati i čije će djelo tek sada moći bit vrjednovano u cjelini kao duhovno-znanstveni, ne samo ‘lički’ nego i hrvatski “velebit” koji se propinje do Neba…A drugi dio grižnje savjesti, sasvim neobičan, pojačan frustracijom zbog nemoći kojom je zahvaćena većina u Crkvi, muči me zato što se ne mogu odlučiti na suprotstavljanje molbi biskupa Zdenka neka svećenici ne dolaze na sprovod “radi epidemioloških razloga”… Biskup Mile nije mrtav, umrla je naša hrabrost…!

 

Prebirući u ovim meni, ali i svima nama u našoj biskupiji – unatoč blizini Božićne radosti – tužnim trenutcima, poput filmskih kadrova smjenjuju mi pred očima prve zajedničke zornice u gospićkoj katedrali (koje je on redovito predvodio, a mi svećenici smo se svaki dan mijenjali u kratkim nagovorima poslije evanđelja)… gradske tribine u KIC-u u Gospiću (na kojima je bio redoviti sudionik… kao i poticatelj svih kulturnih zbivanja i u gradu i u biskupiji, kao i na razini Hrvatske)… njegovi pastirski dolasci u Kompolje na slavlje Krizme ili “letnje Stipanje” (prvi s klapom “Pasika” 2013., pa 2015., te dvaput 2017. – na krizmu u lipnju te na slavlje 210. godišnjice uspostave župe i kulturni program u povodu “Zlatne mise” mons. dr. Milana Šimunovića – i posljednji put 2019.)… brojni zajednički nastupi na predstavljanjima knjiga ne samo u našoj biskupiji nego i po Hrvatskoj (posljednja njegova knjiga koju mi je s prijateljskom posvetom darovao: “GLAGOLJICA – bitna odrednica hrvatskog identiteta”, sada će mi biti kao prava dragocjenost)…

 

A do konca života u srcu i mislima ‘prebirat ću’ pojedinosti s dvaju naših posljednjih susreta u njegovu stanu u Gospiću koncem studenoga – prvi kad sam mu donio ispis materijala za Monografiju župe Kompolje, s molbom da sve pregleda i napiše predgovor, i drugi nekoliko danas poslije kad sam mu predao i snimke podataka o kompoljskim župnicima (iz Biskupijskog arhiva Senj). Tada mi je u pet-šest točaka naveo glavne kriterije po kojima se radi monografija župe, dao neke konkretne savjete i upute ter preporučio što da mons. Šimunović i ja još napišemo radi “kompletiranja sadržaja”… Uz to, obećao je da će i predgovor i prilog o svećenicima napisati “do Božića” (da sam ga upitao “do kojega Božića?”, tome bismo se zajedno smijali(!)… sada nam ostaje samo vjera u Providnost i molitva da na tim “njegovim” stranicama ne bude nenadomjestiva praznina…). U tome posljednjem susretu komentirali smo i “koronu”… kimanjem glave slušao je moju skepsu u jedinu i “službenu istinu” ter isticanje nelogičnosti u tzv. mjerama zaštite, kao i tezu o ‘pLandemiji”… Pohvalio je moj tekstu u Hrvatskom tjedniku u kojem sam o tome pisao (od 5.11. – pod naslovom “Kad prođe novo normalno, tko će u Katoličkoj crkvi ispasti neznalica, kukavica ili izdajica”), rekavši da ga “neće svi razumjeti, ali je takav komentar trebalo objaviti…” Reagirao sam dosjetkom “bum!” (oponašajući eksploziju) – zbog njegove kratice BUM (biskup u miru), koju je često navodio uz potpis pa sam mu znao reći da je živ(uć)a bomba koja svako malo iznova eksplodira – na što smo se zajedno, kao i svaki put do tada, od srca nasmijali… Na žalost, koju, siguran sam, sa mnom dijele gotovo svi naši svećenici – kojima se on jednom iskreno ispričao što je “bio više u knjigama nego s njima”, ali to je samo pokazatelj kako je teško istodobno prakticirati znanstveni i pastoralni rad – taj vedri smijeh našega prvog biskupa Mile odnosno “oca biskupije” prekinula je gripa koja je rezultirala (navodno) neizlječivom upalom pluća…

 

Ali tjelesna smrt ne može uništiti duhovna zdanja niti im nauditi. Tako će i iza biskupa Mile Bogovića za cijelu povijest, uz mnoštvo nevidljivih i samo Bogu znanih, ostati barem tri svima vidljiva djela, kao jedinstveno ‘ljudsko trojstvo’ njegove velebne pastoralno-znanstvene djelatnosti i ‘grb’ njegova života: uspostava Gospićko-senjske biskupije, Crkva hrvatskih mučenika na Udbini ter ‘velebitno’ “spašavanje Povijesti” hrvatskoga naroda i Crkve u njemu…

Biskup Bogović bio je duboko svjestan rečenice koju je napisao veliki francuski mislilac Jacques Maritain: “Đavao visi uz POVIJEST poput vampira. Povijest, unatoč tome, ide naprijed zajedno s tim vampirom.” A kako onda “spasiti povijest” od toga “vampira” koji, možemo u ovom kontekstu slobodno uporabiti grubu parafrazu, ne samo “visi” nad nama, nego i na mnogo načina “siše krv” hrvatskom narodu? Na to pitanje – kako spasiti povijest – Bogović je odgovorio u katoličkom glasilu MI, rekavši da najprije treba što prije saslušati još preživjele svjedoke događaja, kako bi se “moglo čuti i ‘drugo zvono’, pored onog Udbinog i partizanskih sudova… Drugo, potrebno je uspostaviti institut koji bi izradio jasne smjernice za pisanje povijesti komunističke vladavine u nas” (MI, 2008., br. 6). Jasno, kao što je biskup istaknuo razdoblje hrvatske povijesti druge polovice 20. stoljeća, poučak o “spašavanju”, na dostupan i moguć način, vrijedi za cijelu našu povijest, ne samo “od stoljeća sedmog”, nego i za tezu o “iranskom podrijetlu Hrvata”, kao i za izvorno hrvatsko pismo Glagoljicu, kojoj je posvetio posebno i vrlo značajno djelo…

