Homilija na misi zadušnici za žrtve Jazovke

Sošice, Jazovka, 22. lipnja 2024.

Dragi vjernici, braćo i sestre, poštovatelji žrtava koje su ovdje na Jazovki nasilno završile svoje živote.
Da stvar bude zanimljivija, reći ću – premda to već svi znate – kako se danas u mojem Sisku slave upravo ti partizani koji su ovdje počinili masovne zločine čije žrtve mi oplakujemo i za njih prikazujemo ovu misu zadušnicu. Pitam se, nije li to šizofreno društvo koje se u isto vrijeme klanja zločincima, a s druge strane oplakuje njihove žrtve? Zanimljivo mi je bilo slušati jednog nadripovjesničara koji je lijepim riječima govorio o partizanskim zločinima – rekao je da se te zarobljenike moralo „ukloniti, dok je o zločinima vojske NDH govorio kao o „klanju“. Upitao bih, zašto se još uvijek forsira ta podjela, zar nije zločin – zločin?

U pozivu na simpozij održan upravo jučer u Zagrebu o komunističkim zločinima znanstvenici, povjesničari kažu:

„Jugoslavenski komunistički režim, predvođen Komunističkom partijom Jugoslavije (KPJ), tijekom i nakon rata provodio je sustavnu i masovnu represiju nad osobama označenim kao „narodni neprijatelji i ratni zločinci“. Ova represija nije obuhvatila samo vojne i političke protivnike već i mnoge obične građane, nepoželjne komunističkom poretku zbog svojih svjetonazora, imovinskog stanja, političkih stavova ili vjere.

Tijekom 1944. i 1945. godine, kako je KPJ dovršavala revolucionarni proces preuzimanja vlasti, pojačana je sustavna represija nad navedenim skupinama. Osnivanje centralizirane obavještajno-kontraobavještajne službe (Odjeljenje zaštite naroda – OZN-a) u svibnju 1944. i specijalnih postrojbi s 120.000 partijskih vojnika dodatno je intenziviralo ove aktivnosti, rezultirajući masovnim pogubljenjima bez sudskih procesa i bez evidentiranja. Najteže posljedice ove represije posebno su osjetili hrvatski civili i vojnici, s brojnim masovnim pogubljenjima i marševima smrti, kao i internacijom u logore.“

Masovna grobnica Jazovka je jama nalik zdencu duboka oko 34 m, na čijemu se dnu nalazi izduženi kosi dio dugačak oko 15 m.

2020. godine iz jame su ekshumirani ostatci 814 žrtava koje su ondje ubili partizani nakon zauzimanja Krašića u siječnju 1943. godine te potom vojnici Jugoslavenske armije u svibnju i lipnju 1945. godine.

Žrtve su bile uglavnom ranjenici, medicinsko osoblje i časne sestre koje su pripadnici Jugoslavenske narodne armije prisilno odveli iz zagrebačkih bolnica 1945. godine.

Povjesničarka Blanka Matković izvješćuje 2011. god. o 447 žrtava čiji su podatci pobrojani prigodom speleološkog pregleda jame 1999. godine, koje je predvodio patolog prof. dr. Žarko Danilović. Matković iznosi da se prema popisima sačuvanima u zagrebačkim bolnicama mogu identificirati osobni podatci za čak 4791 bolesnika zagrebačkih bolnica (te u svojem znanstvenom radu objavljuje ime, prezime, godinu i mjesto rođenja, bračno stanje, vjersku pripadnost, vojni čin i dan prijama u bolnicu za svih njih 4791), – vojnih osoba poraženih vojski koje je Jugoslavenska armija pogubila 1945. godine, uz upozorenje da se intervjuiranjem preživjelih nalaze poimenični podatci o bolesnicima koji se ne nalaze u dostupnim popisima te se mora zaključiti da u bolničkim arhivima nedostaje dio podataka. Jazovka je samo jedno od mjesta gdje su bacani pobijeni ratni zarobljenici – pacijenti zagrebačkih bolnica. Radi prikrivanja dokaza, pobijen je i dio osoblja bolnica koji je svjedočio zločinu.

Protiv zločinaca do danas još nije započeo ni jedan sudski postupak, makar su imena nekih počinitelja javno obznanjena.

Za tri časne sestre, Liphardu Horvat, Konstantinu Mesar i Geraldu Jakob, inače njegovateljice u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče, koje su bačene u jamu pokrenut je postupak proglašenja blaženima u Katoličkoj Crkvi.

