IN MEMORIAM: FRA NIKOLA MATE ROŠČIĆ

Kako javlja IKA, franjevac konventualac fra Nikola (Mate) Roščić, okrijepljen svetim sakramentima, umro je u ponedjeljak 18. siječnja u Zagrebu u kliničkom bolničkom centru Rebro, u 82. godini života, 65. redovništva i 56. svećeništva.

Misa zadušnica i sprovodni obredi bit će u srijedu 20. siječnja u 15 sati na groblju Lovrinac u Splitu.

Bio je značajan čimbenik i u djelovanju Lista “MI”. Prošli smo zajedno lijepe i manje lijepe trenutke, ali ostali smo braća u Kristu i Crkvi. Rado smo se susretali i razgovarali, osobito zadnjih godina, u Splitu i Solinu. Hrvatski katolički zbor “MI” objavio mu je nekoliko knjiga, a u list MI je objavljivao njegova razmišljanja.

ZA SPOMEN I ZAHVALU DONOSIMO NEKOLIKO NJEGOVIH MISLI

***********

Već dugo vremena traju i raspiruju se nesporazumi, sumnje i optužbe, prigovori i jednostrane prosudbe o Domovinskom ratu, a slijedom toga o njegovim sudionicima, braniteljima, ratnim žrtvama. Ideološke i političke računice i stranputice ne dopuštaju da se u smirenoj istinoljubivosti i intelektualnom poštenju savlada, utvrdi i proglasi istina o tom netom minulom razdoblju i njegovim tvorcima. Nije u pitanju pravo na optužnice, nego je sporno to što se u njima jasno naziru politički konstrukti, a oni počivaju na apriornim prosudbama i osudbama hrvatskog htijenja i prava na samostojni suverenitet, i u sebi krije reviziju, ali ne biografija nekolicine hrvatskih generala i državnih dužnosnika, nego reviziju hrvatske povijesti, hrvatskih državnih granica i hrvatske državnosti.

Sjena sumnjičenja, pristrano uopćavanje, dodvorničko sluganstvo, nedostatak pravih i pouzdanih etičkih, pravnih i povijesnih aršina, prouzrokuje to neodrživo rastezanje događaja na stotine suprotstavljenih prosudbi, posvađenih i zavađenih autora, političara, istražitelja, na domaćoj i svjetskoj sceni. Upravo radi toga želim ovdje pred vama progovoriti o viđenju Domovinskog rata, a time i o vrednovanju hrvatskih branitelja, sa polazišta kršćanske etike. Činim to već i stoga što se u kontekstu obezvrjeđivanja kriminaliziranja Domovinskog rata i branitelja, gotovo neizostavno kriminalizira i Katolička Crkva u Hrvatskoj, kao institucija koja na taj fenomen gleda i pristupa mu, tobože, desničarski, konzervativno, nacionalistički. To jednostavno nije tako. To je podvala okorjelih hrvatskih jakobinaca, sinova Orijune, KOS-a, UDBE, anarhoidnih antihrvatskih ljevičara i stvarnih jugonostalgičara, svih onih što su za novac prodali svoju Naciju, svoga Boga i svoje ljudsko poštenje i dostojanstvo, izdajničkom rabotom za razne znane i neznane “Službe”. Ta bolna činjenica kao razorna “rak rana” na našem nacionalnom biću, koja pod plaštem demokratske tolerancije i tobožnje pravde, kriminalizira upravo ono, i upravo one, koji su ustvari uzvišena, žrtvom života dosegnuta i opravdana svetinja “Domovinskog rata”, nužno iziskuje jasnu i odvažnu riječ razjašnjenja i suprotstavljanja. To sada i ovdje posve odgovorno i činim. (…)

Zatvoriti oči i ne htjeti vidjeti i priznati da je postojala smišljena i oružana, zločesta i zločinačka agresija na Hrvatsku, znači zatvoriti oči, pamet i savjest pred istinitom činjenicom, te kriminalizirati sve ono što je poduzeto da se obrani Hrvatski narod, njegov povijesni, geografski, kulturni i vjerski identitet i kontinuitet. A to neki upravo čine, i tu nastaju svi naši sporovi, sve dvojbe i razmimoilaženja. To je sadašnje kriza etičke svijesti, ljudske i nacionalne savjesti, kriza političkih i ideoloških nastranosti. U tom nastranom političkom kontekstu, u izokretanju povijesnih činjenica, u pokušaja prekrajanja događaja, motivacija i stvarnih zbivanja, ogleda se prevelika pomutnja, koja je po mnogima namjerna i smišljena i spada u kategoriju “determiniranog kaosa”. Nažalost, nazire se i s kojim opakim namjerama.

Bilo bi smiješno, kad ne bi bilo jakobinski zlurado, i pomisliti da Kristova Crkva stoji na strani rata, pljačke, ubojstva, progona, ili bilo čega tomu slična. Ona je zavjetno vezana uz propovijedanje i ostvarivanje Evanđelja mira i ljubavi Isusa Krista, njegova mirotvorstva i milosrđa među svim ljudima, koji bi trebali biti braća. No, ta Crkva, ukorijenjena i priljubljena ovom narodu, ne može ne dijeliti njegovu povijesnu kob. A naš je hrvatski narod, na ovom pedlju sudbinske, povijesne zemlje, bio uronjen u nemila povijesna zbivanja i previranja, na vjekovječnom poprištu i ratištu osvajača i zavojevača. I kad se zbivaju nemile ratne stvari, kad je u pitanju goli opstanak i željeni suverenitet, onda bi Crkva izdala samu sebe ako bi se pretvorila u njemuštog promatrača i salonskog propovjednika neostvarivog pacifizma, kad ne bi znala i htjela lučiti što je pravedno a što nepravedno, što je napad, a što obrana. Crkva u Hrvatskoj i danas ima goruću potrebu za odlučnim i nedvojbenim duhom i slovom, stavom blaženog Alojzija Stepinca!

Ljudi i braćo!

Valja nam vidati rane, njegovati grobove, tješiti i brisati suze, odgajati savjesti i poduzimati sve da se, usprkos svemu, dosegne mir i život pojedinaca i cijelog naroda u ozračju slobode i kršćanske uljudbe. Crkva ne propovijeda mržnju i osvetu, ali čvrsto stoji u uvjerenju da za svakog čovjeka i za svaki narod Domovina mnogo znači, da je domoljublje odlika, krepost i vrlina, da žrtva života za mir i slobodu obitelji, mjesta, naroda i domovine nije kriminal nego sveta žrtva. U školi blaženog Alojzija Stepinca, naša Crkva među Hrvatima prihvaća i uči da se najljepši troplet u životu čovjeka spliće od Bogoljublja, Čovjekoljublja i Domoljublja. To su za nas uzvišene vrednote, a ne pogubne mane, koje bi trebao progutati Moloh bezboštva, laicističkog libertinizma i globalnog anacionalizma. To nije, kako neki govore i pišu, “histerično shvaćanje suverenosti”, “ognjištarsko domoljublje”, “prikriveni ustašoidni katolicitet”, nego je to uljuđeni kršćanski pogled na svijet i život, koji se temelji na istini i pravednosti, a snagom vjere postaje sveta žrtva, zalog praštanja i pomirenja, pouzdan temelj za bolju budućnost u miru i slobodi svakog čovjeka i svakog naroda.
Pa zašto onda ne i Hrvatskoga!?

Fra Nikola Mate Roščić