Aktualno

KOJA STRANKA UCJENJUJE PARTNERE? HOĆE LI CRKVA NEŠTO REĆI?

Bene iudicat, qui bene distinguit – dobro sudi tko dobro razlikuje“, stara je istina. A da ima onih koji ne razlikuju pojmove, ponovno vidimo u novoj „obiteljskoj“ političkoj zavrzlami vezanoj za udomiteljstvo. Tako je stanovita stranka ponovno ucijenila svoje „partnere“ jer prijedlog Zakona o udomiteljstvu (za sada) ne predviđa da istospolne zajednice mogu biti udomitelji, a ona smatra da bi morao predvidjeti. Stanovita stranka nažalost ne razlikuje pojmove pa ne zna zašto to ne bi trebalo biti moguće jer, prvo, ne razumije odnosno ne distingvira riječi obitelj i dom, a čini se i ne zna kako djeca dolaze na svijet.

Obitelj (lat. familia) jesu majka, otac i njihova djeca, bilo biološka, bilo posvojena, bilo udomljena, što je naravna i samim time svima očita činjenica, spoznatljiva zdravim razumom. Rimsko je pravo definira po rođenju ili po pravu, ali uvijek s podlogom braka muškarca i žene. Takva obitelj temelj je domu (lat. domus)  jer je dom redovito povezan sa zajednicom. U rimskome pravu dom je središte obiteljskog i osobnog društvenog identiteta, po kojemu se obitelj odnosno njezini članovi prepoznaju društvenom činjenicom, što je mnogo više od puke krvne ili ekonomske zajednice, dok u kršćanstvu dom dobiva i status „kućne crkve“.

Nadalje, jedna žena i jedan muškarac bez djece čine bračnu zajednicu i žive (ali ne moraju živjeti) u zajedničkom kućanstvu, no time dakle još nisu obitelj (i crkveni i državni zakon pri vjenčanju/ženidbi-udaji registriraju brak između muškarca i žene, a ne obitelj!). Muškarac i žena mogu živjeti i u partnerstvu izvan braka, kao što mogu zajedno živjeti i istospolni partneri, no to više nije brak, kako proizlazi i iz definicije braka u hrvatskom Ustavu.

Još je poraznije što stanovita stranka ne zna kako djeca dolaze na svijet, što je prvi uvjet da se bilo komu prizna pravo na skrb o djeci. Predlagati naime da djecu udomljavaju istospolni partneri – što je zacijelo samo korak do posvojenja – koji su odabrali, no budući da neke to smeta, reći ćemo da prakticiraju način života koji im onemogućuje imati vlastitu djecu, to znači kršiti logički principium contradictionis, što znači da ništa ne može istodobno biti i ne biti. Dakle dvije osobe istoga spola ne mogu istodobno biti i ne biti muškarac i(li) žena te potencijalno otac i(li) majka, što je, budući da djeca dolaze na svijet spajanjem muških i ženskih spolnih stanica, pretpostavka da bi tko mogao (dakle, ne nužno) biti roditelj, samim time i udomitelj. Ni potencijalno dakle takva zajednica nije obitelj (to i zakonodavac zna, pa takvu zajednicu ispravno zove „partnerstvom“), pa samim time ne može biti ni riječi o „u-dom-iteljstvu“ jer nema doma, kako ga se definira još od rimskoga prava.

Naravno, spomenutu zahtjevu ne treba se čuditi nakon već nekoliko učinjenih presedana. Presedan je naime već učinjen time što su brak i izvanbračna zajednica zakonski izjednačeni, pa je samim time zakonodavac braku oduzeo njegov primatni društveni smisao; presedan je učinjen i time što je „životno partnerstvo istoga spola“, kako veli zakon, praktički dobilo sva društvena prava bračne zajednice osim, za sada, posvajanja i udomiteljstva djece; presedan je učinjen i time što udomitelj može biti samac, čime se nedvojbeno u startu takva djeca činom države stavljaju u nepovoljniji položaj u odnosu na djecu s oba roditelja/posvojitelja/udomitelja, pa i one djece koje stjecajem okolnosti (rastava, smrt jednog roditelja i sl.) žive u jednoroditeljskim obiteljima, što je psihološki posve drukčije od voljnog čina.

Pojmovnu bi zbrku dakle trebalo raščistiti pa onda prosuđivati što je moguće, potrebno, i što je najvažnije, dobro. Logično bi dakle bilo i naravno da bi djecu trebala moći udomiti samo obitelj kako je univerzalno shvaća čovječanstvo. Time se nikoga ne diskriminira, nego se samo poštuje pravo značenje pojmova, proizašlo iz naravnog reda stvari i univerzalnog iskustva čovječanstva.

Očito je kako se ovim prijedlogom ide sve dalje u podgrizanju naravnog i univerzalnog, a onda i kršćanskog poimanja braka i obitelji i doma. Vidjet ćemo hoće li sada određene strukture koje se smatraju demokršćanskima prihvatiti ovu ucjenu  riskirajući, kao u slučaju Istanbulske konvencije, otpor u vlastitim redovima, a računajući na potporu liberalnog dijela oporbe, ili će ipak poštovati univerzalno i kršćansko poimanje muškarca i žene, braka, obitelji i doma, iz kojega proizlazi i pojam udomiteljstva. A vidjet ćemo hoće li što i Crkva reći, ona Crkva koja ima zadaću učiteljstva. ®

Zanima nas Tvoje mišljenje!