NAŠ IZBOR

PROGONJENI KRŠĆANI DANAS – SJETIMO SE NJIH U KORIZMI!

Iz tiska je izišao korizmeni broj časopisa „Glasnik mira“ što ga izdaje župni ured Međugorje. Na 48 stranica donosi birane tekstove, ali i aktualne vijesti iz Međugorja. Za pretplatu na tiskani primjerak možete se obratiti na ured za pretplate pretplategm@medjugorje.hr . Dopuštenjem uredništva Glasnika i uz suglasnost autora prof. dr. Ivice Šarca donosimo ovaj aktualan i zanimljiv tekst.

SJETIMO SE NJIH U KORIZMI!

Piše: Prof. dr. Ivica Šarac

Danas se o svemu sve i svašta može slušati ili čitati, samo se o tomu informacije dobivaju na kapaljku. O progonima kršćana u suvremenom svijetu u javnosti se i dalje premalo govori (pa prema tomu premalo i zna), što spada u zagonetnije iznimke ove naše ispremrežene stvarnosti, u kojoj i najbanalnija vijest u trenu zađe u svaki kutak Zemlje. Da se s javnom recepcijom i percepcijom aktualnoga progona kršćana nešto čudno događa, potvrđuje i to da je ispod medijskog radara prošlo i dramatično upozorenje pape Franje kako su kršćani danas više progonjeni nego u starom Rimu. Nedavno je njemački povjesničar Julien Reitzenstein prozvao tamošnje medije što premalo pozornosti posvećuju ovoj prevažnoj i prežalosnoj temi suvremenoga doba. Reitzenstein ogorčeno ističe da se vijest o tomu nađe u medijima „tek ukoliko su kršćani ubijeni za vrijeme mise ili molitve“ (kao primjerice u Egiptu i Pakistanu 2017. ili u Francuskoj u zadnje vrijeme), ali i to vrlo brzo nestane iz fokusa medija. Za primjer medijske prakse različitoga tretmana progona kršćanskih vjernika u odnosu na progone pripadnika drugih vjerskih zajednica, Reitzenstein je naveo malopoznati primjer krvavih događaja u Mijanmaru, kada je svjetska javnost s pravom osudila progone pripadnika muslimanske zajednice Rohingya, no pri tome je, ističe Reitzenstein, potpuno prešućena činjenica da su u Mijanmaru progonjeni i kršćani i to ne samo od vojnog režima i ekstremne budističke skupine Ma Ba Tha nego i od muslimanskih pripadnika Rohingya-zajednice. Od 54 milijuna stanovnika u Mijanmaru, gdje budististi čine 76%, muslimani 3,6%, kršćana prema procjenama ima oko 8% i trenutačno ih je preko sto tisuća u različitim izbjegličkim logorima. Samo je u šest mjeseci 2018. godine bilo protjerano 130 tisuća stanovnika Kachina (najsjevernije države u Mijanmaru), koje u 90-postotnom omjeru čine kršćani, a o tomu nas nijedna ovdašnja televizijska kuća nije izvijestila. Onoga tko iole prati kako se godinama na Zapadu sustavno ozloglašuje i ismijava sve što je povezano s kršćanskom vjerom, to zapravo i ne čudi.

