Aktualno

AYAAN HIRSI ALI: ZAŠTO SAM SADA KRŠĆANKA?

Preveo i priredio: Dr. Fra Tomislav Pervan

 

ATEIZAM NAS NE MOŽE PRIPREMITI ZA CIVILIZACIJSKI RAT

Jedna od udarnih priča u posljednjih nekoliko dana nije se dogodila u Washingtonu ili Gazi ili Teheranu, već je bila nevidljiva promjena koja se dogodila unutar srca i uma jedne žene: Ayaan Hirsi Ali.

Ayaan (r. 1969.) je kompleksna osoba. Izbjeglica iz Somalije, gdje je bila žrtva genitalnog sakaćenja žena. Neko vrijeme provela u Keniji, potom se preselila u Nizozemsku. Bila je nizozemska političarka. Njezina je kritika islama, religije u kojoj je odgojena, dovela do prijetnji smrću.

Theo van Gogh, njezin suradnik na Submission, filmu o islamu, zaklan je na ulicama Amsterdama. Ubojica je ostavio poruku zabodenu u njegovo mrtvo tijelo upozoravajući da će Ayaan biti sljedeća.

Normalna osoba bi zašutjela i sakrila se. Ali Ayaan ne!  Napisala je memoare, kao ateist. Udala se za povjesničara N. Fergussona, postala je i majka. Preselila se u Ameriku, i nikad nije stišala svoj glas. Upravo iz svih tih razloga i mnogih drugih Ayaan je jedna od velikih heroina našeg doba.

Također je, od početka 2000-ih, među najistaknutijim ateistima na svijetu. Ili je barem bila do kraja prošlog tjedna, kada je na stranicama UnHerda objavila da se obratila na kršćanstvo.

Egipatski intelektualac Husein Aboubakr Mansour, veliki simpatizer Židova, napisao je u reakciji na vijest da je „najava Ayaan Hirsij Ali o prihvaćanju kršćanstva jedan od najvećih ključnih trenutaka od 11. rujna i ne znam koliko ljudi to zapravo shvaća. Ayaan Hirsi Ali bila je ikona onoga što su novi ateisti obećavali islamu“. Ne samo da govori da više nije sigurna u to obećanje, ona kaže da nije ni sigurna u obećanje budućnosti koje bi si novi ateisti mogli priuštiti.

Mansour je nastavio: “Dok su zapadne elite odbacivale Ayaan zbog islamista, Ayaan se okrenula drevnoj utvrdi kršćanstva kao posljednjem utočištu”.

Odluka Ayaan da se obrati potiče niz vrlo velikih pitanja koja idu u središte izazova s kojima se Zapad trenutno suočava: Može li se religija opravdati na pragmatičnim osnovama ili zahtijeva iskrenu vjeru? Je li sve sekularniji Zapad osuđen na gubitak građanskog rata u kojem smo se našli? Može li kršćanstvo služiti kao kohezijska sila u toj borbi? A ako nas religija neće ujediniti, što bi drugo moglo?

Godine 2002. otkrila sam predavanje Bertranda Russella iz 1927. pod naslovom “Zašto nisam kršćanin?”. Nije mi palo na pamet, dok sam ga čitala, da ću jednog dana, skoro cijelo jedno stoljeće nakon što je održao to predavanje u južnolondonskom ogranku Nacionalnog sekularnog društva, biti prisiljena napisati esej s upravo suprotnim, oprječnim naslovom.

Godinu prije toga javno sam osudila terorističke napade devetnaestorice muškaraca koji su oteli putničke zrakoplove i zabili se njima u tornjeve Blizance u New Yorku. Učinili su to u ime moje vjere, islama. Tada sam još bila muslimanka, iako vjeru nisam prakticirala. Ako sam doista osudila njihove postupke, gdje sam onda ostala? Temeljni princip koji je opravdavao napade ipak je bio religijski: ideja džihada ili svetog rata protiv nevjernika. Je li bilo moguće da se ja, kao i mnogi pripadnici muslimanske zajednice, jednostavno ogradim od akcije i njenih stravičnih posljedica?

U to je doba bilo mnogo eminentnih vođa na Zapadu – političara, znanstvenika, novinara i drugih stručnjaka – koji su inzistirali na tome da su teroristi bili motivirani razlozima drukčijima od onih koje su oni i njihov vođa Osama Bin Laden tako jasno artikulirali. Dakle, islam je imao alibi.

