NAŠ IZBOR

KARDINAL MÜLLER: CELIBAT – POSLJEDNJA TRANSCENDENTNA UTVRDA KOJU ŽELE SRUŠITI

 

Prijevod: fra Tomislav Pervan

Ovih je dana kardinal Gerhard Müller, bivši pročelnik Zbora za nauk vjere objavio svoju „Lectio magistralis“ u obranu svećeničkoga celibata i sakramentalnoga svećeništva. U tome predavanju nazvao je celibat posljednjom „utvrdom Transcendentnoga“ u svijetu, koju žele srušiti te je podigao snažni glas i optužnicu protiv „nutarnjih i vanjskih sila“ koje teže stvoriti nekakvu imanentnu religiju, ljudsku tvorevinu za cijeli svijet, ali bez Boga. Pokušaj medija stvoriti pomutnju u povodu objavljivanja knjige kardinala Roberta Saraha Iz dubine naših srdaca koju je napisao u suradnji i zdogovoru s papom u miru Benediktom nije ništa drugo nego znak paranoje koja se sve više širi zbog navodne „koegzistencije“ dvojice papa. „Navodne“ jer u katoličkoj Crkvi može biti samo jedan Papa, budući da je rimski biskup kao nasljednik svetoga Petra trajni, vidljivi princip i temelj jedinstva zbora biskupa i vjernika u cijelom svijetu (Lumen Gentium, 23). Ti smatraju kako je prilog Benedikta XVI. u knjizi kardinala Saraha očiti dokaz protiv jedinstva. Isto je tako očito kako papa Franjo i njegov prethodnik Benedikt XVI. nisu začetnici te bolesne polarizacije, nego su dapače žrtve ideološke projekcije.

Ta polarizacija predstavlja za Crkvu opasnost te istodobno podkopava primat rimske Crkve. Sve te činjenice očituju kako još uvijek nije u „vjerničkom osjetilu naroda Božjega“ zacijelila psihička trauma izazvana odstupanjem pape Benedikta s Petrove stolice početkom 2013. Vjernici pak imaju pravo na jasni teološki sud glede koegzistencije aktualnog Pape i njegova umirovljenog, emeritiranog prethodnika. Taj izvanredni događaj, da naime papa kao vrhovna glava biskupskog kolegija i vidljive Crkve, koje je nevidljiva glava sam Krist, napušta prije svoje smrti Petrovu stolicu koja mu je doživotno dodijeljena, nikada se ne može do kraja shvatiti svjetovnim kriterijima u smislu starošću uvjetovana prava na umirovljenje ili u smislu popularne želje promijeniti osobu vlastitoga „šefa“. Ako je točno da crkveno pravo predviđa tu mogućnost (can. 332 par. 2), zasada manjkaju i detaljne odredbe kao i konkretna iskustva da bi se opisao status takve osobe te kako se na najbolji mogući način takvo stanje dade provesti u praksu na dobro Crkve.

U svijetu politike uobičajene su među protivnicima međusobne borbe za vlast i moć. Čim je protivnik svladan i uklonjen, „karavana“ ide dalje kao da se ništa nije dogodilo. Isus veli, tako ne smije biti među njegovim učenicima, jer su u Crkvi Božjoj svi braća. Samo je i jedino Bog naš Otac. Njegov Sin Isus Krist, utjelovljena Božja Riječ (Iv 1,14-18), Učitelj je svih ljudi (Mt 23,10). Biskupi i svećenici na temelju sakramenta reda sluge su Crkve koje je izabrao Duh Sveti (Dj 20,28). Oni vode Božju Crkvu u ime i autoritetom samoga Krista. On govori kroz njihova usta kao božanski Učitelj i Navjestitelj (1 Sol 2,13). On posvećuje vjernike preko njih kroz sakramente. I napokon, Krist je „čuvar i pastir vaših duša“ (1 Pt 2,25), on se brine oko duševnog spasenja ljudi pozivajući svećenike i biskupe u svoju Crkvu da budu njihovi i njegovi pastiri (1 Pt 5,2sl.; Dj 20,28). Rimski biskup obnaša službu svetoga Petra koga je sam Isus, Gospodar Crkve, pozvao i dao mu zadaću da bude sveopći pastir. Jasno, i biskupi su međusobno braća, makar su članovi biskupskoga kolegija te su ujedinjeni pod autoritetom samoga Pape (LG, 23).