Prema svjedočenju partizana Branka Mulića, nekoliko dana po dolasku odnosno sredinom svibnja, pozvao ga je partijski sekretar i u prisustvu još triju osoba upitao ima li vozačku dozvolu, s objašnjenjem da je izabran za sutrašnji specijalni zadatak. Dobio je također nalog da pripremi autobus s dvadesetak mjesta, kako na putu ne bi bilo tehničkih problema. U izjavi za Radio Sljeme 1990. godine, Mulić je izjavio da su na sastanku bili nazočni Joža Brnčić, Slavko Urek, Drago Rafaj te nekoliko oficira KNOJ-a. Rafaj mu je naredio da pripremi autobus te potpisao zapisnike. Rano ujutro na “Trg N” došla su dva kamiona i petnaestak vojnika KNOJ-a, pa se kolona vozila, u kojoj su bili i Mulićev autobus te džip s rukovoditeljima akcije, uputila do bolnice Sv. Duh gdje su ranjenici ukrcani u autobus i kamione. Prema Mulićevom sjećanju, ukupno je ukrcano oko pedeset ranjenih pripadnika Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Dok je trajao ukrcaj, Mulić je čuo objašnjenje jednog od voditelja akcije da se ranjenici voze u drugu bolnicu. Na mjestu zbivanja vidio je i Marijana Cvetkovića.

Da je akcija za nalogodavce bila iznimno važna, potvrđuje činjenica da je nakratko ukrcaj kontrolirao i jedan nadređeni, no on se, očito zadovoljan, nije dugo zadržao. Kolona je potom krenula na put i oko podneva stigla u selo Sošice te se odmah uputila do jame. Vozila su parkirana na livadi, a ranjenici iskrcani. Prema Mulićevim navodima, operacija je započela bez odugovlačenja. Dvojica vojnika iz džipa zauzeli su mjesta s lijeve i desne strane jame, na otvoru, tada ne širem od metar i pol i ubijanje je počelo. Nemoćne ranjenike vojnici su, na očigled sviju, jednog po jednog dovlačili do jamskog otvora gdje ih je čekao metak u potiljak. U ponor su bacani pojedinačno. Mulić tvrdi da je kraj jame vidio Dragu Rafaja s pištoljem u ruci, a pokraj njega bio je i Živko Vujčić. Po povratku u Zagreb, Mulić je razgovarao s nadređenim i zamolio da ga oslobodi sutrašnjeg nastavka akcije. Nadređeni je odgovorio: “Pa Branko, to su neprijatelji”, na što mu je Mulić odgovorio „Za mene je neprijatelj onaj tko ima uperenu pušku, a ovo su bespomoćni ljudi“. Mulić je zaprijetio da će se ubiti budu li ga prisiljavali da nastavi s vožnjom u Sošice. Zahvaljujući prijateljstvu sa šefom, Mulić je ipak oslobođen zadatka. Vjerovao je da je akcija nastavljena tjednima nakon toga, jer je svakog dana viđao kamione koji su dolazili na “Trg N”. Prema njegovom sjećanju, jedan od egzekutora potpisao je popis utovarenih ranjenika. Arhivski dokumenti potvrđuju važnu ulogu X. korpusa, koji je u po ulasku u Zagreb „dobio zadatak da se stavi na raspoloženje Komandi Grada Zagreba zajedno sa Zagrebačkom Brigadom KNOJ, u cilju uspostave i održavanja reda u samom gradu“.

Tako o tom događanju izvješćuje povjesničarka dr. Blanka Matković.

Ministarstvo hrvatskih branitelja je u srpnju 2020. godine provelo ekshumaciju žrtava iz jame Jazovka te je utvrđeno da je ondje bilo najmanje 814 kostura. Planirana je daljnja antropološka obrada posmrtnih ostataka na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb.

Od ponedjeljka 13. do petka 17. srpnja 2020. godine Ministarstvo hrvatskih branitelja provelo je speleološko istraživanje i ekshumaciju posmrtnih ostataka iz jame Jazovka te probna iskapanja s ciljem lociranja druge jame Jazovka.

Ekshumacija posmrtnih ostataka iz Jazovke provedena je temeljem Zakona o istraživanju, uređenju i održavanju vojnih groblja, groblja žrtava Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja i sudskog naloga koji je izdao Županijski sud u Zagrebu. Prvi put od otkrića postojanja jame Jazovka, sustavno se i pristupilo ekshumaciji posmrtnih ostatka žrtava.

Iz jame Jazovka izvađeni su dakle posmrtni ostatci najmanje 814 osoba te se odmah po završetku ekshumacije pristupilo utvrđivanju minimalnog broja žrtava temeljem brojanja bedrenih kostiju. Nakon provedene ekshumacije, jama je još jednom detaljno pregledana kako bi se utvrdilo da su svi posmrtni ostaci izvađeni. Dno jame dokumentirali su djelatnici Ministarstva hrvatskih branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova. Hvala ministru Tomi Medvedu i njegovom timu!

Prema prikupljenim spoznajama nadležnih međuresornih službi, kako to oni navode, radi se o žrtvama Drugog svjetskog rata i poslijeratnog razdoblja. Prema iskazima svjedoka, žrtve su u jamu bacane u više navrata, nakon bitke za Krašić 1943. godine te nakon završetka rata 1945. godine.

Tijekom terenskih istraživanja savjetodavnu potporu Ministarstvu hrvatskih branitelja na terenu dao je speleolog Mladen Kuka, koji je 1989. godine i otkrio jamu Jazovku te kroz godine prikupljao spoznaje o grobištu.

