NAŠ IZBOR

PREDSJEDNIK HKZ-a “MI”: DOPUSTIMO DA RADOST BOŽIĆA TRAJNO UĐE U NAŠE ŽIVOTE!

Dr.sc. Božo Skoko, predsjednik HKZ MI

 

Nakon što smo zatvoreni u vlastitim domovima dočekali ovogodišnji Uskrs, u izvanrednim i kriznim okolnostima uzrokovanim pandemijom Covid-19, dočekujemo i Božić. Zbog situacije u kojoj se nalazimo lišeni smo velebnih adventskih proslava i događanja, koje su proteklih godina šarenile i komercijalizirale naše gradove privlačeći tisuće turista, ali su srećom naše crkve otvorene. Unatoč svim ograničenjima i pridržavanjima epidemioloških mjera, uz potreban oprez mogli smo pohoditi mise zornice, a moći ćemo i ovih božićnih dana prisustvovati euharistijskim slavljima. Jasno, mnogi se neće usuditi, niti je onim starijima i bolesnijima među nama preporučljivo odlaziti u crkvu zbog ugroze vlastitog zdravlja… Ali zahvaljujući izravnim televizijskim prijenosima, uključujući i onima na HRT-u iz oštećene zagrebačke katedrale, bit ćemo zajedno okupljeni oko jaslica i novorođenog Isusa.

Teško netko tko nije vjernik može razumjeti potrebu vjernika da pohodi crkvu i sudjeluje u misnom slavlju, kao izvoru posebne milosti i susretu Neba i zemlje. Posebno u ovim teškim i izazovnim vremenima smrtnosti i ranjivosti, kad nam je jasno da se ne možemo pouzdati samo u vlastite ljudske potencijale. Zato smo mogli samo sa žaljenjem slušati i gledati one izljeve mržnje, kakvi su dolazili od nekih hrvatskih „kreatora“ javnog mnijenja, pa čak i onih koji se smatraju intelektualcima. Oni se pitaju kako to da crkve mogu biti otvorene, a kafići i restorani te teretane zatvorene. Ne ulazeći u smisao usporedbe i spajanje nespojivog, možemo samo naglasiti kako je u crkvama razmak jasno propisan i kako vjernici za vrijeme liturgije cijelo vrijeme nose maske, dok to u ugostiteljstvu nije moguće. Dok neki od njih pozivaju na uništavanje crkava u Adventu, istodobno mi je sasvim u redu gomilanje ljudi po trgovačkim centrima… Ali smo naviknuli kako licemjerstvu nema kraja kad je kršćanstvo u pitanju, pa samo možemo zavapiti „Oprosti im Bože jer ne znaju što čine!“.

Okolnosti u kojima živimo i koje su lišene pretjerane komercijalizacije, koja je nažalost već odavno istisnula malog Isusa iz proslave Božića, tjeraju nas da se vratimo iskonu, da se u samoći susretnemo s Novorođenim, da razmislimo o smislu ovog velikog blagdana i Božjoj gesti da siđe među ljude i učini nas sličnima sebi. Bog se ponizio kako bi čovjeka mogao uzdići. Jesmo li svjesni tog dostojanstva koje nam je dano i znamo li se nositi s time? Ponašamo li se u tom duhu ili uništavamo ono božansko u nama? Što nam je onda preostalo ako preziremo Boga, kao što čine spomenuti ili ako ga smatramo suvišnim u vlastitom hedonizmu (kako nas ne bi pekla savjest), odnosno nevažnim kad se u pouzdajemo u naše ljudske snage? Bez Boga smo ništa… Ako to nismo shvatili nakon ove pandemije, nakon zagrebačkog potresa i svih drugih iznenađenja koje nam je osigurala ova 2020. godina, onda ćemo teško razumjeti i u budućnosti.

Doduše treba priznati kako je među nama i veliki broj onih prigodnih vjernika, koje toplina i radost Božića vrate u neiskvareno djetinjstvo u kojem su osjećali radost kršćanstva i probude u njima ljubav prema Bogu i bližnjemu, ali s odmakom od blagdana se izgube u izazovima svakodnevice i zaborave na taj božićni duh.

