HVALA!!! TAKO ČASNO ODLAZI GOSPODA!
Dok vjernici znatiželjno čekaju ime novog biskupa Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije donosimo nekoliko misli (evergreena) apostolskog administratora dr. Ratka Perića. Želimo mu zahvaliti na svemu što čini, a osobito na jasnoći i bistroći stavova, na ohrabrenju i nadi koju svjedoči.
*******
Aleksandar Veliki 333. godine prije Krista htio je, ne Europsku Uniju, nego Euro-Azijsku Uniju. Srušio je ispred sebe 13 kraljevstava i carstava u 13 godina preoravanja tadašnjega svijeta. Uspostavio je 13 gradova i prozvao ih svojim dičnim imenom – Aleksandrijama. Najprije se proglasio kraljem, zatim carem, pa sinom božjim i konačno vrhovnim bogom! Svoga najvećega prijatelja Klita, koji mu se osmjehnuo kad se proglasio bogom, na mjestu je zboo kopljem. Na poljani kod grada Šuša ili Suze u Mezopotamiji jedne je večeri taj nemilosrdni osvajač svijeta – bio je inače milosrdan samo prema ludima i mrtvima – paleći ognjem i mačem, priredio svečanu svadbu Azije i Europe: 10 tisuća Europljana vjenčao je s deset tisuća Perzijanki. A on, car, sebe je vjenčao s dvije žene, valjda jednom Europljankom, a drugom Azijatkom. Završio je svoju osvajačku i životnu karijeru tako da ga je u njegovoj 33. godini života bocnuo jedan anonimni komarac, kojega nije ni vidio ni zujanje mu čuo. Malarija, groznica, temperatura i preko glave u prah zemaljski. Aleksandar Veliki i Komarac Mali! Tako bi se mogla nazvati Aleksandrova svjetska epopeja! Ili sjetimo se što je bilo nedavno: Napoleon, isto tako Veliki, početkom 19. stoljeća htio je svoju Europsku Uniju: zaletio se najprije na Egipat, pa skrhao nos. Zaletio se na Rusiju sa 600.000 vojnika i slomio vrat. Šesta ga je europska koalicija dokusurila i završio je kao zarobljenik na otoku Sv. Heleni u Atlantiku, gdje je i umro. Ako Gospodin Europske kuće ne gradi, ututanj se muče graditelji, davno je psalmist prorekao svima, pa i europolitičarima. Ako europska Petnaestorica ili sutra još Tridesetorica grade Europu mimo Boga ili protiv Boga, ne dopuštajući u njezin Ustav ni ime Božje, ni moralna načela Božja, ni kršćanski spomen, zašto bih ja noge lomio da se domognem te i takve Europske Unije? Nema čovjek samo trbuh, u koji bi morao sići samo sažvakani europski kruh, ima u sebi i Božji duh, koji je beskrajno važniji i vrjedniji i od eurokruha i od zemaljskoga trbuha! Ako moramo potpisati da ćemo ubijati začetu i nerođenu djecu, da ćemo ljudskim pravom smatrati bezakonje da se žena ženom ženi, a da se muško za muško udaje, da ćemo stare i onemoćale ubijati eutanazijom, pa kakva ti je preša i žudnja da uđeš u to anti-životno kraljevstvo?! Za Sodomu i Gomoru borila su se četiri kralja, čekali su «na pragu» da u nju uđu i dočepaju se «blaga i hrane». Konačno ju je osvojio sumpor, jer stanovnici bijahu «protiv Jahve»!
Ako je Europska Unija Hrvatskoj poslala četiri tisuće i pet stotina i ne znam koliko pitanja da na njih odgovori, zar misliš da su to drukčija pitanja od Aleksandrovih i Napoleonovih? Njima je dvojici Svijet dao naslov «Veliki». I ove današnje Svijet naziva «Velikima» – G7 ili G15, kao što valjda i oni sami sebe takvima smatraju. To su kriteriji Svijeta! Isus je rekao da su drukčiji kriteriji za onoga koga Bog proglašava «velikim u kraljevstvu nebeskom» (Mt5, 19). Zašto se ne bismo iz petnih žila borili da budemo «veliki» u Isusovu domu i u Isusovoj Uniji? (Iz razgovora za časopis MI, 2003.)
