Aktualno

DR. ANTO MIKIĆ: Crkva ne smije odustajati od svojih medija

DR. ANTO MIKIĆ, PROFESOR NA HRVATSKOM KATOLIČKOM SVEUČILIŠTU Crkva ne smije odustajati od svojih medija

Čitajte:www. glas-koncila.hr

Snimio: B. Čović | Dr. Anto Mikić

Na Sedmu vazmenu nedjelju Crkva slavi Svjetski dan sredstava društvene komunikacije, a nedavno publiciran zbornik o vjerskoj tematici u hrvatskim medijima bio je poticaj za intervju s predavačem na Hrvatskom katoličkom sveučilištu poslijedoktorandom dr. Antom Mikićem. On ima i dugogodišnje uredničko iskustvo na Hrvatskom katoličkom radiju pa je iznio svoje viđenje uloge crkvenih medija, ali i odnosa koji društveni mediji imaju prema Katoličkoj Crkvi i vjerskim zajednicama.

Crkva promatrana kao društvena stvarnost
Na Odjelu za komunikologiju Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta istraživali ste kakav status ima vjerska tematika i Katolička Crkva u hrvatskom medijskom prostoru. Do kakvih ste saznanja došli? Može li Crkva biti zadovoljna načinom izvještavanja o njezinu djelovanju?

DR. MIKIĆ: Riječ je o prvom istraživanju takve vrste zahvaljujući kojemu se mogu donijeti ozbiljniji zaključci jer se do sada uglavnom o Crkvi, vjerskim zajednicama i vjerskoj tematici u medijima zaključivalo na temelju dojmova, bez objektivnih pokazatelja. Naše istraživanje pokazalo je da postoji značajna razlika između onoga kako Crkva sebe doživljava, njezine samopercepcije, i kako je prikazana na stranicama i u emisijama naših medija. Crkva sebe, naravno, doživljava kao zajednicu vjernika okupljenih oko Krista i svojih pastira, no u medijima ju se znatno češće promatra kao društvenu stvarnost negoli kao vjersku zajednicu. Uz to, vrijednosna orijentacija analiziranih priloga češće je bila negativna upravo kad je Crkva u njima bila obrađivana u političkom ili društvenom, a ne u teološkom ili vjerskom kontekstu. Zanimljiv je i fenomen da su mnoge do jučer neupitno vjerske stvarnosti, poput Božića ili došašća, u suvremenim medijima sekularizirane. One sve manje postaju dio vjerničkoga iskustva, a sve više dio društvenoga fenomena – pa kada se u medijima govori o Božiću, izostavlja se njegova povezanost s kršćanstvom i Isusovim rođenjem. U fokusu je kao obiteljski blagdan, prilika za opuštanje i darivanje. Slično je i s došašćem, koje se više percipira kroz adventske sajmove, a sve manje kao vrijeme pripreme za Božić. 

Status Crkve lošiji na internetu
Istraživanje je pokazalo da mediji nisu uvijek negativno i neprijateljski nastrojeni prema Crkvi, suprotno dojmu koji se može steći u hijerarhijskoj Crkvi…
Ne treba se čuditi ni previše uzbuđivati jer su Crkva i vjera na udaru, jer suvremeni mediji očito u velikoj mjeri slijede svjetonazorsku agendu u kojoj je Crkva »smetnja«, protivnik ili manje poželjan partner te je na udaru dekonstrukcije. No ona nije ni nastala da bude popularna i hvaljena.

DR. MIKIĆ: Crkva medijima zamjera da ju tretiraju negativno, senzacionalistički, površno – no rezultati istraživanja pokazuju da prevladava neutralno stajalište. Sveukupno gledano, Crkva ne bi trebala biti tako nezadovoljna svojim statusom u medijima. Kada se gleda ukupni broj priloga, pristup medija i novinara uglavnom je neutralan – dakle nije ni za ni protiv. No nije takav slučaj u svim novinarskim vrstama ni u svim medijima. U kolumnama i komentarima prevladava negativan pristup prema Crkvi, a to je ono što daje »štih« uređivačkoj politici pojedinoga medija. Možda se upravo zbog fokusa na te formate u Crkvi stvara dojam o prevladavajuće negativnu pristupu te se zanemaruju svi oni neutralni i pozitivni prilozi. No zapažamo da je u novim medijima koji sve više prevladavaju, poput internetskih portala, status Crkve lošiji negoli u starim klasičnim medijima. U klasičnom tisku prevladavaju nesenzacionalistički naslovi, ali zato na portalima to nije slučaj. A danas publika mnogo više konzumira medije preko interneta, često se zadržavajući samo na naslovima i uredničkoj opremi teksta, a sve manje cjelovito čitajući tekstove.