Živući „bivši“ papa bratski je povezan sa svim biskupima te podliježe učiteljstvu i jurisdikciji postojećeg Pape. To nikako ne isključuje da njegova riječ ima još uvijek moć i težinu u Crkvi na temelju njegove teološke i duhovne kompetentnosti i kao biskup a i kao bivši papa. Odnos svakoga umirovljenog biskupa prema svomu nasljedniku mora biti obilježen duhom bratstva. Želja za svjetovnim prestižem i političkim igrama moći otrov je u tijelu Crkve, Kristovu Tijelu. A fortiori vrijedi to za još delikatniji odnos službujućeg papa u odnosu na prethodnika koji se odrekao obnašanja Petrove službe te svih povlastica papinskoga primata, zbog čega on sa sigurnošću više nije „pravi“ papa.

Zajednička fronta nutarnjih i vanjskih neprijatelja Crkve“

Ono što pogotovo iznenađuje jest činjenica da se oni crkveni neprijatelji iz redova liberalnoga i marksističkoga neopoganstva udružuju s unutarcrkvenim sekularizmom, opsjednutim željom pretvoriti Crkvu Božju u sveopću humanitarnu aktivnu organizaciju.

Bojovni ateist Eugenio Scalfari prsi se svojim prijateljevanjem s papom Franjom. Obuzet zajedničkom idejom jedinstvene, planetarne religije ljudskoga podrijetla (bez Trojstva i Utjelovljenja) nudi Papi svoju suradnju. Ideja nekakve zajedničke „pučke fronte“ vjernika i nevjernika potpiruje se i promiče protiv onih koje Scalfari vidi kao neprijatelje i protivnike u redovima kardinala i biskupa te (desnokonzervativnih) katolika. Nalazi on istomišljenike među onima koji pripadaju krugu onih koji se smatraju dijelom tzv. „Bergogliove Garde“. Ta mreža lijevih populista, tjerani pukom žudnjom za moći, izokreće Papinu potestas plena u nekakvu potestas illimitata et absoluta. U tom se zrcali očiti voluntarizam.

Prema njihovu zreniku sve je dobro i istinito jer tako to hoće Papa, a ne zato što Papa nešto kaže ili čini. Oni protuslove Drugom vatikanskom saboru koje priznaje kako je učiteljstvo u službi Objave, „ne naučavajući ništa drugo osim onoga što je predano, jer ono božanskim nalogom i uz pomoć Duha Svetoga punim počitanjem sluša… Apostoli su, dakako poslije Gospodinova uzašašća, ono što on bijaše govorio i činio, predali s onim punim razumijevanjem, koje su sami – upućeni slavnim događajima u svezi s Kristom te poučeni svjetlom Duha istine – uživali“ (Dei Verbum 19). I tako oni sami sebe prokazuju demonskim protivnicima papinstva, dogmatski definirana u nauku Prvoga i Drugoga vatikanskoga sabora.

Ako je već između Isusa i njegovih učenika vladalo načelo ne servilnosti, nego služenja i kriterij prijateljstva (Iv 15,15), kako je moguće da je odnos između Pape i braće u biskupskoj službi opečaćen servilnim, podložničkim oportunizmom i slijepim, iracionalnim posluhom, onkraj jedinstva vjere i razuma, imanentnih katoličkoj teologiji? Sukladno liberalno-marksističkom nazoru Papa bi bio na „visini zadaće“ i vremena u kome živi kad bi do kraja provodio bezočnu agendu krajnje ljevice te promicao duh jedinstva lišen bilo kakve transcendencije, bez Boga i bez povijesnoga posredovanja Isusa Krista, jedinoga posrednika između Boga i ljudi (1Tim 2,5).