********
U posljednjih deset godina (1991.-2001.) katolika je u svijetu više za 57 milijuna. A znaš li koliko je poraslo muslimana? 256 milijuna! Četiri i po puta više nego katolika. Europa danas ima 727 milijuna stanovnika, a statističari predviđaju da će za 50 godina biti 127 milijuna manje. Danas je u Europi samo Turska s izrazito pozitivnom demografskom tendencijom rasta. Brojni su razlozi, a svi uglavnom negativni, da je situacija «sve crnja». Mladi ne zasnivaju obitelji. U Hrvatskoj preko stotinu tisuća muškaraca između 30 i 50 godina neoženjeno. Toliko valjda i djevojaka neudato. Kad se ženidbeno uzimaju, to nerijetko biva u poodmaklim godinama. To znači da je i rađanje djece svedeno na minimum. Dvoje djece mogu biti osobna utjeha roditeljima, ali ne daju rast naciji, pa tako ni Crkvi. Bog je u narav čovjekovu usadio životnu klicu, snagu, čežnju za životom. Kad to čovjek u sebi izvrće, deformira i ne slijedi naravni hod, može li biti išta izvraćenije i neprirodnije? Katolički roditelji u bogatoj Europskoj Uniji ne rađaju više djece zbog društvenih pogodnosti. Dapače. Čovjek bi se morao ne zbog vanjskih okolnosti, uvjeta, većega standarda, opredjeljivati za jedno dijete više, nego zbog svoje vlastite odgovornosti pred Bogom i pred svojom savješću. Rađanje djece jest odgovornost. Apostol bi Pavao rekao da će se žena «spasiti rađanjem djece ako ustraje u vjeri, ljubavi i posvećivanju, s razborom» (1 Tim 2, 15). Motivi su i vjera, i ljubav, i posvećenje. U razboru! Ne poticani europskom ekonomijom, nego radi ekonomije spasenja! Uostalom, Gospodin ljubi radosna darivatelja (2 Kor 9, 7). Roditelji su darivatelji života. Ako su pri tome radosni, onda ih Bog voli. Ako im to nije motiv, ne će im biti motiv ni bolja plaća, koja će se spiskati u stotine požuda, a ne u rađanje i odgoj djece! (Iz razgovora za časopis MI, 2003.)
******
Dayton je svojevrsna nakaza pravna i politička, jer više sliči sijamskim blizancima Čengu i Engu, koji su, na leđima srašteni, rođeni i tako živjeli 63 godine (1811-1874), nego normalnoj, zdravoj državnoj zajednici. Srbi su, iako trećinski narod (trećina i pučanstva!), zakonom daytonske nepravde, zadobili polovicu zemlje, a muslimanski narod i hrvatski narod, kojih je 67% stanovništva, sijamski se moraju srasti u federalnu polovicu i tako živjeti. Po tom i takvom čudovištu, ne znaš više ni koliko je jedan više jedan, ni jedan više dva. Ne znaš više je li hrvatski narod, koji je ovdje 14 stoljeća, pravi narod ili treba biti protjeran ili sijamski integriran u “bosanski”. Muslimanski se narod kroz povijest obično deklarirao neopredijeljen, tj. ni k Hrvatima ni k Srbima, a danas se i Hercegovci nazivaju Bošnjacima! Dayton je siledžijstvo koje nas uči da može postojati kvadratura kuba, trokutna kocka: možda čak 63 godine, ako to kažu i žele daytonski kreatori i egzekutori. BiH već životari 7 godina sa svim posljedicama daytonske kontradikcije. Kontradikcija je i u tome što se neprestano optužuju oni koji su navodno htjeli i mislili BiH dijeliti, a to govore i optužuju oni koji su stvarno BiH raskasapili. Dayton i postdaytonska pravila i mjerila jesu politička struktura koja Hrvate, istjerane sa svojih stoljetnih ognjišta, uspješno drži daleko od djedovine i domovine, da se ne vrate u svoj zavičaj. (Iz intervjua: Kate Šutalo, dubrovački vjesnik, 14. prosinca 2002.)
