OPROŠTAJNO PISMO DRAGOM PRIJETELJU JOSIPU SANKU RABARU – U IME ZAJEDNICE “JORDAN”… I ZAJEDNICE I LISTA “MI”

Preminuo Josip Sanko Rabar

Govor dr. sc. Vladimira Lončarevića na sprovodu Josipa Sanka Rabara – Mirogoj, na blagdan Sv. Lovre 10. kolovoza 2026.

Dragi Sanko, zamoliše me naši zajednički prijatelji iz nekadašnje zajednice Jordan, za nekoliko riječi. Primi ih kao skromnu zahvalu za sve životne trenutke u kojima si nas darivao na našem zajedničkom zemaljskom putovanju.

Tu su među nama danas i oni koji su te poznavali od tvojega prvoga dolaska u podrumsku kapelu naše župe na Jordanovcu, do nas nekih mlađih koji smo te u tvom jedinstvenom liku upoznali koju godinu poslije. Moje sjećanje na tebe seže u ’78, kada sam se kao srednjoškolac trećega razreda pridružio tada već legendarnoj zajednici Jordan što ju je s troje studenata daleke već ’69. zasnovao pok. p. Fuček. Sjećam se tvojih pjesničkih molitava i meditacija pred slikom u našem listu Jordan, ali prije svega tvojih kratkih eseja, od kojih sam dva naslova zapamtio: Jadni Javert i Nojevi i apokalipsa. Znam kako sam tada, zadivljen, pomislio:  jednoga dana volio bih pisati kao Sanko…

Sjećam se polica punih knjiga u Makančevoj, kamo smo Tomo Salopek i ja, i još ponetko, znali zabasati k tebi. I poslije kad si se preselio, stan je bio pun knjiga. Bio si intelektualni multipraktik. Suvereno si vladao filozofijom, teologijom,  kozmologijom, poviješću, književnošću, slikarstvom, sociologijom i politikom, prateći i sve ludorije tzv. maskulture. Prošavši i upoznavši razne misaone smjerove moderniteta i kulturnu hipi-revoluciju, doživjevši politički slom „Hrvatskoga proljeća“, imao si istančan osjećaj za sve zablude i sva krivovjerja, od anarhističkih, marksističkih i liberalnih do pseudokršćansko- konzervativističkih, koja nam se i sada s raznih strana nude kao rješenja duhovne krize. Ali ti znao da bez Krsita i njegove milosti nema nikakvih rješenja.

Pisao si mnogo i objavljivao posvuda. Članke pobrojiti jedva je moguće. Više desetaka objavio si i u prilogu ZBOR lista MI, gdje sam urednikovao tijekom devedesetih godina. Točan broj knjiga ne znam, ali bit će ih tridesetak: romani, meditacije, poezija, i ono, u čemu si, prema mojemu sudu, bio nenadmašan – eseji.

Kao i svaki pisac, volio si da te se čita i piše o tvojim knjigama. Znao bi mi i po dva-tri puta dati neku knjigu i kazati „Vlado, molim te, bi li mogao što napisati?“ Katkad bih napisao, a češće, unatoč „potrudit ću se“, nisam. Nisi mi zamjerao. Naprotiv, svakog si me rođendana nazvao i vedrim glasom čestitao mi. Ja bih pak, manje revno, 17. kolovoza nastojao sjetiti se tvojega. A ove godine nisi me nazvao. Neću ni ja tebe… Ti si sada na drugim, nebeskim frekvencijama.

Bio si genij riječi. To kažem bez pretjerivanja. Ne riječi koja bi bila tek umijeće domišljate misli nego riječi koja je vrelo nalazila u Logosu, u Vječnoj Riječi Ljubavi i Stvaranja. U jednom si članku citirao Heraklitovu misao: Smrt je sve što gledamo. No istodobno si napisao da duh nadilazi vidljivost propadanja. Doista, makar je činjenica tijela, smrt nam samo kazuje da postoji život i da, čovjek, jednom stvoren, ne nestaje u prahu vjekova nego se vraća tamo odakle je i bio poslan u vrijeme. U vječnost.

Bio si zagovornik bezazlenosti i milosrđa, Božjega milosrđa koje si tako divno doživio.  Jer, kako kaže psalmist, „Ti si očuvao noge moje od pada, da pred Bogom hodim u svjetlosti živih“. Oplemenjen iskustvom obraćenja, znao si da sve ima početak i kraj u Kristu. Jer, o bilo čemu da si pisao, pisao si zapravo samo o Njemu. Krist je bio stožer tvojega naziranja na svijet: na svemir, na prirodu, na povijest, na društvene strukture, i naposljetku na čovjeka kao živu sliku Božju. Ako bih trebao tražiti sličnost, tvoj nazor bio je najbliži Franjinom i franjevskom, neki bi rekli i teilhardovskoj (tejardovskoj) viziji sveobuhvatne Kristove ljubavi, ljubavi koja ne isključuje nikoga i ništa nego sve proniče Duhom Svetim, privlači k sebi i sebi suobličuje. Vjerujem da Krist i tebi sada govori kao što je kazao Svetome Tomi Akvincu: „Dobro si o meni pisao, Sanko“.

Izražavajući tebi, draga Živka, i tebi Braslave, svoj rodbini, prijateljima i  znancima sućut – jer, da, žalosni smo dok pratimo tvoje tijelo na zemni počinak – u srcima ćutimo radost i zahvalnost zbog tvojega života.

Zbogom, dragi Sanko, jer s Bogom, vjerujemo, jesi. I neka ti je tijelu laka tebi tako draga hrvatska zemlja, u kojoj si ljude radosno darivao svojim plemenitim duhom.