U KOJE GOD FRAZE ZAMATALI TO PITANJE, RADI SE UMORSTVU NEROĐENA DJETETA!

Treba li i, ako treba, zašto treba umoriti nerođeno dijete zbog utvrđenih malformacija na mozgu – pitanje je koje danima zaokuplja javnost. Jer, ma u koje fraze zamatali to pitanje, radi se umorstvu nerođena djeteta. Za kršćane u tom pogledu nema sumnje, no i po „rastezljivu“ poimanju početka ljudskoga života, dijete je od 22. tjedna starosti u tijelu majke živi čovjek. Prema tome, živo biće koje treba usmrtiti nedvojbeno jest čovjek. Toga je, kako je suditi prema javno objavljenu pismu, svjesna i majka, koja dijete zove imenom i obraća mu se kao osobi.

Savjest je vrhovni sud svakog čovjeka. Ona će svakoga od nas opravdati ili osuditi, a u suočenju s Bogom nakon smrti donijeti konačan pravorijek. Stoga stoji Isusovo: „Ne sudite…“

No ostaje nam u ovom slučaju ono što zovemo „javnost“. A ona je velikim dijelom kroz medije bučno i agresivno zagovarala umorstvo djeteta. Pritom su rabljena dva „argumenta“: prvi, pravo majke da raspolaže svojim tijelom. Za nj smo već ustvrdili da se protivi očitim činjenicama i zdravoj pameti: dijete nije organ – dio – majke – nego ljudsko biće koje njezino tijelo „unajmljuje“ na određeno vrijeme dok ne sazrije za samostalan biološki život. A, kako smo čuli, može preživjeti već nakon 22. tjedna. Ta granica u budućnosti može ići samo naniže…

Drugi je „argument“ da dijete treba usmrtiti jer bi ionako umrlo. Sudeći prema dostupnim informacijama, zacijelo bi se to dogodilo. No, neće li svi prije ili poslije umrijeti!? Je li protežeima takva „argumenta“ jasno što zagovaraju i opravdavaju, i kakvu „Pandorinu kutiju“ otvaraju? Ne jednom pokazalo se kako tada ono što se činilo nemogućim postaje mogućim. To im međutim nije dosta, nego, vodeći se takvim „argumentima“, zagovornici slobode „izbora“ – pri čemu dijete, kako vidimo, nema nikakvu slobodu – traže da se postojeći zakon naslijeđen iz doba komunizma, „prevlada“ jer je konzervativan. Oni žele više „slobode izbora“, čitaj: mogućnosti usmrćivanja nerođene djece.

Ovdje treba podsjetiti da je bivši Sovjetski Savez bio prva država koja je ozakonila pobačaj. Slijedile su ga mnoge države. Bilo je to u vrijeme kada medicina još nije imala jasnu spoznaju o tome kada započinje život – naširoko se smatralo da je dijete živo od časa kada „oživi“ u majci – pa je sve to mnogima bilo tek apstraktno  metafizičko pitanje. Danas medicina nedvojbeno zna ono što ispravan moralni osjećaj i zdrava pamet oduvijek znaju: ljudski život započinje začećem. Unatoč i nasuprot tomu, mnogi ljudi moralno i logički reteriraju i žele pomicanje granice pobačaja odnosno feticida naviše, pa smo došli do toga da zagovornici „prava na život“ danas brane zakon iz doba komunizma kao „manje zlo“!? O, tempora, o, mores!

Subjektivno, možemo se nadati da svi koji staju na stranu pobačaja i feticida „ne znaju što čine“. Teško je uživjeti se u njihovu motivaciju. Ona izmiče razboru jer su dokazi razbora na strani života. No koja god motivacija bila, neposredne žrtve su naposljetku djeca i majke, obitelji, a posredno cijelo društvo. Još je teže međutim razumjeti šutnju „institucionalne“ Crkve u nas. Komisije, vijeća, odbori, učilišta… Zamukoše proroci… A ne bi li trebali ohrabriti život?

Istodobno, ne možemo zanemariti katekizamski nauk da je hotimično ubojstvo („Krv Abelova“) jedan od „u Nebo vapijućih grijeha“. Uistinu, da je svaki život vrijedan, bio i najbjedniji, i najbolesniji, to nije lako prihvatiti, ali je jedino ispravno jer, kako nas povijest od Kaina i Abela uči, jao nama kad presedani postanu pravilo. Ostaje nam dakle kao mjerilo Božja riječ „život dakle biraj“ (Pnz 30,19). Hvatamo li se kao društvo „zakona mača“, pripazimo da nije Damoklov. A koji smo kršćani, imajmo na umu Isusove riječi Petru: „Vrati mač u korice, jer tko se mača laća, od mača će i poginuti.“ (rf)