*******
Pitanje: Moj kum u Mostaru veli da ima «miješani brak». On je iz «biskupijske» (on kaže «popovske»), a žena mu iz «franjevačke» župe.
– Miješani je brak već po prirodi po tome što je on muško, a ona žensko čeljade, a ne kao neki moderni istospolni «brakovi» koje europski parlamenti već sodomski najavljuju i izglasavaju. Mi u Crkvi nazivamo «mješovitim» brakom onu ženidbu u kojoj je jedna strana katolička, a druga nekatolička kršćanska. A ako je jedna strana katolička, a druga nekršćanska, muslimanska ili uopće nekrštena, onda to nazivamo ženidbom «različita kulta». Znam dosta slučajeva da ti «miješani» brakovi, kako ih Vaš kum naziva, uvelike pomažu da, recimo, mladenka iz župe biskupijskoga svećenika uvjerljivo svjedoči da je i njezin dotadašnji župnik – pravi katolički svećenik! (Iz intervjua publicistu Petru Milošu za «Slobodnu Dalmaciju» 29. siječnja 2003.)
*****
Poznajemo Vas kao čovjeka s dobrim smislom za humor, smatrate li to određenom karizmom koja je danas potrebna svakom dobru pastoralcu?
– Volio bih više biti duhovan negoli duhovit. Duhovan je onaj koji duh stavlja na prvo mjesto, koji duhu i duhovnomu životu podređuje sve ostalo, jer duh oživljuje, a tijelo ne koristi ništa. A Gospodinove riječi koje nas vode u duhovnom zvanju duh su i život su. Evanđelje je duhovno. Nema humora u smislu zabave, pogotovo ne s Isusove strane.
A duhovit je onaj koji svjesno ili nekad nesvjesno premješta smisao riječi s jednoga predmeta na drugi, koji izaziva čuđenje, smijeh, koji ti ostavlja prostora da sam domisliš njegovu misao ili rečenicu. Koji te drži budnim. Duhovitosti su varnice kojima se ne bismo smjeli često služiti, bez obzira na „karizmatičnost“, pogotovo ne u ozbiljnim nastupima, u propovijedima. Jer ne valja „ni začina preko načina“. A dobro je ponekad razmjerno i ravnomjerno začiniti. (List đakovačkih bogoslova „Poziv“, 2007.)
********
Hrvati ne žele biti u lancima već samo narod na svojoj zemlji
(Govor biskupa dr. Ratka Perića na 2. zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora 6. ožujka 2001.)
U svojstvu mjesnoga biskupa u Mostaru, gdje se danas održava drugo zasjedanje ovoga značajnoga skupa, pozdravljam sve sudionike, napose zastupnike Sabora. Razlozi su za to mnogobrojni, ne mogu se svi nabrojiti:
1) DEMOKRACIJA. Ako u Bosni i Hercegovini, kao i u drugim civiliziranim zemljama svijeta, treba u društvenom smislu funkcionirati demokracija, tj. vladavina narodne većine — a svi se slažu da treba! — onda pozdravljam ovaj Sabor kao građanski iskaz glasačkoga tijela hrvatskoga naroda i kao politički izboren i moralno dopustiv oblik samozaštite ovoga naroda. I za one koji se smatraju učiteljima demokracije vrijedi zakon da ne mogu zaobilaziti zakon demokracije!
2) REFERENDUM. Ako hrvatski narod u BiH ima pravo na samoobranu svoga bića i svojih prava, obveza i sloboda — a bjelodano je da ima! — onda ovaj Sabor pozdravljam kao plebiscitarno izborenu i očitovanu odluku toga naroda na prošlogodišnjem referendumu. Stoga ovaj Sabor kao društvena i politička institucija treba ostati stabilna i trajna, makar se sve stranke promijenile i silom ukinule i svi današnji sudionici ovoga zasjedanja sišli s povijesne tribine; kažem: “institucinalno” ostati, jer je to zahtjev političke volje hrvatskoga naroda, koji će se konstituirati u najprikladniji samoodrživi državni oblik u zemlji.
