KAPI ZA RAZUM – RAZGOVOR S PROROKOM IZAIJOM

Piše: P. Vatroslav Halambek, SJ

Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ”Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?” Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi? Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Jahvi? Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Jahve će ti odgovorit, kad zavapiš, reći će: ”Evo me!” Ukloniš li iz svoje sredine jaram, ispružen prst i besjedu bezbožnu, dadeš li kruha gladnome, nasitiš li potlačenog, tvoja će svjetlost zasjati u tmini, i tama će tvoja kao podne postati. Jahve će te voditi bez prestanka, sitit će te u sušnim krajevima. On će krijepiti kosti tvoje, i bit ćeš kao vrt zaljeven, kao studenac kojem voda nikad ne presuši (Iz 58, 2-11).

******

Neki te nazivaju starozavjetnim evanđelistom, jer si opisao neke događaje gotovo kao očevidac, a mnoge pouke, poput ove o postu kao novozavjetnik.

– Dovoljno je podsjetiti ponajprije da prorok govori u ime Božje ponajprije onoga što se tiče konkretnoga ponašanja naroda u određenom vremenu bilo da je riječ o ukorima, bilo da je riječ o poticajima. Upravo iz neugodnih i nezgodnih te gotovo bezizlaznih stanja proročki je glas usmjeren prema budućnosti kao glas nade i pouzdanja, da, naime, narod ne izgubi srčanosti u suočavanju s teškoćama. Istodobno to je glas tako potrebnoga našega povjerenja u Onoga koji je izveo narod iz ropstva i koji se ne prestaje za nj brinuti. No nevolja je u tome što se narod udaljava od svojega Boga, Onoga koji ga je stvorio i koji se brine za nj. Čak bih, upravo na tragu svega mojega upozoravanja, nadodao da je proročki govor o grijesima i stranputicama naroda zapravo upućivanje naroda na korijen njegova malodušja i osjećaja da ga je Bog napustio. Vi biste rekli, sukladno sa svojim psihološkim spoznajama, da projicirate svoja  zastranjivanja u Boga i Njega smatrate onim koji se ne skrbi za vas, a baš je obratno. Zar i drugi proroci nisu na to upućivali kad su korili narod zbog takvih prigovora?

– Potrebno je, dakle, vratiti se Bogu, a narod misli da će određenim odricanjem naći milost u Boga.

Takvo uvjerenje i danas vlada i mogli bismo ga nazvati račundžijskim ili, kako vi na drugi način velite dam da daš. Bog nas je stvorio za sreću. U Njemu i s Njim. Ali mi si umišljamo da ćemo je naći mimo Njega. Kad nam to ne uspije, onda ga mislimo ”kupiti”, a On je nepotkupljiv. Potrebno je prije svega središtem svojega bića, a ne periferijom, vratiti se Bogu. Srce valja skršiti, srce grješno, bezbožničko, nevjerno, a ne tijelo, kosti, želudac… No i post i trapljenje mogu nam ipak pomoći da se dođe do srži, do srca vlastitoga bića i da se dođe do pravoga shvaćanja tih izvanjskih pokora. Napokon i vaš propis posta i nemrsa ima služiti samo dubljem, a to znači potpunom obraćenju srca njegovu Izvoru – Bogu. Iz toga središta jasnije se osmišljava, osvjetljava i periferija bića (zar nije o tome riječ u navedenom tekstu prije ovoga našega razgovora?).

Nije li tu riječ o i o socijalnom vidiku posta?

– Ne samo post, nego i svaka druga, recimo tako pobožna vježba ili jednostavno pobožnost, ako se pravo shvati i proživljava, ima posljedice na svim drugim područjima našega života. Kad smo dobro usredišteni u Boga, onda i sve druge poveznice lakše usmjerujemo u istini, pravdi, ljubavi, dobroti. Čak bih se usudio reći da upravo po tim drugim sastavnicama sami sebe otkrivamo tj. kakva nam je ona temeljna veza s Bogom. No u životu je sve tako međusobno povezano, da, jačamo li jednu sastavnicu i usmjerujemo li je ispravno, i sve druge onda dobivaju jednako ispravni smjer. Može se, naime, dogoditi da netko i ne prizna Boga Bogom, ali je istinski i duboko otvoren čovjeku. Takav će, uvjeren sam, lakše onda i Boga naći. Tu smo na tragu one dvostruke zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Test ljubavi prema Bogu upravo je ljubav prema bližnjemu. A to znači u poštovanju koje se iskazuje osobnosti drugoga i njegovu dostojanstvu koje je jednako svim pozemljarima. Odatle proizlaze zahtjevi poštovanja koje dugujemo jedni drugima u svoj cjelovitosti.

Što to znači?

– To jednostavno znači poštivanje svega što nečijem cjelovitom dostojanstvu pripada, a to znači i duhovnoj i tjelesnoj sastavnici osobe. Nepravda je stoga lišiti nekoga njegova dostojanstva na bilo koji način. Samo ću kratko nabrojiti: lišavanjem života (ubojstvom), bestidnošću, oduzimanjem materijalnih dobara krađom, oduzimanjem dobra glasa (ogovaranjem, kad se iznosi nešto istinito, ali drugomu nije na čast ili pak klevetanjem, kad se izmišlja i laže o nečemu čime drugoga obezvrjeđujemo).