Ne odustati od medija
No ipak ne može se zanemariti da se izvještavanje o Crkvi prikazuje u skladu sa stereotipima koji vladaju o određenoj vjerskoj zajednici, pa tako i Katoličkoj Crkvi. Kako to komentirate?

DR. MIKIĆ: Mediji imaju određene vizure kroz koje promatraju stvarnost oko sebe, pa onda i Katoličku Crkvu. Njezina se slika kreira u uredništvu pod utjecajem uređivačke politike dotičnoga medija, ali i nekih uobičajenih medijskih šablona. No ne bih rekao da Crkva u tom negativnom pristupu uživa »povlašten« status – sve su tradicionalne institucije na udaru, primjerice Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, institucija obitelji, nacionalna država… – sve se prikazuju kao zastarjele institucije i u medijima se traga za drugim oblicima zajedništva. U tom kontekstu ne treba se čuditi ni previše uzbuđivati jer su Crkva i vjera na udaru, jer suvremeni mediji očito u velikoj mjeri slijede svjetonazorsku agendu u kojoj je Crkva »smetnja«, protivnik ili manje poželjan partner te je na udaru dekonstrukcije. Ne treba očajavati ako Crkva ima negativniji status nego što bi ga htjela imati. Ona nije ni nastala da bude popularna i hvaljena, njezina je temeljna uloga da bez obzira na to kako se na nju gleda ne odustane od svoga poslanja te da autentično živi, slijedi i širi nauk koji je primila. Ne svodi se cijelo njezino poslanje samo na medijsko područje i ne treba očajavati ako netko iz Crkve nije zadovoljan svojim statusom u pojedinom članku ili mediju. Za razliku od mnogih drugih institucija Crkva je tu čak i u prednosti jer je još uvijek kapilarno prisutna u brojnim zajednicama u župama – od najudaljenijega zaseoka pa do središta gradova. No ne treba a priori svaku negativnu vijest o Crkvi ili nekom njezinu službeniku odbacivati kao plod zavjere i odustajati od praćenja medija. Odustajući od medija, zapravo se odustaje i od kulturološkoga ambijenta u kojem žive vjernici. Ako ne želimo pratiti ni poznavati medije – pa i onda kada su loši i kada se s njima ne slažemo – ne ćemo moći dovoljno kompetentno ni raditi s ljudima, kojima su upravo isti ti mediji često najvažniji »prozor u svijet«.

(Ne) opterećivati se izlaskom u medijsku arenu
Često se za tumačenje crkvenih događaja angažiraju komentatori i vatikanisti kojih u Hrvatskoj nema mnogo. Kako tumačite da tako velika zajednica i tema vezana uz Katoličku Crkvu ima tako malo poznavatelja i analitičara?
DR. MIKIĆ: Primjećuje se da su tzv. vatikanisti u Hrvatskoj osobe koje su to bile i prije 30-40 godina, što obeshrabruje jer pokazuje da nismo uspjeli formirati nove poznavatelje Crkve u odnosu na one koji su ju »pratili« sedamdesetih i osamdesetih. Naravno da je crkvena stvarnost kompleksna i koji put je uistinu nije lako svesti na današnje forme medijskoga jezika koji karakterizira površnost i sklonost zabavi te postoje objektivne poteškoće zbog kojih nemamo više autentičnih poznavatelja crkvenih prilika i događaja. No siguran sam da u Crkvi u Hrvatskoj već sada ima poznavatelja koji bi mogli i češće nastupati, no to možda ne čine iz vlastitoga komfora jer im je ugodnije baviti se poslanjem koje imaju u Crkvi i ne opterećivati se izlaskom u medijsku arenu – što nije ni jednostavno ni lako te nosi svojevrstan rizik. Ne samo od toga da će biti krivo preneseni, nego i rizik da će se možda zamjeriti nekomu u svojoj sredini ili među crkvenim poglavarima. Tako je najjednostavnije i najsigurnije ostati u svojem uredu, kabinetu ili župnoj zajednici. Mogu djelomično razumjeti stajalište onih u Crkvi koji sve više zaziru od pojavljivanja u svjetovnim medijima, odbijajući ići na televiziju, u radijske emisije, davati intervjue u tisku zbog negativnih iskustva s njihovim nastupima koji su bili zloupotrijebljeni uredničkom opremom medijskoga priloga ili kontekstom u kojem su objavljeni. No nisam od onih koji smatraju da se Crkva treba ili može vratiti u sakristiju, to je vrijeme nepovratno iza nas. Vjerske tematike i pojavljivanja Crkve u medijima bit će bez obzira hoće li u tim prilozima sudjelovati predstavnici Crkve. Ako u tim medijskim prilozima ne budu sudjelovali ljudi iz Crkve, taj će prostor zauzeti nepoznavatelji ili loši poznavatelji crkvenih prilika i oni koji se otvoreno ili manje otvoreno bore protiv Crkve i njezina utjecaja u društvu.