Posmrtni ostatci prevezeni su na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku Zagreb gdje se provela njihova antropološka obrada.

Sada se završava spomenik njima u čast koji će biti dovršen do godine.

Draga braćo i sestre, ove tragične događaje skriva ova Žumberačka gora kao što istinu o njima skriva i još uvijek ne vrednuje na pravi način naša država. Jer ako ratni zločin nikada ne zastarijeva, zašto se nije – pa i u odsutnosti, pa i posthumno – poveo nikakav postupak protiv počinitelja, a već je od početka ove države prošlo 30 godina, uskoro će i 35!?

I zašto se još uvijek veliča režim i njegova vojska koja je počinila tolike masovne zločine nad civilima i ratnim zarobljenicima? Rekao sam da je to za mene šizofrena situacija, ja to ne razumijem. Možda sam ja doista učio povijest iz nekih drugih udžbenika negoli oni koji ju još i danas tumače na našim fakultetima i u medijima, ali što je najgore nema nikakvih posljedica za one koji su zločine činili u Drugom svjetskom ratu i poraću, a sjetimo se samo koliko smo poslije Domovinskog rata morali poštenih branitelja i časnika izručiti haškom sudu za međunarodne zločine, koliko je naših branitelja bilo procesuirano i kažnjavano na našim sudovima i čamilo po hrvatskim zatvorima, a sve po nekoj zapovjednoj odgovornosti i tzv. zločinačkom pothvatu koji su dokazivali nekim čudnim metodama…

A na primjeru Jazovke vidi se isti zločinački rukopis kao i na Ovčari u Vukovaru 1991., kao i na bolnici u Sisku 1945.… Iz vukovarske bolnice, znamo, izvedeni su bolesnici i ranjeni branitelji i njih preko 250 pobijeni i bačeni u jamu Ovčaru. U mojem Sisku tako su partizani, nakon što su „oslobodili“ grad, izvukli iz bolnice Dr Ivo Pedišić ranjenike i bolesnike te ih u više zaprežnih kola odvezli do Crnca i tu pobili i mrtve pobacali u rijeku Savu. Od 116 tih nesretnika dvojica su se uspjela spasiti i o tome svjedočiti. Kakva je to oslobodilačka država, kakvi su to bili progresivni revolucionari koji su tako bezdušno pobili zarobljenike, bolesnike i civile?

Moramo se moliti, braćo i sestre, da se: najprije, istina sazna; nadalje, da se osude svi zločini, na  bilo kojoj strani bili počinjeni; te da se iz toga izvuku zaključci koji neće dijeliti nego ujediniti narod, u patnji, ali i pokajanju i pokori, da bismo došli što bliže pomirenju i jedinstvu.

Riječ Božja nas o tome poučava.

Odlomak iz Knjige mudrosti (Mudr 3,1-9) govori o dva različita gledanja na smrt pravednika: jedno vide „oči bezbožničke“, za koje je nesreća dapače propast za one koji su na ljudski način kažnjeni; drugo su međutim Božje oči koje vide nešto drugo u odlasku pravednika: „za malo muke zadobili su dobra velika jer Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni“… naime, izabranici Gospodnji stječu milost i milosrđe.

I Sveto pismo zna za suprotne  stavove o ljudskoj patnji, o onima koji trpe nevolje i odlaze s ovoga svijeta kao žrtve ljudske mržnje. Ipak ono daje nadu da i takav odlazak ima smisla i da ga treba promatrati Božjim očima.

Poslanica sv. Pavla ap. Rimljanima (Rim 8,31b-39) govori nam o tome da nas, ako smo s Kristom ujedinjeni, ništa od njega ne može i neće rastaviti, pa ma kako grozne i teške muke bile. „U svemu tome nadmoćno pobjeđujemo po onome koji nas uzljubi.“ Pobjeda je Božja, i usprkos ljudskim mjerilima koja već nekog proglašavaju pobjednikom a drugoga poraženim, to Bog ne gleda tako. U Bogu pobjeđuje svatko tko je s njime i tko vjeruje. Ta vjera ne vara i daje nadu i u najgorim trenucima.

U evanđelju (Iv 11,17-27) Isus dolazi na grob svoga prijatelja Lazara koji je umro, kao što mi došli na grobno mjesto stradalih katolika ovdje u Jazovki. Ožalošćenoj Marti Isus kaže: „Uskrsnut će brat tvoj!“, na što ona ispovijeda svoju vjeru da će uskrsnuti u posljednji dan. Isus međutim kaže: „Ja sam uskrsnuće i život; tko u mene vjeruje neće umrijeti nikada.“ I pita Martu i sve nas: „Vjeruješ li ovo?“ – Da, Gospodine, mi vjerujemo da si Ti Krist, Sin Božji, onaj koji je došao na svijet da nas već ovdje na zemlji spasi i našu patnju uzdigne te od pobijeđenih postanemo pobjednici, pobjednici uskrsnuća! Amen.