Glede Crkve Hrvatskih mučenika na Udbini nema se što nova reći. Ponovit ću samo nekoliko rečenica iz spomenute knjige “Hrvatski mučenici – za vjeru i dom”, koje posvješćuju veličinu i povijestno značenje toga poduhvata: “Tijekom bremenite hrvatske povijesti mnogi naši sunarodnjaci su pokazali osobiti stupanj ljubavi i predanosti Bogu posvjedočivši svojom krvlju i smrću svoju vjernost Bogu, tako da je hrvatska zemlja natopljena mučeničkom krvlju. U širem smislu mučenicima možemo nazvati i druge ljude koji su podnijeli žrtvu za neke ideale, poglavito za slobodu i sigurnost svoga naroda. I u tim slučajevima je riječ o ulaganju života za zajedništvo, primjerice narodno. To su narodni junaci i vitezovi. Papa Ivan Pavao II. nazivao je mučenicima i one koji su sve do žrtve života ‘vjerni čovjeku’, one koji su ‘mučenici kršćanske ljubavi’, koji su ‘mučenici pravednosti’, koji su ‘mučenici istine’ i ‘mučenici mira’… Crkva hrvatskih mučenika želi biti izraz zahvalnosti svima onima koji su na ovom našem hrvatskom prostoru svoje živote darovali/žrtvovali za dobro svojih suvremenika i onih koji će poslije živjeti na tom prostoru – dakle i za nas.” Na temelju tih kriterija možemo biti sigurni da se i naši biskup Bogović svojim životom uvrstio u taj niz Hrvatskih mučenika, koji su nadahnuti ljubavlju prema Bogu i Domovini dali svoje živote za krst časni i slobodu zlatnu.

 

Dakle, premda se “korona” svojom porukom – koju u mašti možemo (kao citat Danteovih stihova: “Lasciate ogni speranza voi che entrate!” – Svake se nade vi okanite / svi koji ovamo ulazite!) lako zamisliti iznad ulaza u “udisajni” centar bolnice koja je biskupu Mili postala “izdisajni” – htjela narugati svima nama koji smo molili za njega i željeli da nam se vrati živ i živahan (pa da i ja dobijem priloge za Monografiju), pučki i vjernički možemo ipak reći da se “vrag preračunao”. Biskup Mile – čije je prezime Bogović vrlo ‘srodno’ i korijenski povezano s Božićem! – nimalo slučajno, Nebeskom se Ocu od nas odselio gotovo tik uoči kršćanskoga najradostnijeg blagdana Kristova rođenja! Zato kao vjernici možemo biti sigurni da od sada naš biskup Mile više neće izgovarati svoju poznatu sintagmu “Žao mi je naroda!”, nego će nam, i o ovom Božiću i svaki dan naše buduće Povijesti, s Neba (iz blizine gledajući kako je sve, pa i mučenika povijest Hrvatskoga naroda, imala smisla u Božjem promislu!) svojim snažnim glasom zapjevati: “Raduj se, moj narode… jer se Isus porodi u blaženi čas!” Zajedno s anđelom iznad betlehemskih livada poticat će nas i ohrabrivati neka se ničega ne bojimo. I ponavljat će nam riječi iz svoje Božićne poruke 2010. godine – pod naslovom “U školi Djeteta i djeteta”, kojom je želio posvijestiti važnost obitelji, poglavito u hrvatskoj demografskoj drami: “Draga braćo i sestre! Možda ste kada bili zavidni onima koji imaju svega zemaljskoga blaga u izobilju, koji nisu potrebni ni vaše ni ičije pomoći, koji ne žele biti ovisni ni u čemu o vama, ali žele vas u svemu učiniti ovisnima o sebi. Promotrite kako k nama dolazi naš Spasitelj i Učitelj! Promotrite u kakvim se prilikama našla Sveta Obitelj! Koliko to bolje shvatite, osjetit ćete veću sreću u svom srcu, unutar svoje obitelji, pa makar okolnosti, gledajući svjetovnim očima, i ne bile ohrabrujuće.

Čestit Božić i blagoslovljenu novu godinu želi Vam

Vaš biskup: † Mile Bogović, u Gospiću 30. studenoga 2010.”

 

A ja – dovršavajući ovaj skromni prilog upravo u trenutku kada u katedrali u Gospiću započinje sprovodni obred njegova ispraćaja – kao odgovor na njegovu poruku (misleći i na kolege svećenike koji u ovom času misle isto što i ja), ‘drhtavom radošću’ i suznim očima tiho i molitveno dodajem:

Dragi otče i prijatelju Mile – Amen, Hvala i Doviđenja!

—————————-

 

Don Anđelko Kaćunko

22.12.2020. (u 11,12 s.)

 

(neznatno skraćeno objavljeno u Novom listu – Lički list, 23.12., pod naslovom:

Dragi oče i prijatelju Mile: Amen, Hvala i Doviđenja!)

 

12 komentara

Zanima nas Tvoje mišljenje!