Ovo opravdanje nije samo bilo snishodljivo prema muslimanima. To je također mnogim zapadnjacima dalo priliku da se povuku u negaciju. Okriviti pogreške američke vanjske politike bilo je lakše nego razmišljati o mogućnosti da smo suočeni s vjerskim ratom. Vidjeli smo sličnu tendenciju i u proteklih pet tjedana, dok milijuni ljudi koji suosjećaju sa stradanjem stanovnika Gaze pokušavaju racionalizirati i opravdati terorističke napade od 7. listopada, kao opravdan odgovor na politiku izraelske vlade.

Dok sam čitala Russellovo predavanje, shvatila sam da se moja kognitivna disonanca smanjuje. Bilo je to stanovito olakšanje usvojiti stav skepse prema religijskoj doktrini, odbaciti svoju vjeru u Boga i izjaviti da takvo biće ne postoji. Najbolje od svega, mogla sam mirne duše odbaciti postojanje pakla i opasnost od vječne kazne.

U meni je odjeknula Russellova tvrdnja da se religija prvenstveno temelji na strahu. Predugo sam živjela u strahu od svih jezivih kazna koje su me čekale. Iako sam napustila sve racionalne razloge za vjerovanje u Boga, i dalje je bio prisutan taj iracionalni strah od paklenoga ognja. Russellov zaključak došao je kao olakšanje: “Kad umrem, istrunut ću.”

Da biste razumjeli zašto sam postala ateist prije 20 godina, najprije morate razumjeti kakva sam bila muslimanka. Bila sam tinejdžer kada je Muslimansko bratstvo prodrlo u moju zajednicu u Nairobiju, Kenija, 1985. Mislim da nisam uopće shvaćala vjersku praksu prije dolaska Bratstva. Rituale pranja, molitve i posta otrpjela sam kao zamorne i besmislene.

Propovjednici Muslimanskog bratstva to su promijenili. Artikulirali su smjer: Izravni put. Svrha: raditi na ulasku u Alahov raj nakon smrti. Metoda: Prorokovi naputci i priručnik o tome što treba i što ne treba činiti – halal i haram. Kao detaljan dodatak Kuranu, hadit je objasnio kako u praksi provesti razliku između pravilna i nepravilna, dobra i zla, Boga i Đavla – Šejtana.

Propovjednici Bratstva ništa nisu prepuštali osobnoj inventivnosti.  Davali su nam izbor. Nastojte živjeti po Prorokovu priručniku i požnjite veličanstvene nagrade na onom svijetu. Na ovoj Zemlji, u međuvremenu, najveće moguće postignuće bilo je umrijeti kao šehid za Alahovo dobro.

Alternativa, prepuštanje užitcima svijeta, značilo je zaraditi Alahov gnjev i biti osuđen na vječni život u paklenome ognju. Neki od “svjetovnih užitaka” koje su osuđivali uključivali su čitanje romana, slušanje glazbe, ples i odlazak u kino – sramila sam se priznati da sam u tome uživala i to obožavala.

Najdojmljivija kvaliteta Muslimanskog bratstva bila je njihova sposobnost da mene i moje kolege tinejdžere pretvore iz pasivnih vjernika u aktiviste, skoro preko noći. Nismo samo govorili o stvarima ili molili za stvari: mi smo činili stvari. Kao djevojke nosile smo burku i odbacivale zapadnjačku modu i šminku. Momci su u najvećoj mogućoj mjeri njegovali brade na licu. Nosili su bijelu haljinu poput tawb-a kakav se nosi u arapskim zemljama ili su im hlače bile skraćene iznad gležnja. Djelovali smo u grupama i dobrovoljno pružali svoje usluge siromasima, starima, nemoćnima i slabima. Pozivali smo svoje kolege muslimane na molitve i zahtijevali da nemuslimani prijeđu na islam.

Tijekom nastave islamskog učenja dijelili smo svoje brige s propovjednikom koji je vodio nastavu. Na primjer, što bismo trebali učiniti s prijateljima koje smo voljeli i kojima smo bili odani, ali koji su odbijali prihvatiti našu dovu (poziv u vjeru)? Kao odgovor, opetovano smo podsjećani na jasnoću Prorokovih uputa. Rečeno nam je bez ikakve dvojbe da ne možemo biti lojalni, odani Allahu i Muhammedu dok istodobno održavamo prijateljstva i lojalnost prema nevjernicima. Ako bi izričito odbili naš poziv prijelaza na islam, trebali smo ih mrziti i proklinjati.