 

Nije se dovoljno ulagalo u crkvene medije
Veća prisutnost i vidljivost u medijima ne znači i veću utjecajnost. Smatrate li da je Crkva iskoristila dovoljno potencijal koji joj se nudi preko medijskih stvarnosti?

DR. MIKIĆ: Crkva nije uspjela »prevesti« jezik svoje teologije na jezik koji bi bio razumljiv današnjemu čovjeku. Taj pomalo arhaičan rječnik i možda nerazumljiv današnjemu čovjeku nije dovoljno atraktivan medijima i oni ga ne razumiju niti se trude to činiti. No kako na pravi način priopćiti radosnu vijest – to je stalni izazov na koji Crkva već 2000 godina uvijek pokušava odgovoriti, a danas u kontekstu transformacije medija to je i mnogo zahtjevnije budući da se i sami mediji nalaze pred mnogo neodgovorenih pitanja i ne zna se u kojem će se smjeru dalje razvijati. No Crkva svakako treba biti u medijima i ako nije zadovoljna pristupom koji prema njoj imaju određeni mediji. Može, primjerice, svoje sudjelovanje pojačati u drugoj vrsti medija, ondje gdje je zadovoljna. Crkva nedovoljno rabi i vlastite medije za slanje poruka koje želi priopćiti vjernicima i širemu društvu. Crkva se nije najbolje snašla u vremenu slobode i pluralizma jer je možda pomalo naivno očekivala da će dolaskom demokracije svi problemi nestati sami od sebe. Nije se dovoljno ulagalo ni u vlastite crkvene medije: istina, ulagala su se određena materijalna sredstva, ali ne čini medij i njegov uspjeh samo osnivanje nove radijske postaje ili agencije, nego i rad s publikom, odnosno posvješćivanje vjernicima i onima do kojih Crkva može doprijeti da je važno aktivno pratiti i crkvene medije ako se želi biti informiran o zbivanjima u Crkvi. Nedovoljno se radilo i na formiranju medijskih profesionalaca, pa je tek unatrag nekoliko godina pokrenuta sustavna formacija medijskih djelatnika i komunikologa na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a u formaciji budućih svećenika medijski odgoj i medijske vještine još su uvijek jedva prisutni.

Zamor od površnosti
Kada govorimo o crkvenim medijima, često i iz krugova vjernika dolaze komentari da su oni nezanimljivi i neinventivni… Dijelite li to mišljenje i kako Crkva treba svoju poruku učiniti atraktivnijom?

DR. MIKIĆ: U šumi informacija teško je privući pozornost na sadržaj koji Crkva nudi. Znam da to nije jednostavno, teško je danas u »šumi« informacija boriti se za naklonost publike, primjerice s onima koji se služe i neetičnim sredstvima, koja su moralno neprihvatljiva Crkvi i crkvenim medijima. Oni se moraju držati profesionalnih standarda, ali i više od toga – poštovati i dostojanstvo osoba kojima se u svojim sadržajima bave te ne mogu, primjerice, lažnim naslovima privlačiti pozornost publike. No imam dojam da se pomalo osjeća zamor od površnosti kojom obiluje naš hrvatski medijski prostor te se u ljudima ponovno budi želja za kvalitetnom informacijom i oni ponovno posežu za dužim, analitičkim, ozbiljnijim sadržajem koji, gledano iz pozicije tržišnoga gospodarstva, ne donosi dobit i zaradu. No s druge strane ne može se zanemariti današnja generacija mladih koja u danu prolista ili »baci oko« na stotine članaka, ali ni jedan od njih ne pročita, onih koji nisu naviknuti družiti se s klasičnom knjigom. U takvu ambijentu crkvena se poruka mora prilagođavati i toj publici. Ne u smislu da gubi na svojoj autentičnosti ili da tjednici počnu objavljivati tekstove duge pola kartice, nego da se iskoristi moć društvenih mreža i novih medija kako bi taj sadržaj prezentiran u kraćoj formi izazvao interes publike da prolista tiskovinu, pročita neki duži članak. Jednostavno zajedno s ostalima moramo iskušavati različite mogućnosti koje nam stoje na raspolaganju dok budućnost ne pokaže jesu li tradicionalni mediji uistinu mrtvi, je li njihova budućnost uistinu tako crna, jesu li duži tekstovi stvar prošlosti, ide li tiskano novinarstvo svomu kraju… 

