Aktualno

BISKUP ŠAŠKO NA GROBLJU VOJNIKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Biskup Šaško na groblju vojnika Nezavisne Države Hrvatske

Nama je svjedočiti istinu, ovdje su pokopani ljudi

Na Međunarodni dan ljudskih prava, u petak 10. prosinca 2021., na zagrebačkom groblju Mirogoj pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško predvodio je molitvu za katoličke vjernike na oskvrnjenim grobovima hrvatskih vojnika poginulih u razdoblju između 1941. i 1945. godine i održao prigodan govor.

Cijenjeni članovi žrtvoslovnih udruga, poštovani efendija Kreštiću, dragi potomci i rodbino ovdje pokopanih, dragi prijatelji, braćo i sestre!

1. Premda smo se prošle godine nadali da će konačno biti vraćeno dostojanstvo ovdje ukopanim ljudima, hrvatskim vojnicima, a ta je nada imala u sebi i stvarna utemeljenja; premda smo očekivali, a ta su očekivanja dobila i potvrdu u odobrenoj dokumentaciji za postavljanje pripadnih grobnih obilježja kao i za uređenje ovih polja, ponovno smo, kao i prošlih godina, donijeli svoju nazočnost i svoju molitvu u jednako izvanjsko ozračje.

Uz tu izvanjsku istovjetnost, krajolik naše duše sigurno nije jednak, jer se dodatno morao susresti s još jednim neispunjenim obećanjem, s još jednim povrijeđenim povjerenjem, s dodatnim razočaranjem i osjećajem izigranosti. S tim se osjećajem izigranosti hrvatski ljudi suočavaju iz naraštaja u naraštaj, a naš se naraštaj na njega, nažalost, već priviknuo i gotovo s njime pomirio; podnosi ga, pokušava ga pobijediti – i to najčešće i uspijeva umnažajući ožiljke – pobijediti ga očito nadom koja je jača, s pomoću smisla koji nadilazi svaku zemaljsku igru i izigranost.

2. Jedan od najprepoznatljivijih znakova hrvatskoga identiteta svakako je šahovnica. Premda je posebno oblikovana u našemu grbu, ona ljude koji ne poznaju sve detalje našega narodnoga i državnoga znakovlja upućuje na šahovsku ploču, koja nije nužno samo podloga za igru, nego se i ploča i igra mogu promatrati kao metafora života.

I meni su šahovnica i šahovska igra često bili poticaj za razmišljanje o sasvim običnim ili neobičnim životnim okolnostima. Možda će zvučati neobično što to spominjem na ovome mjestu, ali već duže hrvatsku zbilju pronalazim u jednome načinu igre, u onome šahovskom otvaranju koje je dobilo ime “gambit”.

Posebnost toga otvaranja može se tumačiti kao hrabrost ponude, kao žrtvovanje nekih figura da bi se došlo do pobjede. No, mene trenutno više privlači tumačenje koje polazi od izvora, od samoga imena, skovanoga u doba renesanse, te iz talijanskoga preuzetog u puno drugih europskih jezika.

A ime “gambit” je iskrivljena talijanska imenica “gambetto”, odnosno “sgambetto” koja doslovno znači “podmetanje noge”, što za sobom – na tragu doslovnosti ili u prenesenome smislu – povlači puno drugih značenja, kao što su: zaprjeka, zamka, prijevara, onemogućavanje i sl.

Otvaranje je to koje započinje ponudom, podmetanjem pješaka, najslabijih i najizvučenijih figura prema protivniku i onih koji prvi “stradaju”. Temeljna nakana je podmetanje, bacanje mamca, iskrivljavanje dojma, uvjeravanje da je dobro i korisno što takvo zapravo nije.

3. Hrvatska, uz puno iskrenoga žrtvovanja koje ne gleda niti traži išta osim dobra, živi vrijeme prepuno podmetanja koja se hrane i koja nude neistinu, te žive od prihvaćanja neistina.

Tko na hrvatskoj šahovskoj ploči zaigra gambit protiv Hrvatske uvijek pokušava doći do prednosti, odnosno do mogućnosti da prvi napadne. I nije važno tko će pritom stradati. Važno je napasti i ostaviti dojam da je napadač zapravo žrtva.

Na hrvatskoj šahovnici puno ih pokušava igrati “gambit”, neprestano “podmećući nogu” svakomu istinskom napretku, miru, jačanju dobra i pokušavajući prijevarom steći prednost, ostvariti korist, posežući i za najvećim dragocjenostima. Stoga nije čudno što se nekada najveći promicatelji nijekanja ljudskoga dostojanstva predstavljaju zaštitnicima humanosti; najveći zatiratelji ljudskih prava drugima nameću teret nepoštivanja tih prava.

Ipak, u pomiješanosti figura, postoje polja koja odaju njihove namjere. Jedno je takvo polje i ovo na kojemu stojimo, svjedok neljudskosti odgajane komunističkom metodom podmetanja.

Na nama je svjedočiti istinu, počevši od najosnovnije: Ovdje su pokopani ljudi. Umrli su kao vojnici, poput mnogih drugih čija su imena ispisana na ovome groblju. Samo ovdje imena nema, ni križeva, ni nišana, ni humaka.

I svatko tko smatra da je to prihvatljivo ovdje pokopanima govori: Vi niste ljudi!, ali se ne obračunava s njima, nego sa živima; napada radi čuvanja povlastica ili probitaka stečenih na temelju ideologije koja govori: Vi ni mrtvi ne zaslužujete ime.

A mi ponavljamo da to nije ljudski, ni civilizacijski, ni hrvatski.

Njihova su imena i grobna mjesta ostala upisana na nacrtima, tlorisima ovoga neobičnog polja. Za svakoga znamo gdje je. I premda bi neki rado da je i ovdje ponad njihovih kostiju smetlište, stojimo mi, umjesto njihovih imena i grobnih obilježja, svjesni da i mi nekima smetamo.

4. Ovo je polje i dalje ispit svima nama, osobito nositeljima vlasti. Dok ovdje ne bude primjerenih obilježja, hrvatsko društvo nema pravo očekivati pomake prema boljitku. Ovo je polje svjedok protuhrvatskoga i protuljudskoga “gambita”.

Došli smo i ove godine kao koraci, pogledi, ruke majki i očeva, braće i sestara, djedova i baka, unuka, koji do danas nisu mogli i ne mogu doći vidjeti obilježeni grob, pomoliti se, biti s ovdje ukopanima.

A podmetanja traju, ona u kojima se i mrtvi koriste da bi se zadržali nepravedni odnosi koji vrijeđaju ljudsko dostojanstvo.

Mi pak nastojimo slijediti svoga Gospodina koji nije drugima podmetnuo nogu ili klipove, da bi pali, nego je radi dobra svih ljudi, da ih podigne, podmetnuo svoj život, prema riječima proroka Izaije, proroka Božjega došašća: “Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja.” To je put istine koja oslobađa i preobražava te takva primjećuje zlonamjerna podmetanja. Živimo u nadi da ćemo sljedeće godine vidjeti ovo polje dostojno čovjeka i onoga što nas raduje pri pogledu na hrvatsku šahovnicu.

Zanima nas Tvoje mišljenje!