Ovdje je posebna mržnja bila rezervirana za jednu podskupinu nevjernika, za Židove. Proklinjali smo Židove više puta dnevno i izražavali užas, gađenje i bijes zbog cijeloga niza (litanija) prijestupa koje su oni navodno počinili. Židov je izdao našeg Proroka. Oni je zauzeli Svetu džamiju u Jeruzalemu. Nastavili su širiti pokvarenost srca, uma i duše.

Vidite zašto se nekomu tko je prošao takvo vjersko školovanje ateizam činio tako privlačnim. Bertrand Russell ponudio je besplatan jednostavan bijeg od nepodnošljiva života samoodricanja i uznemiravanja drugih ljudi. Za njega nije bilo vjerodostojna dokaza za postojanje Boga. Religija je, tvrdio je Russell, ukorijenjena u strahu: „Strah je osnova cijele stvari – strah od misterioznog, strah od poraza, strah od smrti.”

Kao ateist mislila sam da ću izgubiti taj strah. Također sam pronašla potpuno novi krug prijatelja, toliko različit od propovjednika Muslimanskog bratstva kako se može samo zamisliti. Što sam više vremena provodila s njima – s osobama kao što su Christopher Hitchens i Richard Dawkins – osjećala sam se sigurnijim da sam napravila pravi izbor. Jer ateisti su bili inteligentni, pametni. Također su bili i vrlo zabavni.

Dakle, što se promijenilo? Zašto se sada nazivam kršćankom?

Dio odgovora je globalan. Zapadnoj civilizaciji prijete tri različite, ali međusobno povezane sile: ponovno oživljavanje autoritarizma i ekspanzionizma velikih sila u oblicima Komunističke partije Kine i Rusije Vladimira Putina; uspon globalnog islamizma  koji prijeti mobilizirati golemu populaciju protiv Zapada; i virusno širenje probuđene-woke ideologije koja nagriza moralnu strukturu sljedeće generacije.

Nastojimo se obraniti od ovih prijetnji modernim, sekularnim alatima: vojnim, ekonomskim, diplomatskim i tehnološkim naporima da porazimo, potkupimo, uvjerimo, umirimo ili nadgledamo. Pa ipak, sa svakom rundom sukoba gubimo tlo pod nogama. Ili nam ponestaje novca, s našim državnim dugom u desecima trilijuna dolara, ili gubimo vodstvo u tehnološkoj utrci s Kinom.

Ali ne možemo se oduprijeti tim zastrašujućim silama ako nismo kadri odgovoriti na pitanje: Što je to što nas ujedinjuje? Odgovor “Bog je mrtav!” čini se nedostatnim. Isto vrijedi i za pokušaj pronalaska utjehe u “liberalnom međunarodnom poretku utemeljenom na nekim principima i pravilima”. Jedini vjerodostojan odgovor, vjerujem, leži u našoj želji da očuvamo baštinu i nasljeđe judeo-kršćanske tradicije.

To naslijeđe sastoji se od razrađenog skupa ideja i institucija osmišljenih da zaštite ljudski život, slobodu i dostojanstvo – od nacionalne države i vladavine prava do institucija znanosti, zdravlja i učenja. Kao što je Tom Holland pokazao u svojoj prekrasnoj knjizi Vladavina, sve vrste očito svjetovnih sloboda – tržišta, savjesti i tiska – nalaze svoje korijene u kršćanstvu.

I tako sam shvatila da Russell i moji prijatelji ateisti nisu uspjeli zapaziti stablo od šume. Stablo je civilizacija izgrađena na judeo-kršćanskoj tradiciji; to je priča, narativ o Zapadu, zastranjenjima, izraslinama i svemu ostalom. Russellova kritika tih protuslovlja u kršćanskoj doktrini je ozbiljna, ali je također preuska.