3) JEDNAKOPRAVNOST. Ako u BiH postoje tri naroda — a svima je očito da postoje! — oni su nužno upućeni na uzajamno poštovanje, suradnju i ravnopravnost. Stoga pozdravljam ovaj Sabor kao predstavništavo očitovano demokratskim izborom hrvatskoga naroda koji želi živjeti s drugim narodima na osnovi jednakopravnosti, tj. prava na život, na povratak svih na svoje, na osiguran im ostanak dostojan čovjeka, na kulturnu i prosvjetnu samosvojnost, na uporabu jezika, za zdravstvenu zaštitu, na vlastitu obranu i mass-media, na rad i ekonomsku raspodjelu dobara, na vlastito znakovlje, na osnovne slobode uključujući slobodu misli, savjesti, religije i uvjerenja, na narodno samoodređenje i suverenost, poštujući nepredvidivost vanjskih granica ove zemlje. Pomažući svome narodu, Sabor će tako pomoći i drugim narodima.
4) NAROD I MEĐUNARODNA ZAJEDNICA. Ako je hrvatski narod želio — a jest želio jer se našao u velikoj nevolji! — da u nedavnom besmislenu krvoproliću intervenira moćna međunarodna zajednica, onda pozdravljam Sabor koji će pokazati da ovaj narod, zahvalan za političku intervenciju u zaustavljanju rata, koji je isto tako od te iste međunarodne zajednice mogao biti spriječen u samome početku, nije tom svojom željom htio prijeći iz jednoga bespravlja u drugo. Niti je mogao potpisati i izučiti svoj identitet, suverenitet i subjektivitet toj zajednici da ga ona prekraja, pretapa i radi od njega kako joj se svidi. Ovaj se narod spreman suočiti s povijesnom istinom, s ljudskom pravdom, željan trajnoga mira i raspoložen na recipročno praštanje sa svima, ali ne na robovanje nikomu. Niti će se Hrvat pomiriti s time da mu se grijeh na svjetskoj razini medijski i sudski udesetorostručuje, a grijesi i zločin drugih deseterostruko umanjuju. Istina rađa pravdu, pravda donosi mir, a iz pravoga mira nastaje opće izmirenje!
5) REVIZIJA. Ako je svaka politička ustanova podložna promjeni i usavršavanju — a svima je očito da jest! — onda pozdravljam predstavnike ovoga Sabora kao mjerodavne pregovaratelje s predstavnicima međunarodne političke zajednice, da u ovom traženju izlaza iz krize u BiH, nađu mirno, pravedno i trajno državno uređenje, revidirajući ne samo pojedine nepravedne zakone već donesene, nego pogotovo revidirajući nesavršeni Washingtonski sporazum iz 1994. godine i još nesavršeniji Daytonski iz 1995 godine. Ne prestajemo ponavljati da su ti međunarodni politički akti ozakonili i omogućili da, nepravednom podjelom zemlje, hrvatski narod ostane ne samo prepolovljen, nego, evo, i egzistencijalno ugrožen, iz parlamenata odstranjen i na stup srama na sudištu u Haagu pribijen. Odgovorni predstavnici međunarodne zajednice svega su toga svjesni, pa opet ostaju na ovakve javne vapaje više gluhi nego stvarno zabrinuti. Sabor svojim miroljubivim radom može biti jasan odgovor svjetskoj političkoj strategiji i njezinoj taktici s Haaškim sudom kojemu je, kako narod ovdje općenito shvaća, bitna namjera da se zemlja, daytonski pacificirana, ovako kontradiktorno konstituira, pa i pod cijenu presuda od 15, 25 i 45 godina robije braniteljima hrvatskoga naroda, koji su se većinom svojevoljno pojavili na suđenje i, nakon više godina čekanja sudskoga procesa, nije im dokazan ni jedan individualan zločin. Međunarodna je, kažu, previše utrošila na ovaj be-ha projekt da se sada vraća s krivoga puta. Pametan čovjek, kad zaluta, zna da ga manje košta ako se natrag vrati, nego da i dalje luta! Ovaj Sabor svojim odlučnim, odgovornim i ozbiljnim djelovanjem, prema međunarodno prihvaćenim načelima, može pomoći i svomu narodu i spasiti čast te nagluhe i lutajuće međunarodne politike u BiH!
