NAŠ IZBOR

DOKLE ĆE HRVATSKA TRPJETI MORALNO UCJENJIVANJE I POLITIČKO PONIŽAVANJE?

Aleksandra Zec, djevojčica ubijena u zimskoj noći 1991. nedvojbeno je žrtva zločina. I njezin otac i majka. Ubijeni su činom samovoljnog nasilja. Počinitelji su otkriveni, ali sudski proces protiv njih proveden je traljavo. Žrtve su i preživjeli članovi obitelji, bez obzira što su dobili novčanu pomoć. Ljudski život nema cijene – bila je to ipak dobra gesta tadašnje Vlade.

E, ali sada dolazi „ali“. A to „ali“ naziva se moralno i političko ucjenjivanje i ponižavanje Hrvatske s optužbama za „zataškavanje“ i kampanjom da se Aleksandri dodijeli ulica u Zagrebu, da se hrvatska država „pospe pepelom“, a državni vrh „pokloni“ obitelji Zec, pri čemu se priziva primjer Willija Brandta. Nije pritom, naravno, problem u zločinu, jer je, kako kaže jedan notorni moralizator opće prakse, „bilo drugih zločina i na jednoj i na drugoj strani“, što će reći da smo, eto, podjednako krivi. Vajni „mislilac“ smatra da nije poanta što je to „apsolutno(!?) strašan zločin“, nego „poanta je da kao što je Njemačka morala proći kroz proces denacifikacije tako i Hrvatska mora proći kroz proces u kojem se odriče takvih stvari, ne na samo jednom općenitom nivou, nego u ovom konkretnom slučaju”!? I ne samo to nego dotični moralizator tvrdi još da je „ponašanje hrvatske politike i pravosuđa u to doba učinilo da je taj zločin ugradilo u temelje hrvatske države (!?) i naše obilježavanje ovoga je naš pokušaj da saniramo tu štetu koja je tada učinjena“.

Drugim riječima, Hrvatska bi, smatra moralno-politički sanitetlija , kao nacistička Njemačka trebala proći proces „denacifikacije“, odreći se svojih zločina na „općem nivou“,  a onda i svakog „konkretnog slučaja“!? Zar je Hrvatska nacistička Njemačka? Zar je Hrvatska činila državni zločin na „općem nivou“,  pa je „konkretan slučaj“ samo jedan u nizu i rangu  zločina na „općem nivou“? Kako bi i po čemu taj zločin bio ugrađen u temelje hrvatske države? Koju to štetu dotični moralizator i društvo saniraju? Možda „štetu“ stvaranja hrvatske države?

Dotični kaže da je ovo i njegova država, no očito nije po njegovoj mjeri pa je on mora „sanirati“. Nije mu po mjeri Predsjednik jer je rekao da neće i zašto neće ići na takve komemoracije (pa je ekspresno „poništio“ svoj glas koji mu je dao na izborima). Pridružile su mu se udruge – kuće, dvorci i tvrđave „ljudskih prava“ – iskoristivši prigodu da eksplicite učine ono što je on implicirao: izjednačiti Tuđmana i Mladića, što je vrhunac moralne i političke infamije, pri čemu im Merčep valjda služi kao „flaster“, a Orban kao „strašilo“.

No kad već Predsjedniku nisu uspjeli „spakovati“, žele „spakovati“ Premijeru jer će, eto, on, valjda „shvatiti da je za Hrvatsku bitno da se odmakne od takvih stvari“, pa kao „hrvatski Brandt“ ispuniti želju vajnih branitelja istine i pravde i priznati da je zločin nad obitelji Zec bio ugrađen u temelje hrvatske države, a zapravo (u ime „zločina na jednoj i na drugoj strani“) time nasjesti na bizantinluk umanjivanja masovnih zločina četnika nad Hrvatima te obescijeniti pravednost Domovinskog rata i moralni temelj hrvatske države. Pa kad već Hrvatska nije osuđena u Haagu, neka tako samu sebe osudi u Zagrebu. Za što? Zato što postoji?

Hrvatskoj se godinama „lome kosti“ u ime „ljudskih prava“, „tolerancije“, „suočavanja s prošlošću“ i „zločina na jednoj i na drugoj strani“. Tako nažalost u nizu političkih bizantinluka, podvala, manipulacija i „pakovanja“ Hrvatskoj tragična sudbina obitelji Zec ima „počasno mjesto“, čime jedna obiteljska tragedija biva još tragičnija.

Quousque tandem…?

Rafael Milić

Zanima nas Tvoje mišljenje!