UMREŽENA HRVATSKA

BESMISAO RATA IZMEĐU RUSKE FEDERACIJE I UKRAJINE

Piše: Mag. polit. Bruno Rukavina

„Svaki rat je isti, svaki rat je različit“, poznata je izreka američkog pisca i bivšeg marinca Anthony Swofforda koja je načelno je u pravu. Između ratova postoje određene sličnosti u vidu sličnih (geo)strateških i (geo)taktičkih djelovanja, ponekad sličnih uzroka i naravno posljedice ratova: poginule, ranjenje i nestale osobe, uništena društva, države , infrastruktura i drugo. Međutim, kako se ratovi konstantno odvijaju u kontekstualno drugačijim okolnostima, što prostornim što vremenskim, svaki rat je a priori i različit. Tako je slučaj s trenutačnim sukobom u Ukrajini koji traje neprestano od krvavog ustanka, političkog prevrata ili, kako to naziva politička elita Ruske Federacije, protuustavnog državnog udara ili puča (coup d’etat) iz 2014. godine, kojeg Ukrajinci nazivaju revolucija Dostojanstva ili Euromajdan. Ne ulazeći u detaljnu analizu uzroka sukoba; koji bi se mogli tražiti u različitim hipotezama kao što su: širenje NATO saveza (i EU) s liberalnim vrijednostima prema istoku, nepridržavanje (ili selektivno pridržavanje) međunarodnog (i ustavnog) prava, (fragmentirani) režim Ruske Federacije u strahu od demokratizacije (političkog sustava) i liberalizacije (društva), (re)eskalacija sukoba u Donbasu 10 dana prije ruske intervencije u veljači 2022. godine; samo postojanje sukoba u Europi od Drugog svjetskog rata (zaboravljajući sukobe na prostoru bivše Jugoslavije od 1991. do 2001. i Grčkog građanskog rata od 1944. do 1949.), mnoge je ostavilo u stanju šoka i nevjerice. Razlozi šoka mi osobno nisu jasni. Možda ih se može objasniti kao svojevrsnu slijepu vjeru u argumentaciju da su tzv. „zapadni liberalni“ ljudi antropološki evoluirali u neku („nad“)vrstu miroljubivih homo sapiensa koji sve toleriraju (iskrivljujući značenje riječi tolerancija) i ne prakticiraju nasilje, ali ga zato svakodnevno mogu konzumirati u popularnoj kulturi kroz filmove, video igre, glazbene spotove ili pak u vijestima pod uvjetom da nasilje provode ljudi s drugačijim antropološkim karakteristika. Dakle, zašto je došlo do tog šoka zbog rata u Ukrajini? Zar do sada nije bilo nikakvih ratova u svijetu u posljednjih 30 godina, od kraja Hladnog rata? Zar se nije upravo ovdje, u Hrvatskoj (i BiH), borilo, ginulo i ubijalo, kao što se već godinama radi u i samoj Ukrajini (2014-danas)? Što se događalo u Iraku, Čečeniji, Siriji, Libiji, Afganistanu, Gruziji, Jemenu, Mjanmaru, po afričkom kontinentu? Ili smo mislili da su to neka daleka udaljena područja s drugačijim ljudima te ako su daleko od očiju medija možda su daleko i od naših srca? Osobno smatram da su svi ljudi jednaki, sastavljeni smo od iste materije, od krvi, mesa i kostiju, sa svojim interesima i emocijama. Antropološki, čovjek se nije ništa znatnije promijenio u posljednjih nekoliko tisuća godina, što znači da smo isti ljudi kao što smo bili i prije. Iracionalni, vođeni emocijama poput straha, zavisti, pohlepe i želje za dominacijom. Znači li to da ljudi nisu okrenuti prema racionalnim odnosima, prema harmoniji, suradnji, uvažavanju drugih? Naravno da ne. Ljudi su i jedno i drugo, odnosno u njima obitava i ovo prvo pesimistično i drugo optimistično gledanje na ljudsku prirodu. Međutim, što uzrokuje ponašanje sukladno pojedinoj ljudskoj prirodi? Kontekst. Upravo zato je bitna uloga profesora Skinnera i njegovog istraživačkog rada Značenje i razumijevanje u povijesti ideja (Meaning and Understanding in the History of Ideas) u kojem navodi da ako se pojedine ideje žele razumjeti, one se mogu razumjeti samo ako se stave u prostorno vremenski kontekst unutar kojeg su nastale. To ne vrijedi samo za ideje već i za političke događaje, uključujući i one na međunarodnoj razini. Dakle, postoji kontekst unutar kojeg je nastala i razvijala se kriza u Ukrajini koja je došla do trenutačnog stadija vojnih djelovanja.