Crkva u medijima mora biti
S jedne strane ljudi su svakodnevno prožeti medijima, ali im pristupaju – kako ste istaknuli – na površan način. Kako se u tome trebaju postaviti crkveni mediji?

DR. MIKIĆ: Mediji, pa i crkveni, neizostavan su dio današnjega života suvremenoga čovjeka. Društvene mreže i internet postaju ne samo medijski svijet, nego stvarni svijet u kojem danas mladi odrastaju. Društvene mreže zapravo postaju svojevrsna kultura života današnjih ljudi i naravno da se njima i Crkva kao odgovorna institucija mora pozabaviti i razumjeti kako to funkcionira. Naravno, to ne treba očekivati prije svega od biskupa ili svećenika, nego postoje laici koji su spremni sudjelovati u tome i do kojih Crkva svakako može doći. Očito je da službeni mediji gube primat od društvenih mreža jer je Facebook danas najveći medij na svijetu iako nema ni jednoga zaposlenoga novinara, ali za njega svi pišemo besplatno. Iako je takva situacija, Crkva od svojih medija ne smije odustajati bez obzira hoće li oni naći svoju tržišnu nišu, neovisno o tome hoće li biti uspješni u tržišnom smislu. Crkva u svoje medije treba ulagati jer je medijsko polje Crkve sastavni dio njezina poslanja – ako se ulaže u molitvene prostore, u crkve, u školovanje vlastitoga kadra, isto se tako treba i može ulagati u vlastite medije i komunikaciju svoje poruke. Jer što bi bila Crkva bez komunikacije? Ona je poslana naviještati radosnu vijest, a ono što se nekada priopćavalo na otvorenom prostoru rimskoga foruma danas se događa u medijima. Dakle, Crkva u medijima mora biti. 

Veći izazov autentičnosti
Kao nekadašnji katolički novinar i urednik, smatrate li da »svjetovni« pristup uređivanja novina i portala može biti primjenjiv i na katoličke medije?
Pomalo se osjeća zamor od površnosti kojom obiluje naš hrvatski medijski prostor te se u ljudima ponovno budi želja za kvalitetnom informacijom i oni ponovno posežu za dužim, analitičkim, ozbiljnijim sadržajem koji, gledano iz pozicije tržišnoga gospodarstva, ne donosi dobit i zaradu.

DR. MIKIĆ: Nisam za banalizaciju ni naslove poput: »Ne ćete vjerovati što je nadbiskup napravio na krizmi«, a onda se u tekstu daje najobičniji opis krizme u nekoj našoj župi. Nisam za senzacionalizam te vrste, ali postoje novinarska pravila i zanimljivost svakako jest poželjna i kada se govori o složenoj stvarnosti. No postoje i pojedine specifičnosti i pravila novinarskoga zanata kojih se katolički mediji i katolički novinari moraju pridržavati. Možda čak i više jer se pred njih postavlja veći izazov autentičnosti nego pred neke druge medije koji se i ne predstavljaju ozbiljnijim, nego zabavljačkim internetskim stranicama. Ne treba bježati od novinarskih pravila, čak ni od nekih trikova kako bi se privukla pozornost publike na vlastiti rad, ali se pritom nikada ne smije ići ispod pravila novinarske struke koja u sebi sadržavaju i etičke standarde. Mislim da katolički mediji u mnogim spomenutim profesionalnim standardima drže višu ljestvicu od većine društvenih medija, no ozbiljniji mediji postaju sve manje gledani i čitani. Do većega broja publike dosežu oni koji to nisu. Crkveni mediji trebaju obratiti pozornost i na određene teme koje svjetovne medije možda ne će zanimati. Crkveni mediji, naravno, trebaju predstaviti vjernicima i encikliku koja ne pršti od silne zanimljivosti, ali je važna za teološku formaciju autentičnih vjernika. Crkveni mediji ne smiju odustajati ni od tema koje nisu zanimljive, ali su važne za zajedničku formaciju. Mediji u vlasništvu Katoličke Crkve morat će i više od neformalnih vjerskih medija pratiti aktivnosti crkvene hijerarhije, zasjedanja crkvenih tijela koja po sebi možda i nisu dovoljno zanimljiva ni atraktivna, ali mjesta za njih u crkvenim medijima mora biti. 