Medijska gospoda i moguli, gospodari i manipulatori javnim mišljenjem te ideolozi ovoga svijeta (Civitas terrena) zlorabe svoju moć kad se ne obaziru ili preziru naravni moralni zakon i Božje zapovijedi. Opetovano prisvajaju sebi Božje mjesto i pretvaraju se u demone u ljudskoj odjeći. Gdje se pak Bog priznaje kao jedini Gospodar, tu vladaju milost i život, sloboda i ljubav. U Božjem kraljevstvu Isusove riječi vrijede kao načelo: „Ne smije tako biti među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge!“ (Mk 10,43-45).

Sakramentalni red (biskup, svećenik i đakon) ostaje trajno valjan i djelatan, s njime i odgovornost za nauk Crkve i njezinu pastoralnu misiju. Stari protivnici Josepha Ratzingera (kao pročelnika Kongregacija ali i pape) nemaju pravo proglasiti protiv njega „damnatio memoriae“, utoliko manje što se većina njih razlikuje od njegovih svojstava crkvenog učitelja zastrašujućim teološkim i filozofskim diletantizmom. Prilog Benedikta XVI. knjizi kardinala Saraha mogu kao čin opozicije spram pape Franje diskreditirati samo oni koji zamjenjuju Crkvu Božju s nekakvom ideološko-političkom organizacijom. Ne žele shvatiti da otajstva vjere mogu shvatiti samo oni koji imaju Duha Božjega, a ne i duha ovoga svijeta. „Naravan čovjek ne prima što je od Duha Božjega. Njemu je to ludost“ (1Kor 2,14).

U početku čak ni sami apostoli nisu mogli shvatiti kako ima ljudi koji su spremni dragovoljno se odreći ženidbe zbog kraljevstva nebeskoga. Isus poručuje: „Tko može shvatiti, neka shvati“ (Mt 19,12). Potom im je Isus objasnio: „Zaista, kažem vam, nema ga tko bi ostavio kuću, ili ženu, ili braću, ili roditelje, ili djecu poradi kraljevstva Božjega, a da ne bi primio stostruko već u ovom vremenu, i u budućem život vječni“ (Lk 18,29-30; Mt 19,29).

Tvrdnja kako je Benedikt nekakav potajni protivnik postojećega Pape te kako je (pri)stajanje u obranu sakramentalnoga svećeništva i celibata dio politike opstrukcije protiv očekivanoga postsinodalnog dokumenta Amazonske sinode, može uspijevati samo na plodnu  bunjištu teološke ignorancije. Nitko ne opovrgava tu fiksnu ideju bolje i briljantnije od samoga pape Franje.

Naime, u predgovoru zbornika o sakramentu svećeničkog reda, u povodu 65. obljetnice svećeništva Josepha Ratzingera, piše godine 2016. papa Franjo: „Svaki put kad čitam djela Josepha Ratingera/ Benedikta XVI., biva mi jasno da je on svoju teologiju izučio na koljenima te da je još uvijek uči na koljenima: Na koljenima, jer je očito kako je on ne samo vrstan teolog i učitelj vjere, nego i osoba koja zbiljski vjeruje i zbilja moli. Vidi se da je on osoba koja utjelovljuje u sebi svetost, osoba mira, Božji čovjek“. I nakon što je odbacio karikaturu svećenika kao funkcionara i eksperta u nekakvoj Crkvi, nalik nevladinoj organizaciji, iznovice podvlači papa Franjo izvanredni položaj Josepha Ratzingera kao teologa na Petrovoj Stolici sljedećim riječima: „Kao što je kardinal Gerhard Ludwig Müller na mjerodavan način istaknuo, teološko djelo Josepha Ratzingera a potom Benedikta XVI. svrstava se među velike teologe na Petrovoj Stolici, kakav je primjerice papa Lav Veliki, svetac i crkveni naučitelj… Pod tim vidikom te uzimajući u obzir mišljenje pročelnika Zbora za nauk vjere htio bih dodati da nam upravo danas, kao ‘papa emeritus’, na zoran način očitava jednu od svojih najvećih lekcija i predavanja ‘teologije na koljenima’“.