Što, dakle, možemo učiniti da zadržimo kroz cijelu godinu taj duh Božića? Pravi je odgovor očito u samom doživljaju Božića. Je li nam Božić poticaj za duhovni preporod, za susret s Bogom, samima sobom i svojim bližnjima, za preispitivanje svoga života i kreiranje bolje budućnosti ili nam je ovaj blagdan prigoda za odmor, kupovanje darova, dobar provod, zabavu i obilno gošćenje?

Ako Božić i božićne blagdane „potrošimo“ tako da mi osobno i naš hedonizam budu u prvom planu i ako se povedemo za potrošačkom groznicom i nametnutim komercijalnim običajima, onda teško možemo i očekivati drugačiji ugođaj nakon povratka u realnost. Ne dozvolimo da se duh Božića istopi čim maknemo božićne urese i čim božićne pjesme utihnu na radiju, a naše se okruženje vrati zimskom sivilu. Znamo da je početak svake nove godine težak koliko god ga zasipali dobrim željama. Čim se novogodišnja euforija malo stiša, mnogi shvate kako im je novčanik prazan, a računi stižu na naplatu. Na poslu ih očekuju stare obveze i zaduženja. Postajemo osjetljivi na komentare i kritike svojih ukućana, reagiramo brzo i neprimjereno. Postajemo nervozni, gubimo nadu i sve nam se počinje činiti kao jedna velika prijevara… Ako smo što i obećali sebi i svojima da ćemo promijeniti u svome životu, već smo se susreli s prvim izazovima i možda pokleknuli pred tim odlukama… Sve u svemu čini nam se kako nam Božić nije donio ono što smo očekivali i kako smo zaplovili u novu godinu još slabiji, izmoreniji, bezvoljniji…

A kako nam se to ne bi dogodilo zapitajmo se – hoćemo li u božićnoj noći doživjeti dolazak spasitelja Isusa na zemlju, ili će nam ta činjenica promaknuti u blagdanskom šarenilu!? Jesmo li shvatili što je bit Božića ili su nam to bili samo neradni dani u godini? Je li nam rođenje u betlehemskoj štalici samo zgodan igrokaz ili priča poput mnogobrojnih legendi koje slušamo od djetinjstva ili nešto više od toga, primjerice poticaj i apel? Nažalost, po svemu sudeći mnogima je Božić bio sasvim dostatan i bez novorođenog Isusa. A znamo da bez Isusa i prihvaćanja njegove poruke teško što možemo promijeniti u životu i teško nam može krenuti na bolje i u novoj godini, ma koliko uvjeravali sebe i druge da ćemo otvoriti potpuno novu stranicu.

Uoči Božića u jednom luksuznom magazinu sam pročitao kako je Djed Božićnjak istinski simbol Božića. Taj simpatični djedica, kojeg smo u doba komunizma zvali i Djed Mraz, koji je nastao kao inačica svetog Nikole u protestantskoj Americi početkom devetnaestog stoljeća, a kojeg je Coca-Cola za komercijalne svrhe 1931. obukla u prepoznatljivo crveno-bijelo odijelo, sam po sebi nije ništa kriv. Ali je uspješno, zahvaljujući komercijalnim poticajima i ateističkim nastojanjima da se Božić može slaviti i bez malog Isusa, istisnuo pravi simbol Božića. I nažalost mnogi su to uzeli zdravo za gotovo. Međutim, ključna je razlika u tome što nas Isus potiče da mijenjamo svoj život i odnos s drugima, a Djed Božićnjak, bez obzira koliko se uz njegov brend vezivali epiteti poput dobrote, dobročinstva i pravednosti, ipak nam poručuje samo – trošite, trošite i trošite…

Ukoliko ne želimo da nam siječanj uistinu prođe kao najdepresivniji mjesec u godini, vrijeme je da još jednom preispitamo prave poruke Božića i dopustimo da njegov sjaj i radost trajno uđu u naše živote!

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!