Je li kriza u Ukrajini mogla biti predviđena? Da, bila je predviđena. Još od kraja Hladnog rata, prije 30 godina, znanstvenici su uočili problematiku Ukrajine i to na dvije razne: 1) na razini Ukrajine kao države i 2) na međunarodnoj razini, gdje je Ukrajina proučavana kao subjekt međunarodnih odnosa.

O ovoj prvoj razini problema unutar Ukrajine kao države, govorio je još u svom odgovoru Francisu Fukuyami i njegovom Kraju povijesti, Samuel Huntington u knjizi Sukob civilizacija. Tamo se više puta navodi i prikazuje podijeljenost unutar Ukrajine na zapadnu i istočnu Ukrajinu zbog civilizacijskih i kulturnih razlika. Dok je etatistički (realistički) pristup, koji je usmjeren na državu u cjelini, isticao mogućnost rusko-ukrajinskog rata, civilizacijski pristup upozoravao je na potencijalnu mogućnost građanskog rata i podjele Ukrajine na pola (istok-zapad, a granica bi bila oko rijeke Dnjepar). Da bi se to izbjeglo civilizacijski pristup je naglašavao poticanje političke i gospodarske suradnje između Rusije i Ukrajine, odricanje nuklearnog oružja (kojeg se Ukrajina odrekla Budimpeštanskim sporazum u zamjenu za garanciju ukrajinskog suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti), mjere i pomoć s kojim bi se očuvalo jedinstvo i neovisnost Ukrajine te planiranje izvanrednih situacija i scenarija koje bi predviđale mogući raspad Ukrajine s ciljem nadvladavanja i sprječavanja takvih kriza.

Na međunarodnoj razini o Ukrajini je govorio Zbigniew Brzezinski, u svojoj čuvenoj knjizi Velika šahovska ploča. On je gledao na Ukrajinu kao važnog geopolitičkog subjekta u post-hladnoratovskoj Europi. Ukrajina je bila ključna država, za sve one koji su htjeli spriječiti ponovno uzdizanje Ruske Federacije kao regionalne (ili globalne) sile. Po Brzezinskom: „Ukoliko bi Moskva uspjela vratiti nadzor nad Ukrajinom, Rusija bi automatski ponovno stekla sve što joj je potrebno za stvaranje snažne imperijalne države, obuhvaćajući Europu i Aziju …., a da bi Ukrajina postala samostalna i neovisna mora u potpunosti sudjelovati u vezama središnje Europe s NATO-om i Europskom unijom“. Kad će Ukrajina biti spremna za tako nešto? Po Brzezinskom između 2005 i 2015. godine. I nije mnogo promašio, za jednu godinu otprilike. Kako za jednu godinu? Radi pomalo zaboravljenih godina: 2004. se dogodila Narančasta revolucija, a 2014. se dogodila revolucija Dostojanstva (ilegalan protudržavni udar po ruskom gledištu). To su dva pokušaja da se Ukrajina okrene prema razvijenijom demokratskom svijetu, na što Ruska Federacija, gleda sa strahom za svoju nacionalnu sigurnost ili pak sigurnost svog suverenog (ne nužno i liberalnog) demokratskog sustava vladanja. Za Rusku Federaciju, to je svojevrsna svakodnevna aporija (nerješiv problem) – ili će dopustiti da bude (neo)liberalizirana (nadajući se nekoj kvalitetnijoj liberalizaciji za razliku od one sramne i katastrofalne liberalizacije iz 1990-ih) ili će snositi sankcije za svoj prkos i inat odupiranju westernizaciji čuvajući svoje vlastite nacionalne interese (i vrijednosti) u svom (bližem) susjedstvu kao što to rade sve velike (regionalne) svjetske sile.

Ovaj cjelokupni sukob, možemo gledati kao i sukob dva principa. Prvi princip je realistički –  sigurnost velike regionalne sile, poput Ruske Federacije koja se smatra ugroženom zbog ponašanja drugih u svom okruženju i stanja (ekspanzije i nametanja određenih vrijednosti i političkih ustrojstava, kojima ne pripada) u međunarodnim odnosima, bez obzira jeli taj strah opravdan ili ne. Osjećaja poput straha ili ljutnje se naročito teško riješiti, pogotovo kad su takvi osjećaji uzrokovani prisilnim nametanjem vrijednosti, ideja i uvjerenja u koje ne vjerujemo, a koje nam mogu biti odbojne i degutantne. Drugi je liberalni princip slobode unutar kojeg mala (ukrajinska) nacija ima pravo na odabiranje i određivanje svog puta sreće kroz pripadanje savezima najrazvijenijeg dijela svijeta, neovisno od bilo kojih drugih interesa. Međutim, u današnjim međunarodnim odnosima, snaga argumenta je ponovno na strani onog koji iza tog argumenta ima jaču vojnu (i nuklearnu) silu. Važno je naglasiti da se na razini morala i etike, ovaj rat u svom totalitetu, kao i svaki drugi rat, ne može ne osuditi, jer geopolitika ne može biti opravdanje ljudskim patnjama. Isto tako, na razini geopolitike i geostrategije, ovaj sukob ne smije se ne razumjeti.