Navjestiteljska uloga
Papina ovogodišnja poruka posvećena je odnosu medija, društvenih mreža i osobnih kontakata. Koliko Crkva može »profitirati« svojom prisutnošću u medijima ili je ipak presudan osobni kontakt? Kako tu naći pravu mjeru?

DR. MIKIĆ: Mediji nikada ne će moći zamijeniti osobni kontakt, koji uključuje cjelovitu komunikaciju među ljudima, koja je za Crkvu ključna. Teško mi je zamisliti da bi se, primjerice, sakramenti mogli događati posredovanjem medija. Crkva je zajednica koja se okuplja na euharistiji, ali prisutnost crkvenih poruka u medijima potrebna je kako bi se došlo do onih koji nisu aktivni u Crkvi. Crkva u medijima mora biti zbog svoje navjestiteljske uloge. Ona se mora obraćati i ljudima koji nisu vjernici i ima im i danas što reći. Treba biti svjestan da kad neki crkveni službenik istupa u medijima, on tamo ne istupa zbog pojedinoga novinara, nego se obraća publici do koje često može doći isključivo preko toga medija. Ne mislim da Crkva treba bježati od medija koji joj nisu skloni jer i među publikom tih medija Crkva treba djelovati. Ne zbog popularnosti, ne zbog toga da bi izgledala ljepša i utjecajnija nego što jest, nego zato što na taj način vrši svoje poslanje. Crkva niti smije niti može odustati od medija kao sastavnoga dijela svoga cjelovitoga poslanja.

Poticati unutarcrkveni dijalog
Uz službene medije u vlasništvu Katoličke Crkve u posljednje vrijeme sve je više onih neformalnih crkvenih medija. Primjećujete li razliku među njima u pristupu temama, treba li od njih očekivati otvaranje prostora za unutarcrkveni dijalog?

DR. MIKIĆ: Privatni mediji imaju više prostora i veću priliku za otvaranje i nekih bolnih tema unutar Katoličke Crkve od kojih se, čini mi se, još uvijek dobrim djelom zazire iz mnogo razloga. Možda upravo zbog toga što su svjetovni mediji ponekad i pretjerano kritični prema crkvenoj stvarnosti pa onda crkveni mediji – i službeni i privatni – smatraju da će izvještavanjem o tome samo nadolijevati ulje na vatru. No taj nedostatak kritičnosti katoličkih medija ima i svoje povijesne razloge. Primjerice, Glas Koncila bio je poprilično kritičan i davao je puno prostora polemičnim unutarcrkvenim raspravama u drugoj polovici šezdesetih, sve do sloma hrvatskoga proljeća 1971./1972. godine. No kada je ponovno pojačana represija komunističkoga režima i prema Katoličkoj Crkvi, privremeno se odustalo od takva »uzburkavanja« crkvenih duhova i pribjeglo ponovnomu »zbijanju redova«. Ta je »privremenost«, međutim, potrajala sve do današnjih dana, dijelom i zbog spomenutih razloga. Osobno bih, kao čitatelj, volio pročitati ozbiljne, pa i polemičke tekstove i priloge i o onim temama o kojima se u Crkvi samo šapuće ili razgovara u kuloarima. Naravno, ne na senzacionalistički način ili iz želje da se Crkvi našteti ili ju se kao instituciju difamira, nego kako bismo zajedno otvorili kvalitetniji unutarcrkveni dijalog, premda razumijem razloge zbog koji se to još uvijek ne događa.

DR. ANTO MIKIĆ, PROFESOR NA HRVATSKOM KATOLIČKOM SVEUČILIŠTU Crkva ne smije odustajati od svojih medija

Zanima nas Tvoje mišljenje!