Danas uz mnoga obavijesna sredstva tu vidim posebni problem. Kao da se ne zna pisati i govoriti pozitivno…

– Točno. Tu si mnogi umišljaju da im je sve dopušteno. Jedno je puka činjenica za opću informaciju ili obaviještenost, kako vi to velite. Kad bi se na tome stalo, te kad bi neke i negativnosti bile poticaj na pozitivnije razmišljanje i djelovanje, onda ne bih ni ja imao tome ništa dodati. Ali kad se, kako vi velite, izmišljaju neprijatelji, uvećavaju problemi, kad se onoga koji drukčije misli promatra kao ugrozu, pa kad pritom gubite svaku mjeru dobra ukusa te se ide u laži na temelju kojih se netko onda prikiva na stup srama, onda se nemojte čuditi što vaša obavijesna sredstva često izgledaju kao golemi trač bilo da je riječ o osobnim bilo o političkim sadržajima govorenja i pisanja o drugima.

– To je, recimo, negativni vidik, ali ti u svojoj knjizi govoriš o pozitivnom vidiku.

Sve se to opet svodi na ono jednostavno načelo izrečeno bilo negativno bilo pozitivno: Što god ne želiš da tebi drugi čine, nemoj ni ti drugomu. Što god želiš da tebi drugi čine, čini i ti drugomu. U vašoj pokoncilskoj liturgiji to se lijepo izražava priznanjem propusta. Ne učini li se nešto da se potvrdi, poveća osobno dostojanstvo ili dostojanstvo drugoga, evo grijeha propusta. Ako se učini nešto što umanjuje tuđe dostojanstvo, onda se to naziva grijehom. Ako se ne učini nešto što bi drugome olakšalo život, onda je to grijeh propusta. Odatle i socijalni vidik posta i odricanja, na što se često zaboravlja. Ako se nečega odričem, neka od toga drugi ima koristi, pogotovu ako je to njemu nužno za život.

Tko nam je onda mjerilo za ponašanje?

– S jedne strane to nam može biti drugi, a zapravo smo sami sebi mjerilo, prema malo prije spomenutom načelu.

Ali ti i drugi proroci stalno se pozivate na Boga…

– Točno. Vaše nesnalaženje i izvire iz toga što ste dopustili da u vašem vidokrugu nema Boga, koji je Vaš stvoritelj i izbavitelj. Priklanjajući se, poput pogana, kumirima koje ste sami stvorili svojom pameću i rukama i diveći se njima, zaboravljate Darovatelja koji Vam je i dao sposobnost da uopće možete misliti, zaključivati, djelovati. Upravo tom nesnalaženju Bog je htio priteći u pomoć. O Bogu koji postaje čovjekom ja sam govorio. Tako je i za samoga Boga čovjek postao mjerilom njegova ponašanja. Sam je htio biti čovjek da nam pokaže kako je to s Njegovom pomoći moguće. Zato se i poistovjetio sa svakim. Nije čudno da baš maleni to bolje uočavaju od umišljenih veličina. Bog je htio postati čovjekom da bi i po Njemu – čovjeku, mi lakše mogli doći do Njega, da uredimo svoj život sukladno s iskonskim očekivanjima našega srca i duha. Tako i oni, koji, premda još ne poznaju Boga, ali ljube čovjeka, zapravo već žive u Bogu… Sama ta ljubav njihovo je svjetlo, ali i jakost kojom idu u susret potlačenima da bi ih oslobodili njihova jarma.

Kako to misliš?

– Vrlo jednostavno. Kad čovjek sebe ima u središtu, a ne drugoga, onda sama sebe opterećuje vlastitim željama pa i na račun drugoga. Tu se čovjek zavarava da je lucidan, ili domišljat, ali zapravo je zaslijepljen samim sobom i živi u vlastitoj tami. Što je drugo, primjerice, kolonijalizam, ili pak vaša prepirka oko trgovanja nedjeljom, ako ne iskorištavanje i ucjenjivanje drugih da bi se uvećao kapital bogatih. Kad bi se ljudi usredištili na potrebe drugoga i na njihovo dostojanstvo i nastojali baš drugoga sobom potvrditi pod svim vidicima, o čemu smo nešto rekli, tada bi se našli u blaženosti davatelja, tada bi bili u svjetlu, razvidnije bi se i socijalno djelovalo. Bog u središtu svoje brige ima upravo čovjeka. Što je drugo sve naše proročko nastojanje, nego usmjeravanje ljudske pozornosti na tu Božju brigu? Što smo drugo željeli nego otvoriti oči ljudima da vide kako im pravda dolazi od Pravednoga. Ne otvori li se čovjek toj Božjoj pravdi, a to znači beskrajnoj ljubavi i nikad shvatljivoj nježnosti njegova milosrđa, ostat će kruto usidren u svojem samoobožavanju, pa stoga i bez srca za druge. Nije li to onda tama vlastite samodostatnosti u kojoj živite? A mi želimo da svima vama sjaji istinsko sunce pravde. To je usmjerenost širine srca prema drugima. Ne idete li u tom korizmenom hodu prema uskrsnom svjetlu? Ne čeznete li za puninom toga svjetla? E pa onda učinite ono što je Bog učinio: postao je čovjekom i sav se daje čovjeku. To biste imali naučiti u korizmi i poći istim tim, Božjim putem. Ne ćete se onda žaliti da je oko vas mrak sebičnosti i iskorištavanja, nego svjetlo samodarivanja. (Izvor: Časopis “MI”)