Suvremenom progonu kršćana nešto se više pozornosti posvećuje u katoličkim medijima, ali i to se svodi na kratka izvješća o izoliranim slučajevima, kako je to primjerice bilo prije desetak godina s pakistanskim sudskim progonom kršćanke Asje Bibi (koja je u izuzetno opasnim uvjetima ustrajala u katoličkoj vjeri) ili kao što je nedavno bilo s viješću, opet iz Pakistana, o dvije sestre, iz kršćanske obitelji, koje su otete, mučene, silovane i ubijene. Nedostaju dublji uvidi u nešto što već po osnovnim naznakama pokazuje da se radi o kontinuiranoj praksi diskriminacije kršćana u čak četrdeset afro-azijskih zemalja. Tek se rijetke institucije posvećuju ovom problemu i u zadnjih dvadeset godina prate „indeks nasilja“ nad pripadnicima kršćanskih zajednica. Premda je to, prema navodima humanitarne organizacije Open Doors, globalni trend od početka 21. stoljeća, ipak izostaju i globalna osuda progona i globalna solidarnost među vjernicima da surađuju oko toga kako bi se napokon čuo planetarni krik osude sustavnog progona kršćana u nekim, ne baš malim, afro-azijskim sredinama. Prema podatcima američkoga Pew Recearch Center gotovo tri četvrtine svjetskog stanovništva živi u zemljama gdje se provodi respresija nad vjernicima. U pet najvećih (po broju stanovnika) zemalja s ukupno oko 3,3 milijarde stanovnika, kršćani su na različite načine izloženi diskriminaciji i progonima (u Kini, Indiji, Indoneziji, Pakistanu i Nigeriji). Najnoviji podatci organizacije Open Doors o indeksu progona kršćana jasno govore da je nasilje nad njima u stalnom porastu. Broj dokumentiranih ubojstava kršćana prije četiri godine iznosio je 2. 782, da bi za godinu dana porastao na 4.136 ubijenih osoba. Prije nekoliko godina stanje „ekstremnog progona kršćana“ zabilježeno je bilo jedino u Sjevernoj Koreji, da bi u međuvremenu status društava s evidentiranim „ekstremnim progonima kršćana“ zadobilo jedanaest zemalja. Prema indeksu Open Doorsa redoslijed dvadeset zemalja koje se ističu po masovnosti i intenzitetu diskriminacije i progona kršćana izgleda ovako: 1. Sjeverna Koreja 2. Afganistan 3. Somalija 4. Libija 5. Pakistan 6. Eritreja 7. Jemen 8. Iran 9. Nigerija 10. Indija 11. Irak 12. Sirija 13. Sudan 14. Saudijska Arabija 15. Maldivi 16. Egipat 17. Kina 18. Mijanmar 19. Vijetnam 20. Mauretanija. Najveći dio afro-azijskih zemalja u kojima su kršćani izloženi progonima čine one s većinskim muslimanskim stanovništvom. Posebna iznimka je Sjeverna Koreja s komunističkim režimom na čijem čelu su više od 70 godina trojica članova obitelji Kim. Europljanima je, i općenito „Zapadnjacima“, malo poznat nastanak, život i dinamika rasta kršćanskih zajednica na Istoku. Moguće je da se ne bi znalo ni da postoje u Sjevernoj Koreji, da ta nesretna zemlja pod ekstremnim komunističkim režimom, a zapravo pod strahovladom dinastije Kim, u zadnjih dvadeset godina nije po progonima kršćana zauzela i zadržala „prvo mjesto“. Ne postoje pouzdani podatci o broju sjevernokorejskih kršćana. Procjene se kreću od 400 do 500 tisuća među gotovo 26 milijuna stanovnika. Svejedno radi li se o potomcima kršćanskih zajednica iz razdoblja prije Korejskog rata (1950.-1953.) ili o onima koji su postali kršćanima nakon velike gladi 1990-ih godina (kada je na desetke tisuća Sjevernokorejaca pomoć pronašlo u Kini, a mnogi od njih kod kineskih kršćanskih obitelji), sjevernokorejski kršćani odmah idu u radni logor, dok su neki ubijeni na licu mjesta. Njihove obitelji prolaze trnovit put, jer za vjernike (donekle se jedino toleriraju sljedbenici budizma i konfucijanizma, jer se drži da su ove dvije religije utisnule snažan pečat kulturi i tradiciji ove zemlje) jednostavno nema mjesta u ateističkom društvu Sjeverne Koreje, gdje je sve u znaku diktatorske paranoje i njegovanju kulta ličnosti trojice članova obitelji Kim: Kim il Sung čašćen je kao Veliki vođa (1948.-1994.), Kim Jong Il kao Dragi Vođa (od 1994. do 2011.) i Kim Jong-Un kao aktualni vođa (od 2011. do danas). Svaki stanovnik Sjeverne Koreje obvezan je prisustvovati tjednim „informacijama“ i „samokritici“, dužan je usvojiti ideološki materijal i napamet naučiti pjesme koje opjevavaju moral, heroizam i veličinu članova obitelji Kim. Proces indoktrinacije započinje već u predškolskom uzrastu i proteže se kroz cjelokupan obrazovni proces, u kojemu se poučava da je kršćanska vjera subverzivna ideologija američkog imperijalizma. U društvu u kojemu je sve podređeno očuvanju države, poretka i vođe, kršćani se tretiraju kao izdajnici i „neprijateljski špijuni“, kao „ubačeno“ strano tijelo ili „trojanski konj“ za terorističke napade, pa se od susjeda, rodbine, članova obitelji i osobito djece strogo traži da budu „budni“ i smjesta vlastima prijave kršćanina, tako da su roditelji prisiljeni i od vlastite djece kriti da su vjernici. U slučaju da jedan član obitelji bude otkriven, kompletna obitelj podvrgnuta je ispitivanju i potom internaciji u radni logor. Prema svjedočenjima izbjeglih Sjevernokorejaca, u nekim bi slučajevima jedan od roditelja, ukoliko bi otac ili majka bili razotkriveni kao vjernici, inscenirali rastavu braka, kako bi otklonili sumnju u povezanost djece s vjerom jednoga od roditelja i na taj način pokušali spasiti djecu od odvođenja u logor. Ovaj postupak inscenirane rastave braka u većini slučajeva ne bi polučio uspjeh, eventualno ako bi se radilo o supružnicima koji su do tada bili visokorangirani službenici ili su na neki drugi način imali određenu političku moć. Oni kršćani, koji ne bi bili odmah pogubljeni, u pravilu bi bez sudskog procesa završili u radnom logoru pod strogom paskom. Onaj tko je rodbinski povezan s razotkrivenim kršćaninom, sveden je na nižu društvenu klasu (tzv. Songbun – niži društveni status) i kao takav nema pristup vojnoj karijeri ili vladajućoj partijskoj strukturi. Prema nekim izvješćima sjevernokorejski kršćani, unatoč opasnostima po vlastiti život, nalaze načine, čak i u radnim logorima, širiti Evanđelje. Korizma će! Ne postoji prikladnije vrijeme da se – kao vjernici koji u ovom dijelu svijeta (još uvijek) slobodno ispovijedaju svoju vjeru – spomenemo onih koji trenutačno prolaze kroz teška iskušenja i trpe zbog vjere u Krista. Pozvani smo moliti za žrtve, ali isto tako i za progonitelje (da, i za progonitelje!), jer nas je sam Isus na to pozvao: „Molite za one koji vas progone“! (Mt 5,43-44)

Zanima nas Tvoje mišljenje!