Na primjer, on je održao svoje predavanje u prostoriji punoj (bivših ili barem dvojbenih) kršćana u kršćanskoj zemlji. Razmislite koliko je to bilo jedinstveno prije gotovo jednog stoljeća i koliko je to još uvijek rijetko u nezapadnim civilizacijama. Može li muslimanski filozof stati pred bilo koju publiku u muslimanskoj zemlji – onodobno ili danas – i održati predavanje pod naslovom “Zašto nisam musliman”? Zapravo, postoji knjiga s tim naslovom, koju je napisao jedan bivši musliman. Ali autor ju je objavio u Americi pod pseudonimom Ibn Warraq. Bilo bi odveć riskantno i opasno učiniti to na drugi način ili drugdje.

Za mene je ta sloboda savjesti i govora možda najveća dobrobit i blagodat zapadne civilizacije. To čovjeku ne dolazi prirodno, samo od sebe. To je proizvod i plod stoljetnih rasprava unutar židovskih i kršćanskih zajednica. Upravo su te rasprave unaprijedile znanost i razum, smanjile okrutnost, potisnule praznovjerja i izgradile institucije za red i zaštitu života, a pritom jamčile slobodu sve većem broju ljudi. Za razliku od islama, kršćanstvo je nadišlo svoju dogmatsku fazu. Postajalo je sve jasnije da Kristovo učenje nije podrazumijevalo samo ograničenu ulogu religije kao nečega odvojena od politike. Također je podrazumijevalo samilost za grješnika i poniznost za vjernika.

Ipak, ne bih bila iskrena kada bih svoje prihvaćanje kršćanstva pripisala isključivo spoznaji da je ateizam preslaba doktrina koja izaziva podjele, da bi nas učvrstila protiv naših prijetećih neprijatelja. Također sam se okrenula kršćanstvu jer sam naposljetku smatrala da je život bez ikakve duhovne utjehe nepodnošljiv – zapravo gotovo samodestruktivan. Ateizam nije uspio odgovoriti na jednostavno pitanje: Koji je smisao i svrha života?

Russell i drugi ateistički aktivisti vjerovali su da ćemo s odbacivanjem Boga ući u doba razuma i inteligentnog humanizma. Ali “Božja rupa” – praznina koju je ostavilo povlačenje Crkve – samo je ispunjena gomilom iracionalnih kvazireligijskih dogmi. Rezultat je svijet u kojem moderni kultovi plijene dislocirane mase, nudeći im lažne razloge za postojanje i djelovanje – uglavnom angažiranjem u virtualnom kazalištu tzv. vrlina u ime viktimizirane manjine ili našega navodno osuđenog planeta. Navod koji se često pripisuje G.K. Chestertonu pretvorio se u proročanstvo: “Kada ljudi odluče ne vjerovati u Boga, nakon toga ne da ne vjeruju ni u što, tada su sposobni vjerovati u bilo što.”

U tom nihilističkom vakuumu izazov pred nama postaje civilizacijski. Ne možemo se oduprijeti Kini, Rusiji i Iranu ako nismo kadri objasniti svomu stanovništvu zašto je važno da to činimo. Ne možemo se boriti protiv woke-ideologije ako nismo kadri obraniti civilizaciju koju je ona odlučila uništiti. I ne možemo se suprotstaviti islamizmu čisto sekularnim sredstvima. Da bismo osvojili srca i umove muslimana ovdje na Zapadu, moramo im ponuditi nešto više od videa na TikToku.

Lekcija koju sam naučila iz godina provedenih u Muslimanskom bratstvu bila je moć narativa koji ujedinjuje, ugrađene u temeljne tekstove islama, da privuče, angažira i mobilizira muslimanske mase. Ako ne ponudimo nešto što ima smisla, bojim se da će se erozija naše civilizacije nastaviti. I srećom, nema potrebe tražiti neki novovjeki koktel lijekova i svjesnosti. Kršćanstvo sve to ima.

Zato se više ne smatram muslimanskim otpadnikom, već (pro)palim ateistom. Naravno, imam još mnogo toga za naučiti o kršćanstvu. Otkrivam to stalno sve više i više svake nedjelje u crkvi. Ali prepoznala sam, na svom dugom putovanju kroz divljinu straha i sumnje u sebe, da postoji bolji način da se nosim s izazovima egzistencije nego što to mogu ponuditi islam ili nevjera.

 

Izvor:

https://unherd.com/2023/11/why-i-am-now-a-christian/

 

 

Preveo i priredio   dr. Fra Tomislav Pervan

 

Međugorje, 28. studenog 2023.

Zanima nas Tvoje mišljenje!