O ISTUPU NADBISKUPA UZINIĆA: JASNOĆE NAM TREBA, JASNOĆE!

U javnomu prostoru ovih se dana snažno „potegnulo“ pitanje stava biskupa Uzinića prema „blagoslovu homoseksualnih osoba“ i, kako to obično, biva, odmah se digla „dimna zavjesa“, pa se sada naveliko raspravlja o „etici pravednosti“ i „etici ljubavi“, što redovito (u stilu je li prvo kokoš ili jaje), vodi u rigorizam ili laksizam.

Da bi dim razgrnuo i stvari jasno vidjele, treba se vratiti na izvor: tekst i kontekst. A tekst biskupa Uzinića je sljedeći: „Od homoseksualnih osoba molim oproštenje što se zbog ovoga mogu i dalje osjećati odbačeni i od Crkve, ali i što još uvijek u Crkvi, koja kao ‘obitelj obitelji’ treba biti obitelj za sve svoje članove, ne mogu dobiti ono obzirno pastoralno vodstvo koje im prema ‘Amoris laetitia’ treba biti zajamčeno’.“ To je tekst. A kontekst je Međunarodni dan borbe protiv homofobije.

Pođimo od teksta. Nije prijeporno ako biskup Uzinić kao katolik i mjesni ordinarij ima potrebu zamoliti oproštenje od bilo koga prema komu griješe on ili njegova mjesna Crkva (što bi ipak tražilo neki stupanj suglasja svećenika i vjernika). Prijeporno je ako to čini u ime Katoličke Crkve, za što, koliko znamo, nije nadležan. A čini li to spominjući Crkvu, ne znamo. Tu dakle nedostaje jasnoće.

Sljedeći  problem je u nastavku rečenice: „…ali i što oni i obitelji kojima pripadaju još uvijek u Crkvi, koja kao ‘obitelj obitelji’ treba biti obitelj za sve svoje članove…“. Tu imamo nejasnoću u dvjema sintagmama: „oni i obitelji kojima pripadaju“ i „Crkvi, koja kao ‘obitelj obitelji’“. Misli li biskup rabeći riječi „obitelji“ (nominativ množine i akuzativ množine) u tim kontekstima na majku, oca, braću i sestre itd. homoseksualnih osoba, ili misli na njihove „veze“ i „zajednice“ kao na „obitelj“. U prvom slučaju ne vidimo da tu ima većih problema i nepoznato nam je iskustvo da je zbog homoseksualnosti neke osobe cijela obitelj bila odbačena od Crkve. U drugom pak slučaju radilo bi se, htjeli – ne htjeli, o tome da se riječ „obitelji“ primjenjuje na razne homoseksualne veze i zajednice osoba, što bi, koliko znamo, bilo izravno i nedvosmisleno protivno nauku Katoličke Crkve. I tu dakle nedostaje jasnoće.

Kontekst je međutim prilično jasan: Međunarodni dan borbe protiv homofobije.  A on nije lišen duboke dubioznosti upravo kada je riječ o tome da se pod firmom borbe  protiv „homofobije“ nerijetko opravdava nesnošljivost prema Katoličkoj Crkvi zbog njezina protivljenja homoseksualnom ponašanju i činima kao grješnima, i to unatoč „retoričkim figurama“ nekih katolika, pa i svećenika i prelata, koje slušamo posljednjih godina. Stav je zagovornika boraca za „ravnopravnost“ homoseksualnih osoba u tom pogledu posve jasan: neprihvatljivo je sve što priječi njihovo pravno, moralno, socijalno i svako drugo potpuno izjednačavanje u pravima s heteroseksualnim osobama. Slijedom toga, dok katolici to ne priznaju, tretira ih se kao „diskriminatore“.

Zaključno čini se važnim reći sljedeće. Vjernik katolik, ako je zrela i u vjeri poučena osoba, nema nikakav stav odbojnosti, straha ili mržnje prema homoseksualnim osobama. Svi su ljudi djeca Božja i sve stvoreno Božje je. Stoga blagoslivljati homoseksualne osobe nije prijeporno. Dapače, ne blagoslivljati ih kao osobe bila bi diskriminacija. No blagoslivljati homoseksualne veze i zajednice, priznavati ih kao obitelji odnosno odobravati grješno moralno ponašanje homoseksualnih osoba, jest, koliko smo upućeni u nauk izložen u Katekizmu Katoličke Crkve, pogrješno, kao što bi bilo pogrješno odobravati bilo koji drugi grijeh.

Nadamo se da kao vjernici od pastira smijemo očekivati da budu što jasniji i da izbjegavaju kontekste koji mogu biti iskorišteni protiv katoličke vjere i Crkve i koji vjernike, pogotovo one koji žive u braku i obitelji, mogu skandalizirati.

Na kraju dodajmo: Bog jest ljubav, ali Bog jest i sudac. Dapače, ovo drugo izrijekom molimo u Vjerovanju riječima „i opet će u slavi doći suditi žive i mrtve“ odnosno „odonud će doći suditi žive i mrtve“, ufajući se u Njegovu milosrdnu ljubav. (rf)