„Svećenik povezan s Kristom nije nikakav funkcionar“

            Prilog Benedikta XVI. u knjizi kardinala Saraha tvori i nudi hermeneutičko, kristološko- pneumatološko produbljenje jedinstva Staroga i Novoga zavjeta, jedinstva koje počiva na samoj božanskoj objavi u povijesti. Nudi nam i pomoć kako bi se nadišla teološka i duhovna kriza svećeničkoga staleža u našem vremenu, komu pripada „trajno značajnija zadaća… na području obnove Crkve Kristove“ (PO,1). Svećenik nije nikakav funkcionar u nekom poduzeću koji bi nudio religijske ili socijalne usluge. Isto tako nije on eksponent, zastupnik nekakve autonomne zajednice koja bi pred Bogom tražila od Boga svoja vlastita prava, jer „svaki dobri dar i svaki savršeni poklon… dolazi odozgor, od Oca svjetlila“ (Jk 1,17). Svetim redom on se naprotiv suobličuje Isusu Kristu, Velikom Svećeniku i Posredniku Novoga zavjeta, božanskom Učitelju te Dobrom Pastiru koji daje vlastiti život za ovce Božjega stada (LG, 29; PO, 2).

Iz te suobličenosti, conformitas cum Christo, slijedi činjenica kako životu u celibatu samoga Gospodina Isus Krista najbolje odgovara i životni stil sakramentalnog svećeništva u beženstvu. Sam je Isus govorio o učenicima koji žive u uzdržljivosti te koji se slobodnom odlukom odriču ženidbe i vlastite obitelji kao onima koji svjedoče buduće kraljevstvo te rade na spasenju ljudi (Mt 19,12; 1 Kor 7,32). Celibat nije kategorički postulat same naravi svećeništva, ali na najintimniji način odgovara biti tog sakramenta, jer re-prezentira Krista, Glavu Crkve, autoritetom koji vuče korijen iz naloga i Bogu posvećena životnoga stila (usp. PO, 16).

S toga razloga dispenze od obveze celibata, koje imamo u raznim oblicima u Zapadnoj ili Istočnoj Crkvi, predstavljaju iznimke, a ne pravilo svećeničkoga celibata. Crkva načelno treba smjerati prema neoženjenim svećenicima. Ishodeći iz biblijskih korijena te slijedeći obvezu uzdržavanja od braka za oženjene klerike vremenom je postalo praksom posvećivati za biskupe, svećenike i đakone iz kruga kandidata samo one koji su od samoga početka dali obećanje živjeti u beženstvu.

U Istočnoj Crkvi dogodio se otklon i lom s tradicijom rane Crkve – zacijelo ne prema njezinu uzoru – na Drugoj trulanskoj sinodi (691./692.) koja se – znakovito – odvijala u carskoj palači, a ne u nekoj crkvi, na kojoj je dopušteno klericima, svećenicima i đakonima živjeti u braku. U latinskoj Crkvi zaređivani su odsele samo neoženjeni muškarci koji su prethodno dali obećanje živjeti u beženstvu. U istočnim crkvama dopušteno je oženjenim klericima, ali ne i biskupima, ostati u braku pod pretpostavkom da se prije slavljenja božanske liturgije neko vrijeme uzdržavaju od bračnih čina, ali nije dopuštena ponovna ženidba nakon smrti supruge .

Ta odredba vrijedi i za one klerike u Katoličkoj Crkvi koji su dobili oprost od obveze celibata (LG, 29). Katolička Crkva prihvaća tu praksu Istočne Crkve u Crkvama koje su u zajedništvu s Rimom zbog većega dobra jedinstva, a od vremena Pija XII. te što se tiče anglikanaca od vremena Benedikta XVI. dopušta onim duhovnim osobama koje se vraćaju iz drugih kršćanskih vjeroispovijedi u puno zajedništvo Crkve a već su oženjeni, da ostanu u braku, ako se žele zarediti za svećenike.