6) NAROD, NE “OSTALI”. Ako su Hrvati samostojan, samonikao, izvoran narod u BiH — a jesu, i to ne od jučer — onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao mjerodavan faktor međunarodnoj zajednici reći da ne smišlja zakone koji će dva druga naroda promicati u prave narode s pravnim političkim i dražavnim institucijama, a Hrvate postupno micati u rubriku “ostali”, ugrožavajući im političku volju, i stoga također ime, jezik, vjeru, kulturu i sve ono po čemu se narod smatra narodom. To ne bi smjela dopustiti ni druga dva naroda. S njihovim će se narodnim predstavnicima ovaj Sabor na ravnopravnoj nozi nositi i konsenzusom donositi najbolja rješenja, pa ako treba i u prisuću međunarodne zajednice.
7) DIVIDE ET IMPERA. Ako je međunarodna zajednica — jesu li to predstavnici Europske Unije, Sjedinjenih Američkih Država ili Ujedinjenih Naroda, ne znam — uvjerena da silom SFOR-a može implementirati ili odjelotvoriti političku kontradikciju, tj. na papiru priznavati hrvatski narod, a u praksi mu ignorirati političke glasove i volju — onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao legitiman subesjednik tražiti od te međunarodne političke zajednice da prema hrvatskomu narodu i njegovim zakonitim zastupnicima prestane s metodom “kandžije i mrkve”. Sanckije koje se poduzimaju samovoljnim svrgnućem političkih predstavnika, nasilnim provaljivanjem SFOR-ovaca u hrvatske institucije, manevriranjem predizbornoga zakona, pristranom podjelom ekonomske pomoći i tomu slično niti su za jedan narod pedagoška, demokratska i moralna mjera, niti su na čast onima koji ih tako primjenjuju.
Isto tako ako međunarodni arbitar federalne, državne i daytonske ustave arbitrarno mijenja — a očito mijenja pa potom ponekad arbitrarno pere ruke da nije u njegovoj moći opozvati što je sam nametnuo — onda pozdravljam ovaj Sabor koji će kao legitiman i respektabilan sugovornik od međunarodne zajednice tražiti da se domaćim političkim pojedincima, koje narod kao takav nije delegirao, ne služi, uzaludno dokazujući narodu da mu tako služi, i to na njezinu političku kompromitaciju a na opću hrvatsku narodnu štetu.
Nije ljudsko pravo i sloboda u međunarodnom ni vojnom potencijalu, ni novčanom kapitalu, ni Haaškom tribunalu, nego u Božjemu zakonu, u dostojanstvu čovjeka i naroda, koje mu je Stvorac njegov dao. A kao razuman narod, Hrvati će sa zahvalnošću primiti međunarodne “dobre usluge” za opće dobro.
8) ZAKONITA BORBA. Židovsko je plemensko pučanstvo živjelo 400 godina u Egiptu ne kao narod, nego kao raja, kao bijelo i crno roblje crnčeći na faraonskim plantažama i piramidama. A uvijek su nazivani takozvanim “građanima” koji su bili bez ljudskih prava i građanskih sloboda s drugima, a u neka doba čak bez prava na život rođene muške djece, pa prema tomu nisu bili građani ni drugoga, nego dvadeset i drugoga i nikakva reda.(…)
Hrvati, pa tako i hrvatski katolici, na ovim su be-ha prostorima bili preko četiri stoljeća više na otomanskom čitluku i u zatvoru nego na svojoj njivi i slobodi. A sedamdeset godina pošloga stoljeća više u emigraciji i u jugoslavenskom zatvoru i strahu nego na svome slobodnome okrajku. Hrvatski narod ne želi biti ni u čijim, ni domaćim ni u međunarodnim lancima, nego narod na svojoj zemlji, svoj na svome, s ljudskim dostojanstvom, samopoštovanjem i poštovanjem drugih. On želi poštovati sve Božje zapovijedi i sve pravedne ljudske zakone.