Gdje je tu besmisao i je li mogla postojati određena vrsta srednjeg miroljubivog i mirnodopskog načina rješenja ukrajinskog pitanja i suodnošenja s Ruskom Federacijom? Da, naravno da je postojala. Gdje ima (Božje) volje ima i načina. Riječ je o svojevrsnoj neutralizaciji i statusu nepristranosti Ukrajine. Da je postojala inicijativa (i politička domišljatost) Ukrajina je kao neutralna država mogla stvoriti svojevrsni „Savez neutralnih država Europe“ sa Švicarskom, Švedskom, Finskom i Austrijom (potonje tri su dio EU, ali ne i NATO saveza). Tako je Ukrajina kao neutralna zemlja mogla održavati dobre odnose između Zapada (EU) i Istoka (Rusija s Euroazijskim gospodarskim savezom) te se interesno uključivati u svojevrsne projekte jedne i druge strane. Idejni cilj bi bila Ukrajina kao vrata između Zapada i Rusije koja dobro naplaćuje svoju geopolitičku (i geoekonomsku) poziciju. Tragovi ove ideje djelomično su bili vidljivi kod svrgnutog ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, koji nije mogao održati sustav duboko infektiran nepotizmom i korupcijom (kojoj je djelomično i sam doprinio). Za uspjeh ovog scenarija potreban je politički sustav koji je utemeljen isključivo na meritokraciji, koja nedostaje u post-sovjetskom (i post- jugoslavenskom) prostoru. Upravo ovdje leži besmisao cjelokupnog sukoba. Umjesto da se Ukrajinu (i ostatak post-sovjetskog prostora) kroz inkrementalnu promjenu utemeljenu na pragmatičnoj interesnoj suradnji učini funkcionalnim demokracijama, izvršio se revolucionarni ratnohuškački scenarij s osmogodišnjim lokaliziranim sukobom u istočnoj Ukrajini (2014-2022), koji je naglo (re)eskalirao u veljači 2022. godine. Ovdje je važno naglasiti da se aporija Ruske Federacije mogla nadvladati, stavljajući fokus odnosa između Zapada i Rusije na suradnju kroz interese, a ne suradnju kroz (neoliberalne) vrijednosti, koje nemaju veliku podršku u Rusiji i širem post-sovjetskom prostoru. Do veljače 2022. godine postojala je prilika za izgradnju neutralne, stabilne i prosperitetne Ukrajine (implementacijom Minsk sporazuma) kroz neutralizaciju i interesnu suradnju Zapada i Istoka. Prevladao je (besmisleni) rat unutar kojeg Ukrajinci, duboko vjerujući da ginu za svoju slobodu, istovremeno ginu i za mnogobrojne strane interese, postajući poligon za naoružanje gotovo cijelog svijeta, vršeći pritisak na jednu od najvećih nuklearnih sila i uništavajući svoju, rusku i europsku ekonomiju. Katolicima, sukob i rat kao takav nam nije i ne može niti biti nezamisliv, ali nam svakako mora biti odbojan. Ontološki bitak Katolika mnogo lakše obitava u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih  prepucavanja, nego jedna minuta rata. I stoga, besmisao ovog sukoba treba biti završen mirom (ili primirjem) odmah, kojeg mnoge maliciozne i tendenciozne osobe mogu smatrati u ovom trenutku „besmislenim“ rješenjem. Kako bi (do sad neuspješna) razumska i racionalna diplomacija zaustavila ratna djelovanja potrebno je ohrabriti, aktivirati i urazumjeti diplomate kako borba nije protiv nekakvih zlih i fantomskih sila, nego ljudi istih kao što smo i mi sami, sa svojim interesima i željama. Upravo zato što smo isti nužno je sjesti za stol i razgovarati, barem pokušati razumjeti drugu stranu, ako je trenutačno nezamislivo i nemoguće oprostiti sva zlodjela koja su nepovratno učinjena. Besmisao rata leži u argumentu da se ratom ne pokazuje tko je u pravu, nego tko će ostati živ, a ako ovaj rat ne završimo, postoji strah od (nuklearne) mogućnosti da će on završiti čovječanstvo kakvo poznajemo. „Stoga težimo onome što doprinosi miru i međusobnoj izgradnji“ (Rimljanima 14:19).

 

Članak je izvorno objavljen u tiskanom obliku u Svjetioniku – župni list Župe Uznesenja BDM Senj broj 30, godina XXII., Božić 2022. godine.

Zanima nas Tvoje mišljenje!