Napad na sakramentalno svećeništvo

Glatko dokidanje svećeničkoga celibata prema uzoru na protestantske i anglikanske zajednice 16. stoljeća bio bi, ukratko, napad na narav svećeništva te čin prijezira spram cjelokupne katoličke tradicije. Tko želi preuzeti odgovornost pred Bogom i njegovom svetom Crkvom za katastrofalne posljedice za duhovnost i teologiju katoličkoga svećeništva? Milijuni svećenika od ustanovljenja Crkve osjećali bi se u dnu duše povrijeđeni tvrdnjom da je njihova egzistencijalna žrtva za kraljevstvo Božje i Crkvu utemeljena samo na vanjskoj, pravnoj disciplini i uredbi, koja nema nikakve veze sa svećeništvom ni s beženstvom zbog kraljevstva Božjega. Manjak svećenika u nekoć kršćanskim zemljama Zapada (brojem i kvalitetom) ne počiva na manjku zvanja s Božje strane, nego na manjku našega života iz evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega i Spasitelja svega svijeta.

Svjedoci smo ne samo žučljive diskusije o celibatu, nego i zagrižene rovovske bitke protiv celibata i sakramentalnog svećeništva. Protestantski reformatori 16. stoljeća smatrali su crkvene službe pukim religioznim funkcijama unutar kršćanske zajednice, te su time sve službe lišili sakramentalnog karaktera. Nije li više svećenički red nutarnje suobličavanje s Kristom, božanskim Učiteljem i Dobrim pastirom te Velikim svećenikom Novoga zavjeta, otpada i razumijevanje za nutarnje, intimno povezivanje s celibatom zbog kraljevstva Božjega, ukorijenjena u samom Evanđelju (Mt 19,12; 1 Kor 7,32).

Slijedeći polemiku protestantskih reformatora na temelju imanentne slike o čovjeku, francuski su prosvjetitelji gledali u svećeničkom celibatu te redovničkim zavjetima očiti oblik potiskivanja spolnoga nagona koje vodi u nervoze i perverzije, nalik onoj potonjoj tezi koju zastupa dubinska psihologija, koja smatra seksualnost mehaničkim zadovoljenjem čovjekovih nagona, koja, u slučaju „potiskivanja“, uzrokuje nervoze i perverzije.

U trenutnoj diktaturi relativizma naglasak na sakramentalnom autoritetu koji ima svoj iskon u većem božanskom autoritetu smatra se klerikalnom gladi za moći, a životni stil u celibatu postaje javnom optužnicom protiv svjetonazora koji svodi seksualnost na egoističnu težnju za užitkom. Svećenički se celibat čini posljednjom utvrdom čovjekove radikalno transcendentne usmjerenosti i nade u budući svijet u onostranosti, koja je sukladno ateističkim načelima opasna iluzija. Stoga se Katoličku Crkvu žestoko napada i osporava jer predstavlja ideološku alternativu radikalnom imanentizmu svjetske elite moći i novca, koja teži prema apsolutnoj kontroli nad duhom i tijelom otupjelih mnoštava.

            Da, ti se zaodijevaju odjećom filantropa koji ništa drugo ne žele nego se svidjeti sirotim svećenicima i redovnicima, oslobađajući ih iz krletke potisnute seksualnosti. Ti „usrećite- lji“ čovječanstva u svojoj blaziranoj nesnošljivosti ne primjećuju u kolikoj mjeri vrijeđaju ljudsko dostojanstvo svih onih kršćana koji u svojoj prema Bogu usmjerenoj i oblikovanoj savjesti ozbiljno žive nerazrješivost braka ili vjerno obdržavaju odricanje od braka u celibatu, snagom Božjem milosti. Upravo bi tu, gdje ti vjerni kršćani u dubini svoje savjesti donose pred Bogom svoje najvažnije životne odluke, htjeli oni koji niječu nadnaravni čovjekov poziv, uvjeriti ih da trebaju iskoračiti u ograničeni obzor nekakve na smrt osuđene egzistencije, kao da ne postoji živi Bog (Gaudium et spes, 21). Jer, „uistinu, ono njegovo nevidljivo, vječna njegova moć i božanstvo, onamo od stvaranja svijeta, umom se po djelima razabire tako da nemaju isprike. Jer premda upoznaše Boga, ne iskazaše mu kao Bogu ni slavu ni zahvalnost, nego ishlapiše u mozganjima svojim te se pomrači bezumno srce njihovo. Gradeći se mudrima, poludješe i zamijeniše slavu neraspadljivoga Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova“ (Rim 1,20-23).