ZAKLJUČAK. Sudski činovnik u Austro-ugarskoj monarhiji Martin Đurđević u svojim “Memoarima sa Balkana”, pretiskanim prošle godine u Stocu, donosi ovu zgodu. U vrijeme tursko-austrougarskoga rata (1875-78) na sugestiju otomanskoga sultanata, koji je stao kršćanskoj raji obećavati brda i doline, “blagostanje i reforme” (str. 83) samo da ne ide u borbu za svoja prava i slobode, zapadni su se konzuli kao sultanovi glasnogovornici javili te pošli na pregovore s vođama jugoistočne Hercegovine. Dođu tako konzuli međunarodne zajednice određenoga dana na hercegovačko-dalmatinsku granicu između Dubravice i Bijeloga Vira (str. 10). Taj se dijalog odvijao ovako:
“Vaš ustanak i postupak nije opravdan”, rekoše konzuli.
“Dugovječne mukotrpnje opravdavaju naš ustanak..”, odgovoriše vođe.
“Ali je u sultana silna snaga i vojska, pa će vas sviju smrviti” dočekaše konzuli.
“Mrvi nas i tare već od 500 godina, pa evo nas još ima živih, da krv do zadnje kapi prolijemo za slobodu” — repliciraše vođe.
“Kad to malo hljeba, što imadete u torbi, pojedete, čim ćete se hraniti? Ta pomrijet ćete od gladi”, zaprijetiše sankcijama konzuli.
Mijo Ljuban iz Sjekosa pograbi šaku zemlje ispred sebe, turi zemlju u usta, prožvaka i proždrije na očigled sviju, te reče:
“Evo ove Božje hrane neće nam nikada nestati”.
Kažu, da je engleski konzul Holomes zaplakao, kad je vidio taj prizor (str. 84).
Kad je ovaj odlomak, pročitan suvremenom engleskom “konzulu na Balkanu” lordu David Owenu, on se samo osmjehnuo (str. 8). To je ujedno razlika u ondašnjem i sadašnjem međunarodnom političaru, koji je i onda i sada branio samo jednu stranu, a naša je situacija i onda i sada gotovo identična. Ali nećemo mi ovu zemlju jesti, kao legendarni Mijo iz Bajovaca. A hoćemo je, po Božjem određenju, obrađivati, po njoj saditi, natapati je, Božji blagoslov na nju zazivati, jer taj narod može živjeti u svojoj zemlji od roda svoje zemlje i od rada svojih ruku.
Kad prestane rat, nastupa red i rad! Mi u ovoj zemlji, uređenoj po Božjim zapovijedima i ljudskim zakonima ljubavi prema začetu i rođenu životu, zakonu obiteljske snage i sloge, vanjskoga uređenja i mira, zdravih međunacionalnih odnosa, u zemlji u kojoj neće sedam puta ljudi više ginuti na cestama nego na bojišnicama, želimo čestite i pravedne zakone poštovati, pa će nas onda i drugi poštovati i — bez velika odgađanja priznati, uvažavati i u europske integracije uključiti. Gospodine Predsjedniče! Poštovani zastupnici Hrvatskoga Narodnoga Sabora:
Narod vam je dao političko povjerenje, jer ste mu dali konkretno obećanje.
Ako vi svoje obećanje zaboravite, narod vam to nikada zaboravit neće!
A ako vi to obećanje ispunite, učeći na prošlosti, pa i na negativnoj prošlosti, narod će vas znati počastiti i na tome zahvaliti! (Izvor: https://hr.wikisource.org/wiki/Govor_mostarskog_biskupa_dr_Ratka_Peri%C4%87a_na_2._zasjedanju_Hrvatskog_narodnog_sabora )