NAŠ IZBOR

ZAŠTO ERDOĞANU TREBA ENERGIČNO REĆI NE

Piše: dr. fra Luka Marković

Da su političari slušali upozorenja islamskih intelektualaca koji su pobjegli u Europu od političkoga islama, danas bi situacija u njoj bila daleko manje dramatična.

 

Erdoğan s uzdignuta četiri prsta – znak terorističkoga Muslimanskoga bratstva; FOTO: BBC

U knjizi Treći sukob ili susret islama i kršćanske civilizacije (Sarajevo, 2013.) jasno sam upozorio da bi Europa mogla postati žarište civilizacijskoga sukoba ukoliko u njoj dođe do većeg utjecaja neprosvijećenoga azijskoga i afričkoga islama. On bi svojom agresivnošću mogao probuditi one destruktivne snage iz europske prošlosti. Susret islamskih emigranata i Europe mogao bi – naglasio sam u toj knjizi – imati i pozitivne pomake ukoliko bi pridošlice prihvatili one europske vrijednosti koje je prosvjetiteljstvo iznjedrilo u mukotrpnom, dugogodišnjem sučeljavanju s kršćanstvom. Nažalost, to se nije dogodilo.

Put u „islamsku Europu“

Veliki dio pridošlica živi u getima, uvjeren da je s ideološkoga gledišta u njihovim državama sve dobro. To najbolje pokazuju istraživanja među pridošlim muslimanima koja jasno ukazuju na to da njihov pogled na svijet i život odudara od onoga prosvijećenoga europskoga građanina.

Uvjeren sam da većina od njih podržava nasilni obračun u Turskoj sa ženama koje su se okupile povodom proslave Dana žena. Umjesto europskog, prosvijećenoga, miroljubivog islama, kakav je prakticiran u Bosni i Hercegovini, danas europsko društvo polagano tone u „islamsku Europu“. Pod pojmom „islamska Europa“ mislim na ona politička previranja koja već duže vremena imamo u islamskom svijetu, u kojem uglavnom caruju islamske ili vojne diktature, s potpunom diskriminacijom žene, onih koji drugačije misle i žive, ali i drugih religijskih zajednica.

Krivicu za loše stanje u svijetu islama, od ekonomije preko politike do ljudskih prava, znatnim dijelom snose i određene europske države koje su svojim rigidnim kolonijalizmom u tim zemljama, pored neprosvijećenog pristupa islamu, spriječile civilizacijski iskorak.

Upozorio sam i na to da u Europu dolaze sve više ljudi koji sa sobom donose i svoja uvjerenja, pa i ona religijska, za koja su se spremni žrtvovati do krajnjih granica, kao što su to nekoć činili kršćanski misionari širom svijeta. Ali s mnogima od njih dolaze i oni koji nemaju dobre i miroljubive namjere, koji misle da kao gosti imaju pravo silom nametati vlastitu ideologiju.

Intelektualci i umjetnici su se prepali

Europa se desetljećima prema uvezenom islamu odnosila na isti način kao i prema duboko sekularizacijom zahvaćenom kršćanstvu, uvjerena kako će s vremenom i islam postati mlaka religija, bez ikakvoga utjecaja na politička zbivanja. Da su političari slušali upozorenja islamskih intelektualaca koji su pobjegli u Europu od političkoga islama, danas bi situacija u njoj bila daleko manje dramatična. Nakon nekoliko atentata na one koji su se usudili kritički ili ironično progovoriti o islamu i njegovome proroku, što je bio ustaljeni europski odnos prema kršćanstvu i drugim religijama, zavladao je strah kod intelektualaca i umjetnika u Europi. Rijetki su oni u Europi koji bi se usudili javno kritizirati politički islam ili ga na satiričan način problematizirati. Mnoge od onih koji su to učinili, danas čuva policija u europskim gradovima. Takvo stanje je opasno. Jer u onom trenutku kad zavlada strah, počinje se otvarati prostor za destrukciju.

Nojevska politika

Da se to u Europi doista događa – na što sam izričito upozorio u spomenutoj knjizi – vidi se po tome što se europski birači sve više okreću radikalnim strankama, kao navodnim zaštitnicima europske civilizacije. Nažalost, umjesto da stanje shvate ozbiljno, europski političari su se ponašali, a čine to i danas, kao nojevi, zabijajući glavu u pijesak kako ne bi vidjeli ono što bi morali vidjeti.

Dok smo prije 30-ak godina u Europi mogli govoriti samo o lijevim ekstremistima koji su si umišljali da se nepravde kapitalizma mogu riješiti terorom, danas se suočavamo s uvezenim islamskim terorizmom i opasnim europskim desničarskim revanšizmom. Na to nas upućuju sve učestaliji teroristički ispadi jednih i drugih koji unose nemir među, već duže vremena na mir naviknuto, europsko stanovništvo.

Ono što je možda najopasnije jest činjenica da se europska politička elita pri tome ne snalazi. Do jučer je Angela Merkel sa svojim lažnim humanizmom, potaknuta od strane poslodavaca žednih jeftine radne snage i lažnih liberala i humanista, slovila za veliku, mudru i humanu političarku. Danas se prema sotoniziranom Orbanu okreću i oni koji su do jučer u upirali prstom u njega. Nije Orban slika i prilika demokrate, ali je očito u odnosu na Angelu Merkel imao pravo kad je riječ o migrantskoj krizi.

Sve kad bi i željela Europa ne može prihvatiti sve gladne i žedne iz siromašnih država. Pogotovo ne može prihvatiti one koji ugrožavaju njezin mir i prosperitet. Svaki nasilni i nekontrolirani ulazak u tuđe zemlje ne može završiti dobro. Mnoge europske države suočene s islamskim terorizmom i desničarskim revanšizmom bile bi sretne danas da su prije nekoliko godina razmišljale drugačije. Jer kako stanje sada izgleda, ukoliko dođe do još većeg migrantskoga vala, moglo bi s vremenom doći i do suspenzije demokracije.

Da je Europom zavladao strah pokazuju odluke političke elite Europske unije. Kao da su se probudili iz zimskoga sna i tek sada shvatili u kom pravcu vodi dopuštanje nekontroliranom dolasku emigranata.

Što ako se ostvare Erdoğanove prijetnje?

Ukoliko bi trenutna Erdoğanova prijetnja imala uspjeha, mogla bi se Europa naći u velikim neprilikama. Ako prihvati sve one kojih se Erdoğan želi riješiti, i to ne samo zato što su mu na teret, nego i zbog toga što ih kao muslimane radije vidi u Europi, tu ne bi bio kraj. To bi pokrenulo i druge milijune azijskih i afričkih emigranata, što bi još više otežalo i onako loše političko stanje u europskim državama. Rejting desničarskih, antiislamskih stranaka porastao bi u svim europskim državama, a time i mogućnost za veće sukobljavanje i teror s obje strane.

Zanima nas Tvoje mišljenje!