Podli, nepošteni prigovor i optužnica glasi kako ti mračni natražnjaci u Crkvi brane sakramen-talni celibat, otuđeni seksualni moral te protuprirodni celibat ne bi li usporili ili spriječili nužno moderniziranje Katoličke Crkve te njezinu prilagodbu suvremenom svijetu. Oni su tolerantni u najboljem slučaju prema nekakvoj Crkvi bez Boga, bez Kristova križa, bez nade u vječni život. Ta Crkva dogmatskog indiferentizma i moralnog relativizma, koja bi obuhvaćala i ateiste i nevjernike, ima pravo govoriti o klimi, prenapučenosti Zemlje, migrantima. Ali treba zamuknuti u pitanjima pobačaja, samoosakaćivanja koje se promiče pod geslom preinake spola, eutanazije te istospolnih partnerstava, a da i ne spominjemo izvanbračne veze između muškaraca i žena. Crkva bi dakako morala apsolutno prihvatiti i blagosloviti seksualnu revoluciju kao oslobađanje od neprijateljskog stava prema tijelu u katoličkoj moralci. Na taj način odaslala bi Crkva znakove kajanja i pokore za tradicionalno odbacivanje tijela još od Augustinove manihejske baštine.

            Papin savjetnik

           Svim tim laskanjima unatoč vjerni su katolici osvjedočeni da bi namjesto ateista Scalfarija, koji ne vjeruje ni u Bogu niti je kadar shvatiti „misterij svete Crkve“ (LG, 5), Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) bio nemjerljivo kompetentniji savjetnik Kristovu namjesniku na zemlji, nasljedniku sv. Petra i vrhovnom pastiru univerzalne Crkve. Vrijedi to i za njegove teološke kvalitete, njegovo duhovno zrenje u tajnu Božje ljubavi kao i njegovo iskustvo odgovornosti kao pape. Jer jedino Benedikt među svim živim ljudima na zemlji dijeli s papom Franjom pred Bogom tu odgovornost za cijelu Crkvu na zemlji.

Ono što papa Franjo piše u predgovoru knjizi o svećeništvu svoga prethodnika trebali bi čitati svi „mudraci i umnici te moćnici ovoga svijeta“ (1 Kor 2,6) prije nego zatrube na sve četiri strane svijeta svoje paranoidne maštarije o Papinim protivnicima, o kardinalima koji međusobno ratuju, o predstojećim raskolima u Crkvi. „Joseph Ratzinger/ Benedikt XVI. utjelovljuje u sebi onaj trajni odnos prema Gospodinu Isusu, bez koga ništa nije istinito, bez koga se sve pretvara u rutinu, koja od svećenika čini namještenike, od biskupa birokrate a Crkva nije više Kristova Crkva nego naš proizvod, u konačnici, suvišna nevladina organizacija“.  

          I Franjo nastavlja obraćajući se 28. srpnja 2016. u Sala Clementina za predstavljanja knjige okupljanim kardinalima, biskupima i svećenicima, ne kao podložnicima kojima zapovijeda, nego ih oslovljava kao prijatelje: „Draga braćo! Osmjeljujem se reći – ako bilo tko od vas ima bilo kada dvojbe spram središta svoje službe, svoga značenja, svoje korisnosti, ako bilo kada imate dvoumice glede onoga što ljudi od nas očekuju, molim vas, temeljito (pro)meditirajte ove stranice koje su nam ponuđene. Jer vjernici od nas očekuju ponajprije ono što je opisano i zasvjedočeno u ovoj knjizi, naime, da im donosimo Isusa Krista, da ih vodimo prema Njemu, izvoru svježe i žive vode za kojom žude više nego i za čime. Vodu koju jedino On može pružiti te koju nikada ništa ne može nadomjestiti. Da ih vodimo punoj i istinskoj sreći i blaženstvu kad ih ništa više ne može zadovoljiti. Da im omogućimo ozbiljiti njihov najintimniji san koji nikada nikakva sila ni moć ovoga svijeta ne može obećati niti ispuniti“.

 

Međugorje, 3. veljače 2020.

 

 

Zanima nas Tvoje mišljenje!